>

novosti logo

Rabljena sedmica: Šeks sa zaštitom

Vladimir Šeks postaje maneken novog, proevropskog HDZ-a, iako mu nije pametno napuštati Hrvatsku zbog znatiželje srpskog pravosuđa za njegovom ratnom epizodom

Svijet kao ST

Mohamed Lahouaiej Bouhlel dovezao je kamion na šetnicu u Nici 14. srpnja, u večeri kad je mnoštvo slavilo nacionalni praznik, Dan pada Bastilje. Zatim je nagazio gas i grdosiju od dvadesetak tona pretvorio u oružje kojim je, prema zadnjim informacijama, usmrtio 85 ljudi. Policija ga je ubila na licu mjesta.

O ovome, vjerojatno, znate sve. Ili, barem, tako mislite. Recimo, sve što znamo o ubojičinim motivima izvedeno je iz njegova imena i prezimena. Ako je Mohamed iz Tunisa u Francuskoj pobio silan svijet i ako su ga ISIL-ovi manijaci odmah prisvojili, on je automatski islamski terorist. No, tabloidi bilježe njegov alkoholizam, propali brak, navodno nasilje nad članovima obitelji, gubitak posla i psihičke tegobe, a dodaju i šutljivost, čak i biciklizam, sumnje u seksualnu orijentaciju…

Po čemu znamo da je ubijao zbog vjere, a ne zbog ludila? Zašto su mediji onog dijela svijeta koji se običava smatrati najboljim i najnaprednijim, važući moguće razloge masakra zaključili da najviše teži ubojičina vjerska pripadnost? Zašto se njoj daje prednost pred njegovom silničkom prošlošću ili krhkom psihom?

U devedesetima, Hrvatska je segregirala ljude prema imenu i prezimenu. Bilo je dovoljno da zvuče srpski, a kasnije i muslimanski, pa da se čuvari javnog poretka osjete pozvanim zagorčati ili skratiti život njihovim nositeljima. Dva desetljeća kasnije, svijet prema ubojičinim generalijama zaključuje o njegovim motivima, kao da je cijela naša hemisfera pretvorena u ogromnu redakciju ST-a. Kao da se svijet kroatizira po mjeri Tuđmanove Hrvatske.

U danu kada nastaje ova rubrika, sedamnaestogodišnjak je ozlijedio nekoliko ljudi u vlaku u sjevernoj Bavarskoj. Na koncu ga je ustrijelila policija. U Njemačku je stigao iz Afganistana kao izbjeglica, bez roditelja. Dok je ozljeđivao ljude klicao je u Allahovu slavu, prenose portali i iz toga izvlače sve one zaključke do kojih se u slučaju luđaka iz Nice nije moglo lako i sigurno doći. On je, naime, koliko je poznato, šutio dok je ubijao.

Tihomir kao turist

Počeo je s građevinama, završio u vili. Tihomir Orešković, vlasnik najkraćeg premijerskog mandata u samostalnoj Hrvatskoj, prošlog je decembra u prvom obraćanju hrvatskoj javnosti građane nazvao građevinama, predstavivši se kao pasivan poznavalac jezika službenog u državi koju su mu volja HDZ-ove vrhuške i tko zna čiji interesi povjerili na upravljanje. No, verbalna nemuštost u slučaju ovog korporativnog izdanka popraćena je onim što sportski komentatori nazivaju izvrsnim osjećajem za prostor. Otkrilo se da njegova obitelj od 13. lipnja živi u MUP-ovoj vili Costabella kod Opatije. Novine pišu da su Oreškovići samo za hranu i piće, naručivane iz obližnjeg hotela, spiskali više od sto tisuća kuna.

Po izbijanju afere, prvi među građevinama obećao je podmiriti račun, ali pojavio se problemčić – nije najavio da će plaćati iz džepa, pa mu Agencija za komercijalnu djelatnost, koja se brine o vili, nije ni dostavila račun.

Orešković je, inače, ostavio otvorenom mogućnost daljnjeg političkog angažmana i najavio ostanak u Hrvatskoj. Uh, dobro je, već nas obuze strah da će nakon raspada Vlade i on krenuti na rad u Njemačku.

Premijeri kao kornjače

I dok Orešković pluta u moru kod Opatije, njegovi prethodnici u premijerskoj fotelji obaraju rekorde. Josip Manolić u 97. godini zaključio je kako više nema smisla živjeti u izvanbračnoj zajednici te se drugi put oženio, a osamdesetdvogodišnji Stipe Mesić – u čijoj su bogatoj političkoj biografiji i dva predsjednička mandata - odlučio se za novu političku avanturu: na predstojećim parlamentarnim izborima bit će kandidat Hrvatske stranke umirovljenika u prvoj izbornoj jedinici. U politiku se kani vratiti i sedamdesettrogodišnji Vladimir Šeks, osječki blaženik koji je, prema službenoj verziji, u ratu uspio ostati neinformiran o zločinima svog druga Branimira Glavaša. On će biti jedno od novih lica proevropskog HDZ-a pod Plenkovićevim vodstvom. Samo što mu nije pametno izlaziti iz Hrvatske, jer ga srpsko pravosuđe odavno želi ispitati o ratnim zločinima. Ima zemlje za starce.

Kolinda kao HDZ-ovka

Sve nešto piskaram o izborima, a nigdje vijesti. Evo je: održat će se u nedjelju 11. rujna, odlučila je Kolinda Grabar-Kitarović, najpoznatiji eksponat na Pantovčaku. Ovo su drugi parlamentarni izbori koje raspisuje u predsjedničkom mandatu. Kod prvih, prošlogodišnjih, njezina je odluka stupila na snagu odmah, a sada će danom objave u Narodnim novinama, što se može dogoditi negdje između nastanka ovog teksta i njegova štampanja u novinama. I ne mora. Potom počinje teći rok za dostavu lista, a zatim slijedi predizborna kampanja.

Upućeni vele kako predsjednica ovom sitnom kupovinom vremena želi dati period za pripremu izbora novom lideru svoje bivše stranke Andreju Plenkoviću, ali nekako je teško povjerovati da bi prijateljica uzornih građana, poput Zdravka Mamića, koristila blagodati javnog položaja za mala privatna zadovoljstva.

Polančec kao anđeo

Damir Polančec nije kriv, zaključio je ovog tjedna zagrebački Županijski sud, nakon petogodišnjeg suđenja. Sad bi se moglo kao u vicevima nabrajati što sve Japanci, Rusi i Amerikanci urade u istom vremenskom intervalu u kojem su Hrvati uspjeli samo zaključiti da je bivši ministar i potpredsjednik dviju HDZ-ovih vlada, čist i nevin poput bebice. Njega i sedmoricu – Darka Marinca, Zdravka Šestaka, Josipa Pavlovića, Sašu Romca, Milana Horvata, Srđana Mladinića i Zorana MarkovićaUSKOK je teretio za pokušaj kupovine Podravke njezinim novcem.

Od osmero optuženih, osuđeno ih je pola i to zbog Podravkina zajma bivšoj splitskoj tvrtki SMS, na čijem se nekada uspješnom vlasniku Mladiniću i ovom prilikom dokazivala pravna država. Marinac dobio je dvije godine zatvora, Šestak deset, a Pavlović devet mjeseci, koje mogu zamijeniti radom za opće dobro. Mladiniću je dosuđeno šest mjeseci uvjetno s rokom kušnje od dvije godine.

Sve ovo je nepravomoćno, USKOK je najavio žalbu, a žalit će se, sigurno i advokati osuđenih. Dok slučaj dođe do pravomoćnosti i Manolić će se politički aktivirati.

Osim što je slijepa, boginja pravde očito je i teško pokretna. Žrtva rata.

Cvitan kao meta

Dinko Cvitan, glavni državni odvjetnik, dobio je policijsku zaštitu, a najlogičnije pitanje glasi – zašto? Kome se zamjerio silno samozatajni čovjek u čijem mandatu ne bilježimo čak ni pokušaje rješavanja velikih korupcijskih afera, a Hrvatska ih ima bitno više od otoka, otočića, hridi i grebena? Ratne zločine nećemo ni spominjati, dovoljno je Cvitanu stresova bez toga.

Strašna je ova zemlja. Zar su kriminalci spremni napasti najkrotkije među nama?

1/1