Udba
Počet ćemo s ekskluzivnom pričom iz prijestolničke štampe: iz zatvora u Münchenu, gdje na temelju nepravomoćne presude služi doživotnu robiju zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, bivši udbaš Josip Perković doturio joj je, posredstvom svoga odvjetnika Ante Nobila, pismo u kojem opisuje Vladimira Šeksa kao suradnika Udbe. Štoviše, oprema na naslovnoj stranici vrlo je jasna, uz Perkovićevo lice, gotovo u prirodnoj veličini piše ‘Josip Perković: Šeks je bio značajan izvor Udbe, vrlo svestran i širokih mogućnosti. Osijek nije imao boljeg’. Ispod toga stoji: ‘Pismo iz zatvora bivšeg šefa Udbe.’ Osnovnu intenciju lako smo shvatili i ne bismo se miješali u udbaške rasprave jer je u njima ionako nemoguće utvrditi istinu. Za oko nam je zapela druga Perkovićeva tvrdnja, naime da je ‘u lipnju 1990. g. predsjednik RH dr. Tuđman naredio ministru Boljkovcu i meni da se određeni broj osoba stavi pod nadzor službe, što je podrazumijevalo i nadzor telefonskih razgovora. Bile su to uglavnom osobe za koje se imalo dokaze ili se sumnjalo da imaju veze s KOS-om. Naređen je nadzor nad Vama koji je obuhvatio i nadzor telefonskih razgovora’, poručuje Perković Šeksu te objašnjava kako se sumnjalo da je Šeks, osim sa SDS-om (sljednikom Udbe, civilne tajne službe), surađivao i s KOS-om (vojna tajna služba). Perković nastavlja s detaljima operacije, što je nebitno za našu priču jer ono što se čini, kako Hrvati vole reći, znakovitim, već smo citirali. Naime, da je Tuđman od Udbe zatražio uhođenje Šeksa u lipnju 1990. godine.
Prema službenoj istini, Tuđman i Šeks bili su istaknuti pripadnici tabora dotadašnjih hrvatskih disidenata koji su pobijedili na izborima predzadnjeg dana svibnja 1990. Iz Perkovićeva pisma proizlazi da je Tuđman čim je osvojio vlast naredio praćenje Šeksa. I to kome? Tajnoj službi u kojoj HDZ-ova vlast u tom času nije provela baš nikakve promjene. Zašto joj je Tuđman vjerovao već prvih dana vlasti ako je bio samo njezina žrtva? Odavno se pisalo o sumnjivim vezama ‘prvog hrvatskog predsjednika’ s Udbom, ali tema nikada nije potpuno rasvijetljena. Možda neće ni biti. Možda su neki udbaši podobnost HDZ-ovoj vlasti otplatili retuširanjem dosjea najmoćnijeg novovjekog hrvatskog vlastodršca. Možda zato nikada nećemo dobiti potvrdu da je Franjo Tuđman bio udbaš.
Magarac
Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, doznajemo iz prijestolničke štampe, sa suradnicima je pred dilemom – izbori odmah ili na kraju mandata, tj. za dvije godine. Jedni misle da je im je pametnije što prije jer je većina vrlo tanka i mogla bi se raspasti kod izglasavanja budžeta, drugi smatraju kako im valja što kasnije jer nisu dovoljno popularni, a nemaju ni s kime koalirati – Plenković je otjerao Most, Živi zid nema smisla, a SDP ne dolazi u obzir. Konačna odluka je na Plenkoviću, poznatom po ne baš brzom donošenju konačnih odluka. Po odlučnosti neobično nalik glasovitom Buridanovu magarcu, a znamo kako je on skončao.
Zid
Boško Obradović, srpski ekstremni desničar, sasvim im je u redu, za razliku od cijepljenja jer su u cjepivima ‘između ostalog GMO virusi, abortirani fetusi životinja i ljudi, embrij zamorca, razne vrste jaja, mišja krv i mozak, krv, srce i bubrezi različitih vrsta životinja, npr. majmuna, konja, svinja, ovaca, zečeva, pasa’. Oni vjeruju da ljudi na Novom Zelandu ne smiju obrađivati vrtove i da Hrvatska treba izaći iz EU-a, ali ne otkrivaju kako bi namaknula novac koji sada dobiva iz EU fondova… Ukratko, riječ je o Živom zidu, najpropulzivnijoj i najluđoj političkoj snazi u Hrvatskoj. Trenutno ih, po anketama, podržava 13,8 posto birača i na trećem su mjestu, tek 4,3 posto iza drugog SDP-a, stranke na čijem je čelu otegotna okolnost – Davor Bernardić. Prvo masovno stranačko okupljanje, nazvano kongres, živozidaši su zbog povećanog interesa održali u Lisinskom umjesto na Velesajmu, a pred prepunom dvoranom pucali su od optimizma i pernarizma. Ivana Vilibora Sinčića govornici su nazivali budućim premijerom i dok ga u mnogim medijima gledamo na fotografiji u društvu saborskih zastupnika Branimira Bunjca i Ivana Pernara, u glavi čujemo Baretov refren ‘ja sam budućnost, da li ti se sviđam’. Ne!
Rat
Na marginama novinskih stranica nalazimo tvrdnju Pavla Miljavca, predsjednika Generalskog zbora, da bi na Balkanu mogao početi novi rat nakon okončanja sukoba u Siriji. Novinari su pitali za komentar ove prognoze nekolicinu osoba, takozvane stručnjake za sigurnosna pitanja, među kojima nam je u oči upalo ime i prezime Mate Laušića, ratnog šefa vojne policije. On je rado pristao predviđati, premda devedesetih nije znao da vojni policajci u nekim hrvatskim kasarnama privode nevine ljude i zlostavljaju ih. Bolje poznaje budućnost nego sadašnjost ili prošlost. Vratimo se Miljavcu. Prije pet godina, baš negdje početkom svibnja, čitali smo dramatične vijesti o propasti njegova biznisa s drvom zbog čega su mu na sudskoj dražbi prodavani pogoni, ali i obiteljska kuća. Danas čovjek najavljuje rat, a mi strepimo jer je prošli oružani sukob početkom devedesetih mnoge poštene i kvalitetne šofere, inkasatore, montere centralnog grijanja… pretvorio u generale sumnjive kvalitete.
Požar
Predzadnjeg kolovoškog dana 2007. godine na Velikom Kornatu od posljedica požara poginulo je 12 vatrogasaca. Jedna od epizoda tada započete tipične hrvatske priče o nefunkcioniranju sistema ovih je dana okončana na zadarskom Županijskom sudu oslobađanjem Dražena Slavice, bivšeg šibensko-kninskog vatrogasnog zapovjednika. Godinama mu se sudi, ali do konačne i uvjerljive istine o stradanju 12 ljudi nikako da se dođe. Oslobađajući Slavicu sudac Boris Radman tužiteljstvu je predbacio da ne goni pravu osobu te je naglasio kako su glavni vatrogasni zapovjednik i njegov pomoćnik trebali na Kornat poslati osposobljene vatrogasce iz Državne intervencijske postrojbe, ali nisu pa su na požarište upućene ‘neosposobljene osobe i djeca’. Tužitelj Zvonko Ivić misli da je sudac prekoračio ovlasti, najavljuje žalbu. Dodao je da je ‘onaj koji je skrivio tragediju na Kornatu i optužen’. Žalit će se, odlučivat će Vrhovni sud.
Čestitka (1)
Mukotrpne godine proživljene u komunizmu nisu, srećom, rezultirale fatalnim posljedicama pa je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović i ove godine proslavila rođendan, javljaju mediji. Učinila je to u društvu majke Dubravke i oca Branka, čak se fotografirala s njima. Feštalo se u obiteljskom krugu što, koliko smo razumjeli, znači da Zdravko Mamić, nekada dragi čestitar i organizator zabava, nije bio prisutan. ‘Rabljena sedmica’ pridružuje se čestitkama i želi predsjednici da nadživi vladavinu svoje (bivše?) stranke.
Čestitka (2)
Čestitamo i 1. maj preostalim hrvatskim radnicima jer su uspjeli gotovo nemoguće: na radnim mjestima preživjeti vladavinu (bivše?) stranke gospođe predsjednice.
