>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Radio Kafka

Slučaj Morane Panjkote, dobitnice strukovne nagrade Marija Jurić Zagorka i bivše novinarke Hrvatskoga radija, kojoj su još 2010. godine na Prisavlju otkazali angažman pa od tada uzaludno traži pravdu po raznoraznim sudovima, jedan je od ciničnijih primjera toga kako sistem u nas melje ljude

S kolegicom Moranom Panjkotom sjedimo na kafici u jednom zagrebačkom kafiću-zalogajnici uz tržnicu. Pored nas promiču gableci, miješaju se akcenti lički i zagorski, bosanski i slavonski. Dopiru fragmenti razgovora, priče su im neposredne, koliko i životno sadržajne. Netko za okolnim stolovima sigurno pamti Moranine emisije, zvučale su uvjerljivo kao taj život. Kad joj je strukovna udruga dodijelila nagradu Marija Jurić Zagorka, to je imalo smisla već zbog imena. A eto i ovakva jedna tržnica je bila Zagorkin nezamjenjivi biotop, uostalom.

No mnogi se naše radijske voditeljice i urednice sigurno više i ne sjećaju. Prošlo je već gotovo puno desetljeće od zadnje njezine emisije na Hrvatskom radiju ili Radio Sljemenu, tko bi znao otkud smo je tad čuli. I je li to bio njezin ‘Sekstant’ ili ‘Lica duše’, ili se javila u prilogu emisije nekog drugog urednika. Nije ni važno, važno je da su je u svakom slučaju zatim najurili odande surovo i bez obzira na taj čas.

Sve nakon toga su godine sudovanja s bivšim poslodavcem, bez kraja i konca. O tome je ovdje riječ, o načinu na koji sistem melje ljude, pa i nas novinare. Nema pritom tako mnogo slučajeva ustrajnog pravosudnog zlostavljanja u ovoj struci kakvo je pretrpjela i još uvijek trpi Panjkota. Ljudi u opisu takvih radnji često posežu za pridjevom kafkijanska. Fabula, situacija, atmosfera, presija, muka, apsurdnost, kob, što god hoćete. U redu, može Kafka i za ovu priliku, ali s određenim preinakama, jer nije ni on baš za svaki pijačni štand. Ovo bi prije bio neki glupi Kafka, loše kopirana slavna marka.

Udes novinarke Morane Panjkote u osnovi je veoma jednostavan, i sastoji se u prvom redu od banalnosti ponavljanja krajnje providnog nasilja nad njome. Radila je na HRT-u gotovo punih 14 ljeta, od 1997. do 2010. godine, uz nepreglednu seriju autorskih ugovora. Onda se tamo ukazala potreba, diktirana odozgo, da se zakonski urednije podese zatečeni radni odnosi. To je značilo da je oveći broj honoraraca ostao bez posla, a s njima i ona. Neka bude upamćeno da je tadašnji glavni direktor HRT-a Josip Popovac lično u jednom intervjuu naglasio da je riječ bila o suradnjama koje su imale narav prikrivenog radnog odnosa. Njoj su pak nadređeni pojasnili da je namjeravaju zadržati – ta radila je isto što i ostali urednici i voditelji – ali nakon otkaza u trajanju od 15 dana. Jer HRT-u je trebao taj prekid kontinuiteta da ne bi ni teoretski bilo temelja za Panjkotinu eventualnu tužbu. Ali ona je tad poslušala pravnike i iskoristila petnaestodnevni rok, jedini mogući, te podigla tužbu. Bio je to jedini način da obrani svoj rad i praktičnu mogućnost dobivanja stalnog zaposlenja na HRT-u.

Gledano s vremenske distance, ona može ustanoviti i poneki konkretan motiv da je se riješe. Nešto prije otkaza ukinuli su joj jednu emisiju, s usmenim tumačenjem nadređenog da je odviše ljevičarski nastrojena. Bilo kako bilo, morala se prebaciti u nešto apolitičniji fon. A dobro znaju i desni i lijevi da – ciljano ili hinjeno – apolitično nikako ne može biti ljevičarski, dok desničarski još i ide.

Do presude Općinskog radnog suda proteći će tri godine, a još jedna do pravorijeka na drugostupanjskom. Za stav Vrhovnog suda morali su se strpjeti daljnje gotovo dvije. Uz još godinu dana prekida, sad se već preko dvije čeka na Ustavni sud, da i on uzme predmet u razmatranje i donese presudu. Ukratko rečeno, prvostupanjsko je sudište stalo na stranu poslodavca. Županijski sud, zagrebački kao i Općinski radni, odbacio je tu presudu i dao za pravo tužiteljici, ali revizijski je okrenuo stvar u prvotnom smjeru. A malo uduže kazano, e pa sad ćete čuti kakvo je iživljavanje posrijedi.

Općinski sud odbio je, recimo, Panjkotinu tvrdnju da joj HRT nije dopuštao da paralelno radi drugdje, kao nedokazivu i sumnjivu. Naime, procijenila je sutkinja Marina Braje Meznarić, već i načelno iskazana množina poslovnih zadataka u tužiteljičinim ugovorima s poslodavcem upućuje na zaključak da se više od toga niti ne bi stiglo uraditi negdje sa strane. Uočit ćemo dva, s oproštenjem, sitnokafkijanska momenta u takvom zaključivanju. Prvo, sutkinja nastoji dezavuirati tužiteljicu pomoću živog dokaza da je potonja tamo bila angažirana u mjeri punog radnog odnosa, samo prikrivenog, neprijavljenog, lažno predstavljenog. A sve to zahvaljujući isključivo poslodavcu, što valjda niti ne treba napominjati. Znači, pokušava joj srušiti tužbu nečim što može biti dokaz jedino tome da je tužiteljica u pravu. I drugo, protiv Morane Panjkote usmjerila je nalaz da sama nikad nije ni zahtijevala pravo da radi za nekoga drugog, kao i to da je sve autorske ugovore s HRT-om potpisala evidentno dobrovoljno.

Nećemo se zadržavati na drevnoj podlosti nadređenog koji sve moguće odnose s izrabljivanim prezentira kao neusiljen sporazum dviju ravnopravnih strana. Držimo se formalnopravne logike: Panjkota nije ni trebala dokazivati da je imala ponudu za simultani rad kod drugog poslodavca, ili da je za to samo imala vremena. Njoj je činjenica da joj HRT uskraćuje već i pravo na to, jednostavno dokaz da se u naravi radi o stalnom radnom odnosu. A konačno, pazite ovo, nije trebala dokazivati tu uskratu jer je – doslovno navedena u ugovorima.

Bit će da je ovo takav neki trenutak u kojem se ljudima ukaže zlosretni Franz Kafka poput Gospe u masnoj lokvi. Nije bilo dovoljno to što je rad za druge medije eksplicitno zabranjen u više ugovora koje je Panjkota već bila priložila uz sudski predmet. Sutkinja je u korist poslodavca ustvrdila da nije od značaja ni to što je potpisao, iako nije morao, pa kamoli ono što nije potpisao, a morao dakako jest.

Jedan od takvih primjera bit će i onaj kad se Panjkoti tvrdi da je bila u statusu tzv. samostalne djelatnosti. Ta forma je omogućavala da radnik, iako nije stalno zaposlen, ostvaruje zdravstveno i mirovinsko osiguranje. No taj status regulira se nedvosmisleno – ovjerenim upisom u radnoj knjižici. I sigurno ne treba više nikome tko je došao dovde u članku, dakle, kazivati da Morana Panjkota nipošto nije imala taj upis pomoću kojeg sutkinja neizravno ravna svojim infamnim postupkom. Ali pustimo već jednom tu protagonistkinju domaćeg pravosuđa. Kao što smo rekli, njezina je presuda srušena na Županijskom sudu, a zatim je Županijski srušen na Vrhovnom. Da ne nižemo detalje, dovoljno je reći da je predsjednik vijeća Vrhovnog suda Željko Glušić također ustrajao na nalazu o samostalnom radu, iako ga ni on nije mogao naći u istoj radnoj knjižici.

Ostaje nam još, barem što se tiče ove zemlje, da svoje kaže i Ustavni sud, čim nađe malo vremena. Nemoguće je znati – toliko iskustva s našim sudovima ipak, nažalost, imamo – što će točno crne toge odlučiti. I hoće li se i tamo izvrdavati očiti fakat da je Panjkota bila godinama u prikrivenom stalnom radnom odnosu na izuzetno složenim novinarskim poslovima u najvećoj hrvatskoj medijskoj kući, pritom u javnom vlasništvu. O čemu, uostalom, svjedoči i to što joj ugovorima nisu bili zadani neki projekti koji se dovršavaju, niti specifičan kratkoročni rad.

Ili, možda će Ustavni sud RH uvidjeti kako i zašto im kolege na Vrhovnom sudu mijenjaju vlastito stajalište gore i teže negoli da su npr. šefovi na HRT-u. Budući da je svega dvije i pol godine ranije u jednom gotovo istovjetnom slučaju na Vrhovnom sudu ispalo kako spada i po pravu i po elementarnoj logici, ne bi valjalo da zanemare takvu kardinalnu očiglednost koja se tiče i pogođene individue i ukupnog najšireg društva.

Morane se Panjkote tiče toliko da je u međuvremenu radila tek ponekad, no posla je dobivala samo malo u prevodilaštvu, i gdjekad nešto fizički. Nikad u kontinuitetu, zbog naglo joj narušene zdravstvene slike početkom ovog desetljeća, zbog problema sa štitnjačom i šećerom u krvi. Sad umjesto snimača za radijske emisije o pojasu nosi inzulinsku pumpicu. A voljela bi raditi opet na radiju, i o tome smo još nastavili pričati u zalogajnici uz onu tržnicu, sve između kafe i Kafke.

1/1