>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Radnička klasa na elektrodama

Besramni cilj isljeđivanja na detektoru laži glasio je: jesu li radnici Valipilea ‘lojalni svom poslodavcu’?

Novi slučaj poligrafskog isljeđivanja radnika u Hrvatskoj odjeknuo je proteklog vikenda u domaćim medijima, a i šire – među reakcijama ističu se odreda zgražanje, nevjerica, osuda. Ali zašto, pobogu? Ne samo da nije riječ o prvom takvom konkretnom te poznatom iživljavanju privatnih poslodavaca, dakle, nego je uzgred potvrđena i logična sumnja najgoreg tipa, da je posrijedi već uobičajena praksa. Ovlašteni tehničar iz agencije koja pruža uslugu prikopčavanja radnika na ‘detektor laži’ odao je naime medijima kako među ovdašnjim poduzetnicima ima preko stotinu klijenata. I kako ne stiže udovoljiti svim novim zahtjevima; metoda je očito sve popularnija unutar dotične kapitalističke sorte.

Netko bi možda pomislio da je to novi propulzivan sektor i da se na servisiranju ove sofisticirane djelatnosti dade otvoriti barem nekoliko tisuća radnih mjesta. No što je točno privatnim poduzetnicima toliko privlačno u detektiranju radničkih zadnjih namjera? Je li u pitanju samo zaštita neposredno ugroženog vlasničkog interesa ili nešto politički znatno ozbiljnije? Dok se u prvom slavnom primjeru te vrste prije koju godinu, u izdavačkom poduzeću Profil International iz Zagreba, mnogima još činilo da se radi o trivijalnom razlogu utjerivanja nekolicine knjiga ukradenih iz skladišta, najnoviji slučaj ukazuje da s tim uvijek treba imati u vidu složenije, strukturne motive.

Mjesto radnje je peradarska farma poduzeća Valipile u istarskom selu Sveti Petar u Šumi; procedura je izvedena nad desetak tamošnjih (rukovodećih) radnika, posrednik je bila, dakako, privatna detektivska agencija, dok je besramno objavljeni cilj bilo utvrđivanje ‘jesu li i koliko radnici lojalni svom poslodavcu’. Pa što god to značilo, a ne treba sumnjati tko određuje kriterij i mjeru lojalnosti. Uprava poduzeća Valipile medijima je poručila kako je na stvari uobičajena provjera lojalnosti radnika i kako u tome ne vide ništa loše. Također je objašnjeno da radnici imaju mogućnost da ne pristupe ispitivanju; onima koji na nj ne pristanu, naglašeno je, ne prijeti kazna.

Na stranu sad zapanjujuće stupidno ili beskrajno cinično – a zacijelo oboje – objašnjenje da se radnicima načelno uopće ne vjeruje, ali se onima koji odbiju ispitivanje neće desiti baš ništa. Zanimljivo je međutim da uprava tvrdi kako u postupku ne vidi ništa loše, a radnici, njih oko 120, svejedno su se obratili Sindikatu Istre i Kvarnera da se požale na isljeđivanje ‘detektorom laži’, uz iskaz da na posao već dolaze u strahu i suzama. Zar gazde to nezadovoljstvo nisu mogli očitati na famoznom poligrafu i zar sama prijava sindikatu nije pokazatelj kardinalne nelojalnosti? Nije li vrijeme da vlasnici tvrtke Valipile potraže bolju agenciju ili barem noviji model poligrafa, a ne tek radnike?

No sindikalisti su usmjerili kritiku na pravu adresu: radnik je novim radnim zakonima sveden na razinu predmeta u vlasništvu privatnika. Ne štiti ga ni ostatak zakonske regulative koji nalaže da se poligraf smije koristiti isključivo za službenu kriminalističku istragu koju pak smije provoditi samo javna policija, ne i privatna. Praksa se tako širi u priličnoj tišini i sve više nas šuti o maltretiranju bližnjih u tolikim poduzećima po Hrvatskoj. Policija će valjda odreagirati tek kad prvi od isljeđivanih radnika razbije gazdi glavu poligrafom koji je potonji uperio u nj kao stalnu prijetnju i zalog svoje neograničene eksploatatorske samovolje.

Umjesto da su odavno priveli onog prezaposlenog privatnog detektiva na informativni razgovor i eksplicitno stavili takve gadosti van zakona.

1/1