>

novosti logo

Rabljena sedmica: Kolinda, Todorić, avioni i još poneka glupost

Godina na izmaku darovala nas je pretvaranjem predsjednice u kraljicu političkog šunda, nogometnog selektora u nacionalnog mesiju, Zdravka Mamića u izbjeglicu, Ivice Todorića u pritvorenika, a Damira Krstičevića u čovjeka koji nije u stanju kupiti ni 30 godina stare avione

Kolinda

‘Sedmicu’ posvećenu upečatljivijim licima i događajima u 2018. započinjemo s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović: u minuloj godini profilirala se u apsolutnu šampionku trivijalnog politikantstva. Beskrajno entuzijastična prema svakom masovnom iskazivanju nacionalnih emocija, uzdanica krajnje desnice, bez operativnih sposobnosti i bilo kakvih ozbiljnijih političkih vještina, svoje je javne nastupe svela na nizanje parola, grljenje uspješnih sportaša i njihovih pehara, uzaludna putovanja po Hrvatskoj, dosadna prepucavanja s vladom Andreja Plenkovića. Sa suficitom stava i deficitom znanja etablirala se kao vrela nada onog dijela javnosti koji bi glasao i za kontejner ako je prefarban nacionalnim bojama.

Godinu je okrunila novim podvigom: ne, nije svoju politiku natopila nekakvim sadržajem – održala nezaboravan govor, gnjevno se osvrnula na Ministarstvo zdravstva zbog smrti djeteta čije su bolove liječnici ignorirali ili zatražila ostavku ministra obrane zbog blamaže s avionima – nije ona takva, nego je smijenila savjetnika za unutarnju politiku, ali tako nespretno da se to pretvorilo u nacionalnu aferu koju sedmicama prežvakava prijestolnička štampa, premda se trebalo raditi o rutinskom postupku ni po čemu bitnijem od razmještaja bilja i sagova u predsjedničkim odajama. Predsjedničin ured godišnje potroši više od trideset milijuna kuna. Novija hrvatska povijest puna je loših lidera, iznevjerenih obećanja i lažnih nada, no čak je i u njoj teško pronaći primjer uzaludnije potrošenog novca.

Agrokor

Čim je izašao iz istražnog zatvora, Ivica Todorić najavio je ulazak u politiku i odjurio u Kulmerove dvore. Zatvori su nekad bili škole revolucionara, a danas su kratkotrajna odmorišta školovanih reakcionara: Todorić se u onom istražnom zadržao od 7. do 20. studenoga, kada je, uz jamčevinu od 7,5 milijuna kuna, pušten na slobodu. Čovjek je, pokazalo se, bio u posve neosnovanom strahu od hrvatskog pravosuđa. Skoro godinu dana boravio je u Londonu, trošio pare na skupe advokate i stanove, opirao se izručenju, a kada je konačno vraćen u zemlju, u zatvoru je proveo mizernih 13 dana. Je li to zaista vrijedno jednogodišnjeg bježanja? S Todorićevim izlaskom iz zatvora u drugi je plan pala afera Agrokor, ali u njoj se ni prije nije događalo ništa vidljivo prosječnom ljudskom oku. Naivniji vjeruju da negdje u kancelarijama Državnog odvjetništva dobro podmazani tužilački stroj danonoćno priprema optužnicu koja će nevjerojatnom silinom uzdrmati sve ortačko-kapitalističke cigle Agrokorova kompleksa, a nama je nekako lakše povjerovati da Gospa u Međugorju svake sedmice javlja vidiocima rezultate talijanske lige. Pisat će se još o Agrokoru, konzultantima, Martini Dalić, pa danas više nećemo.

Konvencija

Hrvatska je ratificirala Istanbulsku konvenciju. Ratifikacije konvencija inače nisu omiljena tema u godišnjim pregledima događaja, najčešće su medijski atraktivne koliko i sastanci u Hrvatskoj gospodarskoj komori, ali Istanbulsku je pratila nesvakidašnja drama u režiji desničarsko-katoličkih talibana koja se toliko razvila da se u jednom, nažalost kratkom, času učinilo kako će rascijepiti HDZ. Izgledalo je i da su Plenkoviću odbrojeni tjedni na čelu HDZ-a, dio članova otkazao mu je poslušnost, u sabornici su protiv konvencije bili i Milijan Brkić, Miro Kovač, Miroslav Tuđman, Stevo Culej, Anton Kliman, Davor Ivo Stier… Ipak, unatoč višemjesečnom širenju straha od konvencije kao đavoljeg djela čije će usvajanje potpuno izbrisati razliku među spolovima, pa će muškarci ići u ženske zahode, žene u muške i nestat će prirodni poredak stvari u kojem se zna što rade muškarci, što žene, a što svećenici, nakon travanjske ratifikacije nije se dogodilo ništa. Danas, skoro devet mjeseci kasnije, ne opažamo čak ni povoljne učinke akta koji je trebao osnažiti ravnopravnost spolova. Dapače, pred kraj godine svjedočili smo pravosudnoj aljkavosti koja je rezultirala opstrukcijom sudskog postupka protiv jednog dokazanog zlostavljača i njegovim puštanjem iz istražnog pritvora. Ni HDZ se nije raspao. Tužno.

BiH

Hrvatsko čačkanje po Bosni i Hercegovini vječna je tema svakog godišnjeg pregleda domovinske politike. Bez straha od greške moguće ga je uvrstiti i u osvrt na 2019. godinu iako u času kada ovo pišemo još nije ni počela: zabadanja ovdašnjih nosova u BiH zadugo neće prestati. U 2018. hrvatsku političku elitu gotovo unisono je zgranuo izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Kao, Bošnjaci i Hrvati glasaju u Federaciji BiH, Bošnjaci su brojniji pa su Hrvatima izabrali Komšića umjesto Dragana Čovića, poglavnika HDZ-a BiH. I onda je počelo. Dobar dio ovdašnje politike vrisnuo je protiv ‘nepravde’, na zajedničkom poslu prokazivanja Bošnjaka zbog odnosa prema Hrvatima našli su se u europarlamentu zastupnici hrvatske vlasti i opozicije, a Sabor je većinom glasova usvojio beskoristan papir pod nazivom Deklaracija o položaju Hrvata u BiH. U nacionalnoj buci potpuno je zanemareno da bosanskohercegovački HDZ-ovci, istina, više nemaju svog čovjeka u Predsjedništvu BiH, ali na nižim nivoima čvrsto drže vlast. Gdje god su izabrani, ostvaruju fascinantne rezultate – iz sredina pod njihovim mudrim vodstvom Hrvati se masovno iseljavaju. Hrvatsku političku elitu, međutim, za to nije briga. Nije je briga ni za nedavno preminulog Amosa Oza koji je u ‘Kako izliječiti fanatika’ zapisao: ‘Nikada se ne bi borio – i radije bih završio u zatvoru – za dodatni teritorij. I nikada se ne bih borio za dodatnu spavaću sobu nacije. Nikada se ne bih borio za sveta mjesta i svete znamenitosti. Nikada se ne bih borio za takozvane nacionalne interese. No borio bih se kao lav za život i slobodu, i ni za što drugo.’

Avioni

Od svih promašaja vlade Andreja Plenkovića, a ne manjka ih, istaknut ćemo pokušaj kupovine rabljenih vojnih aviona. Dvanaest komada F-16 Baraka starih tridesetak godina trebalo je preći iz izraelskih u ruke Hrvatske vojske. Posao je praćen propagandističkim laudama u medijima, Damir Krstičević tituliran je kao Veliki Obnovitelj Hrvatske vojske, sve češće smo se pitali kako smo uopće živjeli bez tih letjelica. Kad… Ispostavilo se da SAD, koji je svojedobno prodao dotične avione Izraelcima, ne dopušta njihovu preprodaju Hrvatima, odnosno traži uklanjanje opreme koju je Izrael u međuvremenu ugradio. Izraelski odgovor na američki zahtjev očekuje se u prvim danima 2019. godine, a u međuvremenu opažamo nešto rjeđe Krstičevićevo pojavljivanje pred kamerama. Ostavku još nije najavio. Baš kao ni Davor Božinović, Plenkovićeva uzdanica na mjestu ministra unutarnjih poslova, unatoč brojnim primjedbama pa i ponekoj snimci nevladinih organizacija i inozemnih medija o nehumanom postupanju hrvatskih policajaca prema migrantima i izbjeglicama. Ili kao Milan Kujundžić koji je u ulozi ministra zdravstva dokazao da skoro ništa u zdravstvenom sustavu nije tako loše da ne može biti pogoršano.

Mamić

U 2018. godini Zdravko Mamić promijenio je prebivalište. U strahu od šest i pol godina zatvora, na koliko ga je nepravomoćno osudio osječki Županijski sud, utekao je u BiH, općina Međugorje. Prije bijega održao je izvanrednu konferenciju za novinare i na njoj mahao izlistom SMS-ova u kojima Dinko Cvitan, bivši državni odvjetnik, od neimenovanog osječkog suda traži da ga se kazni bez obzira na dokaze. Mamić se već udomaćio kod Gospe kada je otkriven autor SMS-ova. To nije Cvitan, nego stanoviti Franjo Varga, bivši MUP-ov informatičar. Varga je, kako se čini, pripremao SMS-ove i za Plenkovićevu difamaciju, a iz raspoloživih informacija vidi se da nije bio loš s Milijanom Brkićem i Tomislavom Karamarkom. Aferu SMS samo ovlaš spominjemo jer najbolje od nje očekujemo u narednoj godini.

Nogomet

Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i potaknula bujicu takozvanih nacionalnih osjećaja, a oni su, kako se dalo očekivati, na površinu izbacili Marka Perkovića Thompsona koji se na dočeku u Zagrebu vozikao s reprezentativcima. Dojmljiva je bila i metamorfoza selektora Zlatka Dalića iz skromnog trenera od kojeg se malo očekuje u hrvatskog mesiju s Bogom, krunicom i Thompsonom u skoro svakoj rečenici s više od devet riječi. Nije ni uspjeh za svakoga. Sretno u 2019.

1/1