Novosti

Politika

Putin obnavlja ruski imperij

Čak i ako sve ostane "samo" na kratkom i ograničenom ratu u Ukrajini kojim bi Putin realizirao najvažnije ciljeve – i pod uvjetom da ti njegovi ciljevi staju nad efektivnom kontrolom nad Ukrajinom ili njenom vanjskopolitičkom orijentacijom – posljedice na budućnost kontinenta i svijeta bit će ogromne. Ukrajini, u međuvremenu, preostaju krv i smrt

Large putin

Vladimir Putin (foto Alexei Nikolsky Newscom/PIXSELL)

Neopravdiva i kriminalna agresija Ruske Federacije na susjednu Ukrajinu, odnosno "specijalna vojna operacija" autokrata Vladimira Putina dramatično će promijeniti budućnost Europe i svijeta narednih desetljeća. Njeni su uzroci velikim dijelom jasni, mada ne posve, a svakako su kompleksni. Prema Putinovoj interpretaciji iznesenoj u govoru kojim je najavio invaziju, Rusija je ostavljena bez izbora te je na napad prisiljena neodgovornim, arogantnim i agresivnim potezima zapadnih političara, koji su šireći NATO potkopavali sigurnost Europe, poduzeli niz vojnih intervencija od Srbije i Iraka do Libije, a svoju ratnu mašineriju doveli opasno blizu ruskim granicama. Nakon svrgavanja s vlasti Viktora Janukoviča 2014. u Ukrajini je na djelu stvaranje "anti-Rusije" i to na "historijski ruskim teritorijima". Pristupanje Kijeva NATO-u Putin je ocijenio kao neprihvatljivu egzistencijalnu prijetnju Rusiji, a sprečavanje toga nazvao pitanjem "života ili smrti". S obzirom da je zapad odbio sve ruske pokušaje da garancije o nepristupanju Ukrajine NATO-u dobije pregovorima, nije preostala "niti jedna druga opcija". Samodržac je dodao i da milijunima ljudi u Ukrajini prijeti genocid od strane "neonacista" i "Hitlerovih suradnika", a demokratski izabranu vlast nazvao je "anti-nacionalnom huntom".

Putinovi geopolitički argumenti znatnim su dijelom temeljeni na lažima, historijski su to najvećim dijelom, a "humanitarni" su lažni u potpunosti. Istina jest da sve velesile u svom susjedstvu ne trpe saveznike svojih suparnika, zbog čega male zemlje ponekad pristaju na ograničavanje vlastitog suvereniteta i prihvaćaju neutralnost, poput Finske. Dovoljno je prisjetiti se američkih pokušaja zbacivanja Castrovog režima i nuklearne krize zbog sovjetskih raketa na Kubi ili državnog udara u Čileu. Međunarodni poredak uvelike je urušen invazijom na Irak 2003. godine, opravdane lažima o Sadamovom oružju masovnog uništenja, a brojne su zemlje unatoč zločinačkoj prirodi Miloševićevog režima i masovnom nasilju nad Albancima tako doživjele i bombardiranje SR Jugoslavije 1999. te kasniju nezavisnost Kosova. Krajem hladnog rata, kao što je potvrdio dokument koji je nedavno objavio Der Spiegel, Moskvi jest obećano da širenja NATO-a neće biti, no o tome nikada nije sklopljen međunarodni ugovor. Obećanja su očito prekršena, a zapad jest iskoristio tadašnju slabost Rusije te je samo tijekom Putinove vladavine NATO proširen na 11 novih članica. Istovremeno, glavni arhitekti američke hladnoratovske strategije "odvraćanja" - containment - Sovjetskog saveza poput Georga Kennana 1990-ih su smatrali da je širenje NATO-a kobna greška koja bi mogla dovesti upravo do ovakve reakcije, o čemu je nedavno pisao i New York Times.

Zapadu sada preostaje samo da, poput Mađara 1956. i Čehoslovaka 1968., Ukrajince uz moralne osude Rusije i humanitarnu podršku prepusti milosti i nemilost Moskve

Međutim, kao što je u tekstu na portalu Open Democracy ukazao ruski filozof i sociolog Greg Judin, mogućnost napada NATO-a nije za Rusiju prijetnja prvog, pa ni drugog reda. Invaziji na Ukrajinu suprotstavili su se i umirovljeni ruski generali, koji su obnašali ključne funkcije u ruskom vojnom establishmentu. Nadalje, ukazuje Judin, iako bi "svaka odgovorna ruska vlast" nastojala spriječiti širenje atlantskog pakta, Rusija sa svoje strane nije ponudila ništa što bi istočnoeuropskim zemljama članstvo u NATO-u učinilo neprivlačnim. Štoviše, napravila je mnogo toga da ih u NATO gurne. Osim polustoljetnog iskustva sovjetske okupacije, to se odnosi i na upotrebu brutalne vojne sile u unutrašnjim i vanjskim sukobima, kao u Čečeniji ili Gruziji, a Moskva nije prezala ni od otimanja teritorija više suverenih država od Moldavije do Ukrajine. Nadalje, Putinovi koncepti o povijesti istočne Europe su ahistorijski, ekstremno nacionalistički i velikoruski. Ukrajina je, naime, par stoljeća bila u sastavu novovjekovnog Ruskog carstva, ali Putinovom logikom može se tvrditi i da zahvaljujući Kijevskoj Rusiji zapravo suvremena Rusija pripada Ukrajini. Također, njegovo prozivanje Lenjina za kreiranje suvremene Ukrajine skriva činjenicu da je Putin sam daleko najviše napravio za bujanje ukrajinskog nacionalizma. A što se "humanitarne" strane priče tiče, istina je da se u Ukrajini aktivno nameće ukrajinizacija te se u javnoj sferi ruski jezik ograničava i odmjenjuje ukrajinskim, kao i da je nakon 2014. izraženiji radikalni ukrajinski nacionalizam. Postoje, dakle, možda razlozi da se govori o kršenju jezičnih ili kulturnih prava, ali nema nikakvih dokaza o masovnoj represiji, a kamoli o "genocidu" nad mnogobrojnim rusofonim stanovništvom. A pogotovo nema doslovce nikakvog razloga koji bi opravdali agresiju.

Zapad i njegovi političari su zahvaljujući svom nepromišljenom i neodgovornom, ili samo ciničnom stavu ipak suodgovorni za rat. S jedne se strane uporno inzistiralo na pravu Kijeva na članstvu u NATO-u, dok je s druge strane bilo jasno da Sjevernoatlantski savez Ukrajinu neće braniti: "Kada Amerikanci i Rusi počinju pucati jedni na druge, to je svjetski rat", rekao je Joe Biden. To jest racionalan stav, imajući u vidu da Rusija s preko šest tisuća nuklearnih bombi posjeduje najveći atomski arsenal na planetu, dovoljan za višestruko uništenje čovječanstva. No to znači i da je čitava zapadna strategija počivala na riskantnoj okladi da Putin nije toliko bezobziran da susjednu zemlju podvrgne vojnom silom, ili da će ga odvratiti konstantno američko i britansko najavljivanje napada. Ispostavilo se da Putin jest spreman izvršiti najveći vojni napad u Europi nakon 1945. i da ga otvoreno prokazivanje takvih planova neće odvratiti. Čitava zapadna strategija je na toj činjenici krahirala, a na istoj, ne pretjeranoj solidnoj niti visila je i sudbina čitave Ukrajine. Zapadu sada preostaje samo da, poput Mađara 1956. i Čehoslovaka 1968., Ukrajince uz moralne osude Rusije i humanitarnu podršku prepusti milosti i nemilost Moskve. Nametnute sankcije Rusiji će srednjeročno nanijeti znatnu štetu, no efekti će se ozbiljnije početi osjećati tek za par godina te Ukrajinu sigurno neće spasiti. Istovremeno, Putin je tu štetu unaprijed ukalkulirao. Guardian ističe i da Rusija posjeduje 600 milijardi dolara u financijskim rezervama i da će profitirati od rastućih cijena nafte, a Putin je i, očito s namjerom, rusku ekonomiju učinio bitno manje nego ranije ovisnom o zapadu.

Bez obzira na stvarne ili izmaštane prijetnje eventualnog ulaska Ukrajine u NATO po Rusiju što je Ukrajina posredna žrtva i zapadnih poigravanja, Putinova agresija predstavlja potpuno neopravdan i zločinački potez 

Najgori su ipak nevoljkost i cinizam. Brutalna agresija na suverenu zemlju zapadu nije dovoljna da Rusiju bez oklijevanja izbaci iz globalnog sustava plaćanja SWIFT, jer bi time naštetio i vlastitim interesima. Ukratko, sva ohrabrenja i potpora Ukrajini zadnjih mjeseci mogu se interpretirati i kao gruba prevara i poigravanje sa životima četrdesetak milijuna ljudi. Makar implicitno, zapad je ipak poticao ukrajinske nade u zaštitu NATO-a, za koju su zapadni političari bili svjesni da je ne mogu i neće osigurati.

Postavlja se pitanje bi li bilo racionalno da je Ukrajina unaprijed pristala na diktat Moskve, umjesto što će na to gotovo sigurno biti prisiljena ruskom agresijom, izvjesno s gorim uvjetima. Ne radi se o pitanju, samom po sebi ispravnom, ima li neka zemlja i njeni građani pravo na slobodan odabir. U idealnom svijetu imaju, ali u postojećem poretku međunarodnih odnosa ultima ratio još je uvijek vojna sila. U stvarnom bi svijetu odgovorno bilo prije svega postaviti pitanje kakva bi politika spriječila ljudske žrtve i mogućnost ekstremno opasne eskalacije. Potrebno je mnogo promišljenosti i mudrosti da bi se dogovaralo s velesilom kojom vlada revanšistički autokrat spreman boriti se za ono što on smatra državnim interesima svim sredstvima, dok zemlje koje on ubraja u vlastitu sferu interesa niti možemo niti želimo vojno braniti. Odgovorno bi, dakle, možda bilo na vrijeme sugerirati Kijevu da postigne kakav-takav dogovor s Moskvom. Moralno je to možda odvratno, no povijest je mnogo puta potvrdila valjanost takve interpretacije, a lista vođa i naroda koje zapad ostavio na cjedilu je dugačka. Posljednji je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji je nakon početka agresije zavapio da se nitko ne želi boriti za Ukrajinu, koja je prepuštena sama sebi.

U isto vrijeme uvjerljivo zvuče optužbe protiv zastupnika takvog pristupa za appeasement, udovoljavanje agresorima po uzoru na pristanak zapada na Hitlerovo komadanja Čehoslovačke te da Putin možda neće stati na Ukrajini. Maksimalistički i nerealni zahtjevi isporučeni NATO-u u prosincu kojim je Rusija tražila povlačenje postrojbi Sjeveroatlantskog saveza na pozicije iz 1997. ostavljaju prostora sumnji da je ultimatum sročen tako da bude neprihvatljiv, upravo kako bi se dobio alibi za rat. A Putinov govor održan prilikom priznanja secesionističkih "narodnih republika" u kom je jezikom najsirovijeg fašistoidnog šovinizma i imperijalizma odrekao Ukrajini pravo na ikakvu državnost i na postojanje kao nezavisne nacije daje naslutiti da idealno rješenje za njega ne bi značilo neutralnost po uzoru na Švedsku ili Finsku, nego potpuno porobljavanje Ukrajine i svođenje njenih građana na pokorne podanike.

Postoji i suodgovornost ukrajinske vlade i predsjednika Volodimira Zelenskog, prije svega zato što je uporno otezala s provođenjem takozvanih sporazuma iz Minska. Damir Grubiša je u intervjuu Novostima opisao kako je serija lančanih reakcija od zbacivanja Janukoviča 2014., što Moskva vidi kao antiruski državni udar, dovela do aktualne krize, a prostor za diplomaciju progresivno se sužavao u spirali krivih poteza. Zelenski se odupirao interpretaciji sporazuma iz Minska koja bi značila svojevrstan veto separatističkih područja u Donbasu na vanjskopolitičku orijentaciju Ukrajine, a zapad je to odugovlačenje prešutno prihvaćao, ako ne i podržavao. No Sporazum iz Minska bio je i rezultat ukrajinskog vojnog poraza 2014. godine. Svakoj bi vladi i narodu svijeta bilo izuzetno teško pristati na ultimatume okupatora koji je silom zauzeo – i u slučaju Krima pripojio - znatne dijelove države.

Maksimalistički i nerealni zahtjevi isporučeni NATO-u u prosincu kojim je Rusija tražila povlačenje postrojbi NATO-a na pozicije iz 1997. ostavljaju prostora sumnji da je ultimatum sročen tako da bude neprihvatljiv, upravo kako bi se dobio alibi za rat

Obvezivanje na neutralnost znači djelomično ograničavanje suverenosti, a nema ni garancije da će se Moskva držati potpisanog – odavno je prekršila Memorandum iz Budimpešte, koji je u zamjenu za odricanje od nuklearnog oružja garantirao teritorijalni integritet Ukrajine (dok je ovim napadom pregazila valjda doslovce sve dokumente međunarodnog i europskog prava, od Povelje Ujedinjenih naroda i Helsinškog završnog dokumenta nadalje). Teško je očekivati da bi Zelenski politički preživio da je počeo sporazum iz Minska provoditi po ukusu Rusije. Osim toga, Putin legalno izabranu ukrajinsku vlast ne smatra legitimnom: u pozivu ukrajinskoj vojsci da zbaci Zelenskog vlasti u Kijevu je nazvao "bandom neo-nacista i narkomana". Prilikom priznanja separatističkih republika Ukrajinu je okrstio "kolonijom s marionetskim režimom", pa je izvjesno da bi svaku vlast smatrao neprijateljskom, osim one pod njegovom kontrolom. Upravo je nasilna izmjena vlasti jedan od izvjesnih ciljeva Putinove vojne intervencije, a Zelenski sada osim nezavisnosti svoje zemlje moguće brani i vlastiti život. Inače, krajnje je ironično da Putin stremi "denacifikaciji" Ukrajine – što u voždovom žargonu izvjesno znači likvidaciju iz javnosti, a lako moguće i iz života svih istaknutih protivnika Moskve - dok njenom obranom rukovodi predsjednik židovske vjeroispovijesti.

Mimo izložene geopolitičke motivacije, spominju se još dva moguća razloga za ruski napad na Ukrajinu. Prvi je unutarnjopolitičke prirode: baš kao što je pripojenjem Krima 2014. podigao svoj rejting na valu nacionalne euforije, u toj je interpretaciji i ovo Putinov pokušaj da osigura vlast i skrene pažnju nacije s društvenih i ekonomskih problema uvelike uzrokovanih njegovom politikom. Njemački povjesničar Karl Schlögel tako je 2017. ocijenio da je aneksija Krima neka "vrsta zamjene za izostalu modernizaciju vlastite zemlje". No eksperti za Rusiju njemačkog Instituta za međunarodnu i sigurnosnu politiku (SWP) smatraju da se ovoga puta ne radi o tome, između ostalog i zato jer je Putinova sistematska represija ugušila svaku opoziciju u zemlji te mu s te strane ne prijeti opasnost. Istovremeno, činjenica da opasna imperijalistička avantura nije vođena ciljem gušenjem unutarnje opozicije znači i da "kratkoročno ne treba očekivati imalo značajan otpor ruskog društva". Vladimir Putin je po mišljenju uglednog instituta iskreno vođen neoimperijalističkim i revizionističkim ciljevima, idejama o nacionalnom identitetu Rusije i željom da dokaže njenu vanjskopolitičku moć.

Drugi, odnosno treći razlog koji se ovih dana učestalo spominje je Putinovo mentalno zdravlje. Takva simplificirana interpretacija je vjerojatno pogrešna. Ma koliko njegov svjetonazor bio stran, a ciljevi moguće iracionalni, predsjednik Rusije posjeduje racionalnost unutar koje su logični svi njegovi potezi od rata u Gruziji 2008. – iste te godine je Tbilisiju i Kijevu upućen poziv za članstvo u NATO-u te je zemlju Putin odlučio "paralizirati" komadanjem njenog teritorija i tako spriječiti pristupanje NATO-u, s obzirom da zemlja s teritorijalnim sporovima ne može postati članica. Međutim, prognani oligarh i Putinov protivnik Mihail Hodorovski vjerojatno nije u krivu kada kaže da se Putin "nalazi u informacijskom mjehuru koji u njegovim očima kreira vrlo distorziranu sliku". Kompleksne povijesne procese ne treba svoditi na ulogu važnih pojedinaca, no motivacije i ideologija elita nisu nebitne. Izvjesno je da traumu ovog KGB-ovog oficira koji je emocionalno proživio raspad sovjetskog imperija dijele još mnogi u ruskom vojno-političkom establishmentu. A ta distorzirana slika se, po svemu sudeći, sastoji od shvaćanja restauracije ruske vojne i vanjskopolitičke moći kao apsolutnog nacionalnog imperativa, za koji je vrijedno žrtvovati ekonomiju, kulturni napredak, kvalitetu života stanovništva – ukratko, sve. Nije tu Moskva potpuni izuzetak: nakon 1945. ni Francuska - i tada i danas demokracija – nije prihvaćala gubitak svjetskog carstva, nego je u Vijetnamu i Alžiru vodila ratove u kojima su pobijene stotine tisuća ljudi. Uza sve važne razlike, o revanšizmu poražene, a u vlastitoj interpretaciji i ponižene velesile, govori i primjer Njemačke nakon 1918.

Putin legalno izabranu ukrajinsku vlast ne smatra legitimnom: u pozivu ukrajinskoj vojsci da zbaci Zelenskog vlasti u Kijevu je nazvao "bandom neo-nacista i narkomana"

Iako je ideja o Putinu kao mentalno oboljelom vođi izvjesno pogrešna, bar se treba tome nadati, on sam dao je i za takvu interpretaciju povoda. Osim šovinističkog govora o Ukrajini, o tome koliko je daleko Putin spreman ići daju naslutiti prijetnje "svakom tko bi se umiješao" pri čemu se izravno referirao na nuklearni arsenal Rusije, a portparolka ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova zaprijetila je Švedskoj i Finskoj vezano za razmatranja tih zemalja da se pridruže NATO-u. Te prijetnje s jedne strane potvrđuju čemu smjera Putin – barem djelomičnoj restauraciji europske sigurnosne arhitekture koja je vladala u doba Hladnog rata, što svakako znači preokretanje sovjetskog poraza. Nobelovac Dmitri Muratov je Putina opisao kao "čovjeka koji posjeduje povijesnu mapu u umu i plan da upotrijebi vojsku kako bi je ostvario". Građani ove regije imaju iskustva s vođama opsjednutim povijesnim misijama i geografskim kartama, koji su u pravilu u pakao odvodili čitave narode, pa je jasno da vođa supersile sa samopripisanom mesijanskom ulogom obnovitelja Ruskog imperija ulijeva jezu.

Bez obzira na sve stvarne ili vjerojatnije izmaštane prijetnje eventualnog ulaska Ukrajine u NATO, koji se ne bi dogodio još deset-dvadeset godina, a lako moguće i nikad (Putin je zapravo već imao veto na ukrajinsku vanjsku orijentaciju s obzirom da u NATO ne može ući zemlja s teritorijalnim sporovima), bez obzira na to što je Ukrajina posredna žrtva i zapadnih poigravanja i interesa, invazija Rusije na Ukrajinu predstavlja ne samo neopravdan, nepravedan i zločinački potez, nego potencijalno može eskalirati u sukob s nezamislivim posljedicama. Čak i ako sve ostane "samo" na kratkom i ograničenom ratu u Ukrajini kojim bi Putin realizirao najvažnije ciljeve – i pod uvjetom da ti njegovi ciljevi staju nad efektivnom kontrolom nad Ukrajinom ili njenom vanjskopolitičkom orijentacijom – posljedice na budućnost kontinenta i svijeta bit će ogromne. Ukrajini, u međuvremenu, preostaju krv i smrt.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više