>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Radnici i migranti

‘Nacionalizam’ se kao poželjno rješenje na drugi način nameće različitim klasama i grupama u društvu. Radnici su na njega manje otporni i zbog svog strukturnog položaja, kojem su nasilno oduzete sve internacionalističke alternative. Za naše prilike najkonkretnije: pa nisu prokapitalističke snage razbijale Jugoslaviju uzalud!

Strahota banalne činjenice da vladajući sistem radi za one ionako vladajuće stalno se iznova potvrđuje i na općepoznatom primjeru da je kapital danas nesumjerljivo pokretljiviji od radnika. Da on ‘spontano’ zadobiva kozmopolitski karakter, dok se radnike gura u okove batrljaka ‘nacije’, koji im odavno više ne pružaju zaštitu (ako su ikada i pružali). Jedna strana ove priče je borba frakcija kapitala za kontrolne pakete dionica, koja se trenutno odvija oko Adris grupe u Istri. Vidimo da to što su dioničari domaćini ili stranci, jednom – sa stanovišta oplodnje kapitala dosljedno – ne igra nikakvu ulogu. Dok drugi put može igrati apsolutno bitnu. Hoće li strani dioničari jednako brinuti o boljitku poduzeća kao i domaći? Ili je to nemoguće? Kakva je veza lokalne i centralne političke kaste u državi s privrednim odlukama u jednoj privatnoj korporaciji? Jer očito je da su politički i privredni klanovi u vezi. I da po tom pitanju mogu ulaziti i u sukobe na nož kada se radi o velikom novcu. Mogu li se, svom željenom regionalizmu, održivom razvoju itd. usprkos, uopće održati ova razlikovanja da je netko lokalni, a netko drugi globalni igrač u stvarima preuzimanja kontrole nad smjerom i načinom privređivanja u Istri?

No ako se ovi slatki problemi s regularnim isisavanjem profita na osnovama udjela u vlasništvu, uvijek u suradnji sa svojom, najbolje više nego jednom državom, i gube u apstraktnim općenitostima svjetski vladajućeg načina proizvodnje, preusmjeravanje perspektive na radnike odmah nas gura u zapalost u konkretno. Gdje se ova proturječja tragično prelamaju u vidu konkurentske borbe među radnicima, često i na nož, baš tamo gdje bi trebala vladati solidarnost.

Pulski povjerenik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Rajko Kutlača, na konferenciji za novinare koju je sam sazvao u povodu jednog drugog slučaja, onog brodogradilišta, izjavljuje sljedeće: ‘Zakonom bi trebalo zabraniti uvoz radne snage sve dok se ona može pronaći i u Hrvatskoj, a mlade bi trebalo motivirati za brodograđevna i druga zanimanja cijenom i uvjetima rada te stalnim radnim odnosom.’ Kada su ovdje postojale mase mladih koje su se uspješno školovale za brodograđevna zanimanja, a ona njima nudila pristojno plaćen i stalan posao (a to je sve postojalo!), nikakav problem nisu bili ni strani učenici i studenti, pa ni radnici koji su dolazili, odlazili ili ostajali u našim krajevima. A oni nisu dolazili pod neljudskim uvjetima poput današnjih izbjeglica, iako su njihove zemlje i tada bile u teškoćama. Reći da su to bila druga vremena nije pogrešno, ali je nedovoljno ne kažemo li i tko ih je učinio toliko drukčijima. Dozvolimo li si sada skok u vremenu, u našu turobnu sadašnjost, ova izjava jednog sindikalnog povjerenika govori puno više i iskrenije od improvizacija ovdašnjih država u možda najvećoj sve organiziranijoj trgovini ljudima ikad – što je mogući pogled na izbjegličku i migrantsku nevolju – o tome zašto ti ljudi ne žele ovdje i ostati. Pa možda su se informirali kakvu radnu politiku od ovdašnjih vlasti (shodno načelu supsidijarnosti, brige za vlastito stanovništvo i okruženje) mogu očekivati.

Usprkos svemu, možemo reći, i to je još uvijek istina, kako je ovo sumnjičenje jednog istarskog sindikalista za šovinizam preventivno, jer je on još na nivou apstraktnih proklamacija, a ne neke konkretne akcije. Da ne govorimo da neće biti ni adresa na kojima će se jednom u budućnosti o tim pitanjima eventualno odlučivati. Istovremeno, ‘šovinizam’ (izraze poput nacionalizma i šovinizma trebalo bi u današnjoj situaciji novog identitetskog nasilja pisati u navodnicima) u zemljama o kojima izbjeglice ‘sanjaju’ odavno poprima konkretne oblike. U jednom filmskom kolažu njemačke umjetnice Hito Steyerl vidimo berlinske sindikalno organizirane radnike (među kojima vjerojatno i mnoge nekadašnje gastarbajtere) kako obilaze gradilišta u potrazi za neprijavljenim novim migrantima, radnicima na crno. A sve ne bi li ih denuncirali policiji kao nelojalnu konkurenciju koja im, misle ne samo oni, snižava nadnicu.

Barem dva naoko nerješiva pitanja proizlaze iz ovoga za nas naoko novog problema, u situaciji kada liberalna ideologija ljudskih prava uopće ne brine o materijalnim uvjetima svoje ostvarivosti. Prvo je da se ‘nacionalizam’ nameće kao poželjno rješenje na drugi način različitim klasama i grupama u društvu. Radnici su, kada ih u tome povede netko iz ideoloških aparata države, a uz (makar i prešutno) odobravanje institucija svjetskog kapitala, na njega manje otporni i zbog svog strukturnog položaja, kojem su nasilno oduzete sve internacionalističke alternative. Za naše prilike najkonkretnije: pa nisu prokapitalističke snage razbijale Jugoslaviju uzalud! U tom ludilu bilo je sistema i dubljeg od onoga Miloševića i Tuđmana u istom krevetu. Istovremeno, kapital je sve manje elegantno kozmopolitski (to su napredni umjetnici odavno prozreli kao diskretni šarm buržoazije). Da bi on i dalje nesmetano vršio poslovne špekulacije, primjerice preuzimanjem velikih privrednih sistema koje još nije preuzeo u ovim krajevima, već su mu potrebne i vojne i policijske snage da drže ograde na granicama wanna be država, a ustvari još samo potencijalnih i stvarnih poslovnih zona. Nije slučajno od Jugoslavije ostala samo jugosfera! U kojoj će se tek sada lako, uz business as usual, prebrojavati i sortirati ljude, nekada razlikovane kao domaće i strane, po etničkom porijeklu i motivima svoga kretanja prema nekadašnjem Zapadu. Jer je, nekoliko država istočnije, globalni kapitalizam već dotjerao cara do duvara u svojoj ‘šok-terapiji’ utjerivanja ne samo ‘demokracije’ već i ‘slobodnog tržišta’. Koje je najslobodnije kada je ‘naše’, a ne na primjer kinesko ili rusko.

Drugo pitanje, koje je dijalektički povezano s prvim, jest kako u takvoj situaciji pristupiti problemu (ne)postojanja klasne svijesti u radnika. Spominjani sindikalni povjerenik u brodogradnji zanimljivo historizira, pa kaže da se na problem ‘treba gledati dugoročno i da se na kvaliteti radi za vrijeme školovanja, kao nekad, plaćenom praksom u poduzećima, uz mentore iz proizvodnje’ (to bi, naknadnom pameću, sada bio pozitivan moment Šuvarove reforme školstva). ‘Današnji rukovodeći, inženjerski i stariji proizvodni kadar svih brodogradilišta je školovan na taj način. Danas toga nema.’ Cinik bi dodao: pa taj tehnološki nesumnjivo kvalificirani upravljački i proizvodni kadar iz socijalizma ipak nije učinio ništa (dovoljno djelatno) da spriječi iz osnove promijenjen način upravljanja brodogradilištima. Koji je smisao njihova opstanka odavno pomjerio od primarne brige za proizvod i radnike na onu za dioničare (marginalno prisutno i u istim osobama, a trebalo bi istražiti i klasnu strukturu tih radnika-dioničara, s obzirom na današnje plaće). Sindikalist, upravo zato što je polovičan u svojoj analizi stanja, pa vidi samo ono što želi vidjeti, tvrdi kako je ‘neprihvatljiva teza da nema interesa za brodograđevna i druga proizvodna zanimanja’. Ali njega stvarno nema, a on sam daje i odgovor na pitanje zašto: ‘Neka svi koji to tvrde objave kolika je plaća mladog radnika zagarantirana ugovorom o radu. Zar se doista može očekivati da osnovna plaća manja od 3.000 kuna bruto može privući mlade ljude?’

Tu bi trebao biti vidljiv njegov i rad sindikata, a ne u tezi kako ‘privreda mora imati oslonac u radnoj snazi iz svog okruženja, inače je upitan njezin smisao’. Uspiju li organizirani radnici izboriti bolje radne i materijalne uvjete ‘lokalno’, i problem dolaska stranih radnika tada će se možda ponovno moći pokazati u drugačijem svjetlu. U nas, kao i u Njemačkoj.

1/1