>

novosti logo

Rabljena sedmica: Hajka hrabrost

Kad premijer Andrej Plenković, braneći dokazano lošeg ministra zdravstva Milana Kujundžića, kaže da neće dopustiti hajku na njega, on više zvuči kao netko spreman na obračun s raznomislećima nego kao hrabri zaštitnik žrtve, što Kujundžić sigurno nije

Kujundžić

Premijer ne dopušta hajku na Kujundžića, naslov je koji čitamo u dnevnim novinama. Premijer je Andrej Plenković, a Kujundžić je Milan, ministar zdravstva, čovjek čije su geste, riječi i postupci u izravnoj suprotnosti s racionalnim političkim djelovanjem. Hrpe sumnji u funkcioniranje zdravstvenog sistema, nagomilane u Kujundžićevu mandatu, narasle su do rekordnih visina proteklih tjedana, otkako je u Zaprešiću na ulici preminuo dvadesetdvogodišnji Matteo Ružić. Prolaznici su na vrijeme pozvali Hitnu pomoć, no do pokojnog je momka došla ekipa bez liječnika. Kad je stigao liječnik, bilo je kasno. Od tada, Kujundžić demonstrira vještinu političke ekvilibristike i uporno tvrdi kako sustav nije pogriješio te da bi Ružić preminuo sve da je do njega odmah prispio liječnik. Objavio je i nalaz obdukcije po kojem je pokojnik bolovao od astme i ‘neprepoznate mane srca’, što je navodno bilo fatalno, no Ružićeva obitelj i dalje sumnja. Uz spomenuto, tjednik Nacional u novom broju otkriva da je upravo Kujundžić opstruirao projekt obnove hitnih prijema u sedam bolnica, za što je Evropska unija odobrila 173 milijuna eura. Prema Nacionalu, Kujundžić je ‘nekim bolnicama radikalno smanjio iznose, a nekima uopće nije potpisao odobrenje’. Tjednik piše kako je ministar u pismima osobno tražio od uprava triju bolnica da naprave skromnije projekte obnove, dok je u odgovorima njihovim novinarima ‘odgovornost prebacivao na stručno povjerenstvo’.

Toliko o lošem ministru. Sad o lošem premijeru. U izjavi za medije prvo je, koliko lucidno toliko i senzacionalno, opazio da ‘ministar radi svoj posao’, a zatim objelodanio da kao predsjednik Vlade i čovjek ne dopušta hajku na ljude, ‘u ovom slučaju na ministra’. Kako se ‘hajka’ sastoji od brojnih kritičkih komentara, zatim Kujundžićeva verbalnog sukoba s troje liječnika u parlamentarnoj opoziciji i jednog aktivističkog zasipanja jajima ulaza u Ministarstvo zdravstva, Plenkovićevo obećanje više zvuči kao najava obračuna s raznomislećima nego kao zolinski hrabro ustajanje u zaštitu žrtve. Uostalom, obojica su istaknuti pripadnici državnoga aparata, primjerci koji bi se mogli smatrati žrtvama samo kad bi nasuprot njima stajala militantna skupina nezadovoljnika poput nekadašnjih šatoraša. No oni se ne okupljaju zbog ljudske smrti. Barem ne kad je na vlasti HDZ.

Shit

Ogorčena hrvatskim porazom u arbitraži u slučaju Gavrilović, novinarka Iva Anzulović u utorak nešto prije 13 sati prosula je kantu fekalija na ulazu u Banske dvore, sjedište Vlade, ako nekome nije poznato. Dežurni ju je policajac prvo uveo unutra pa u policijsku postaju. Mediji izvještavaju da je nosila majicu s natpisom ‘Optužujem vas’ i slikom Siniše Glavaševića, vukovarskog novinara ubijenog 1991. nakon srpske okupacije grada. Dok pišemo ovaj tekst, nemamo više informacija o kanti, Vladi i fekalijama, ali imamo o arbitraži u slučaju Gavrilović. Stare su po prilici mjesec dana, kad je otkriveno da je Hrvatska u New Yorku jednoglasnom odlukom arbitražnog vijeća pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova izgubila, odnosno da je utvrđeno kako je ‘bespravno izvlastila’ imovinu tvrtke Gavrilović. O vezi između arbitražnog neuspjeha i uspješnog uneređivanja ulaza u Vladu više narednih dana. Vjerojatno.

Anketa

SDP je i dalje u takvoj krizi da se ni raspasti ne umije. Ali skoro svakog dana o njemu izađe neki tekst: jednom čitamo kako Davor Bernardić ne želi otići s predsjedničkog mjesta, kao da to nije očito, drugi put kako će SDP nestati ne ode li Bernardić, kao da to nije još očitije, treći put upijamo informacije o razlikama među frakcijama koje su protiv Bernardića, kao da su bitne, četvrti put o tome kako se njegovi suradnici više ne javljaju novinarima, kao da bi imali što reći i da se jave. Sad čitamo nagađanja tko će preuzeti SDP nakon njega, a to je, od svega što trenutno stiže od socijaldemokrata, najzabavnije. Prema istraživanju agencije Ipsos za Jutarnji list, provedenom na 404 SDP-ova birača, na čelu stranke najradije bi vidjeli Biljanu Borzan, Gordana Marasa, Peđu Grbina ili Ranka Ostojića. Maras i Grbin imaju identične postotke, po 71 posto podrške i po 15 posto protivnika, Ostojić je s nešto manje pristaša – 70 posto i nešto više protivnika – 20 posto, dok Borzan podržava svega 57 posto anketiranih, ali ih je samo sedam posto protiv. Koliko su rezultati realni, a koliko plod želje za promoviranjem predsjedničkih ambicija nekog iz pokera pobrojanih, nemamo pojma. Vjerojatno nije ni bitno, SDP se topi takvom brzinom da bi sljedeći predsjednik mogao biti nešto između stečajnog upravitelja i likvidatora.

Razmještaj

U hrvatskoj je diplomaciji jedina politika kadrovska politika. S ulaskom u Evropsku uniju i NATO ova država kao da je odustala od svake samostalne vanjskopolitičke akcije, što nije nužno loše imamo li u vidu tko je vodi. U nedostatku sadržaja, premijer i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović – da, ovog je tjedna spominjemo prvi put – dogovorili su razmještaj inventara, odnosno ‘veliku rošadu hrvatskih veleposlanika’. Izdvajamo: Vesela Mrđen Korać će u Izrael umjesto Pjera Šimunovića, njega čeka Washington. Josip Paro od 1. rujna ide u Belgiju, Hrvoje Cvitanović odlazi u Tursku, Željka Belaja u Argentini zamijenit će Duška Paravić. Od početka idućeg mjeseca i Damir Kušen će promijeniti radno mjesto, više neće predstavljati Hrvatsku u Australiji i Novom Zelandu nego u Republici Koreji. Ima toga još, ali što će vam?

Komunisti

Svaki put kad Dragan Čović, vječni političar iz Bosne i Hercegovine, trenutačno predsjednik tamošnjeg HDZ-a, zajauče o komunističkom zlosilju nad nevinim Hrvatima, negdje se kosti nekog nesretnika, smaknutog bez suda, rotiraju u grobu. A baš je Čović nekidan, u društvu umirovljenog biskupa Mile Bogovića, Vladimira Šeksa, Vice Vukojevića i niza umirovljenih časnika Hrvatske vojske – koliko umirovljenika na okupu – obilježio Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima u Mostaru na Groblju mira, gdje su tugovali zbog časnih sestara likvidiranih nakon Drugog svjetskog rata. Čović je drobio o križevima, razlikama i povijesti, a nama ostaje podsjetiti da je, po mnogim svjedočenjima, bio odani član Saveza komunista, stranke koja je nominalno zataškavala zločine nad čijim žrtvama sada roni suze.

Orden

Potrošili smo, srećom, prostor predviđen za našu rubriku pa ćemo samo zabilježiti da je ruski kabadahija Vladimir Putin odlučio odlikovati zagrebačkog kolegu Milana Bandića Ordenom prijateljstva. Nitko nije duhovit kao takozvana zbilja.

1/1