>

novosti logo

Kronika Kronika

Radno sposobna, 82 godine

Milica Stanković ima mirovinu od 1513 kuna, 14 kuna previsoku za ostvarivanje najbanalnijih usluga Crvenog križa, poput dostave lijekova u njen zabačeni zaselak

Kada bi Milica Stanković (82) iz Kirina na Kordunu, imala samo za 14 kuna manju mirovinu, život bi joj bio mnogo lakši i mogla bi se smatrati mnogo bogatijom jer bi se njeno imovno stanje u velikoj mjeri poboljšalo. Naime, Milica prima mirovinu od 1.513 kuna mjesečno, a taj iznos za cijelih 14 kuna prelazi granicu kojom bi mogla ostvariti nekoliko vrsta pomoći od Centra za socijalnu skrb i Crvenog križa u Vrginmostu.

- Živim desetak kilometara daleko od Vrginmosta u jednom zaseoku Kirina, praktično u šumi. Putem kraj moje kuće rijetko tko prolazi. Tu i tamo naiđu lovci ili šumari, pozdravimo se, popiju po rakijicu i odu. Mnogo češće, po dva puta tjedno, ovim putem prolazi vozilo Crvenog križa koje obilazi kuće još udaljenije od moje. Stanovnicima dopremaju potrebne lijekove i namirnice, a na mene se ne osvrću. Pitala sam jednom vozača može li ponekad i meni donijeti nešto iz grada, ponajprije lijekove. Rekao mi je da o tome odlučuje Centar za socijalnu skrb i da on bez dozvole ne smije to raditi. Zvala sam Centar pa su mi odgovorili da moja mirovina premašuje 1.500 kuna pa tako nemam pravo na nikakvu posebnu skrb. No ja ne tražim ništa, osim da mi usput povezu lijek, što ne može nikoga oštetiti jer prolaze tik kraj moje kuće. Ako treba, mogu i nešto platiti. Po lijekove i namirnice moram tako ići sama. To znači da moram naručiti taksi pa jednu vožnju do Vrginmosta i natrag platiti 200 kuna. Ako moram ići dva puta mjesečno, to već iznosi 400 kuna. Dakle, kad platim režije, ostalo bi mi malo od moje mirovine. Onih 14 kuna viška koje primam mjesečno, zaviju me u crno – jada se Milica Stanković.

Pitala sam vozača može li meni donijeti nešto iz grada, ponajprije lijekove. Rekao mi je da o tome odlučuje Centar za socijalnu skrb i da bez dozvole ne smije to raditi – Milica Stanković

Socijalna radnica u Vrginmostu Dubravka Miličić vrlo dobro zna za problem Milice Stanković. No kaže, zakon je zakon i ona tu ništa ne može učiniti. Prisjetimo se da je to onaj isti Zakon o socijalnoj skrbi u kojem decidirano stoji da električna energija nije osnovna životna potreba.

- Milica Stanković nije lišena radne sposobnosti, ima sina u Srbiji koji povremeno dolazi i zbog toga ne ispunjava uvjete za bilo kakvu pomoć od Centra za socijalnu skrb. Da bi ostvarila pomoć u kući, socijalnu uslugu koju pruža Crveni križ, mora imati mirovinu manju od 1.500 kuna. Sve bi bilo u redu da ima mirovinu od 1499,9 kuna. Sve je po zakonu – kategorična je Miličić.

Pokušavamo objasniti da je riječ o vrlo malom iznosu koji prelazi granicu od 1.500 kuna, pa bi možda onako usput, netko mogao, kad već prolazi kraj njene kuće, donijeti potrebne lijekove. Kada smo socijalnoj radnici kazali da ćemo to pitanje postaviti u Crvenom križu, pojasnila je još jednom kako stvari stoje.

- Crveni križ radi samo na temelju moga rješenja, pa vam tamo ne vrijedi ići. Djelatnicima CK mjeri se svaki kilometar i svaki korak, plaća ih Ministarstvo, pa ne smiju to raditi. Možda bi oni to mogli obaviti na dobrovoljnoj bazi, to ne znam, ali za takvu uslugu Milica Stanković ne ispunjava uvjete jer ima veću mirovinu od zakonski propisane. Osim toga, nije lišena radne sposobnosti – uvjerava nas još jednom istim argumentima socijalna radnica.

Radna sposobnost boležljive starice od 82 godine, koja živi potpuno sama u kirinskoj pustopoljini, daleko od ljudi, trgovine i liječnika, očito za činovnike nije upitna, pa bismo ironično mogli zaključiti: neka Milica lijepo svojim radom, a radno je sposobna, priskrbi sebi normalan život. Neka kupi motornu pilu, posječe i dovuče drva iz šume, neka uzore njivu. Ako nema traktora neka se sama upregne u stari željezni plug i neka pješice ode po svoje lijekove. Pa tek su joj osamdeset i dvije godine. Zakonodavstvo očito nije briga niti za događaje koji su se ovoj starici duboko urezali u pamćenje. Slike joj se i nakon 23 godine javljaju svakodnevno. S njima zaspi, a i u snu joj ne daju mira jer bila je svjedokinja poznatog masakra nad izbjeglicama, zbog čega nitko nije sudski odgovarao.

Kada je grunula Oluja, poput svih ostalih stanovnika Banije i Korduna, Milica Stanković, njen suprug Jovo, djeca Miloš i Ljubica, pobjegli pokupivši samo najnužnije stvari u traktorsku prikolicu. Pravac Topusko, pa dalje cestom prema Bosanskom Novom. Bježanija je prekinuta u Žirovcu.

- Kolona prognanika iz Banije i Korduna, koja se kretala prema Bosni, bila je nepregledna. Konji i traktori prevozili su uplašene ljude, uglavnom žene, djecu, starce i nemoćne. Jedva smo čekali da pređemo Unu i uđemo u Bosnu. Odjednom, u Žirovcu, iz obližnje šume počela je rafalna paljba po koloni. To je bio užas. Ljudi su padali pogođeni, a drugi su skakali s prikolica i bježali u kukuruze. Bilo je dosta mrtvih. Mi smo se nekako skotrljali u šanac, pa dalje prema kukurizima, a oko nas su fijukali meci. U jednoj prikolici ostala je žena koja je upravo rađala. Pod kišom metaka ljudi su je sklonili u nekakvu ruševinu od kuće. Kako je to prošlo, da li je rodila i da li je preživjela, ne znam. Tada je naišao avion. Letjele su iz njega po nama bombe, granate ili rakete, ne znam što. Nakon pola sata užasa, sve je utihnulo. Kolona je krenula prema Bosanskom Novom, a mrtvi su ostali po jarcima i kukuruzištu – prisjeća se baka Milica.

Nakon brojnih peripetija, obitelj Stanković završila je u Jeloviku kraj Šapca, a nešto kasnije preselila je u Mladenovac. Kako su bili smješteni u kuću koju je trebalo plaćati, radili su razne poslove kako bi preživjeli. Nakon dvije godine, 1997., Milica i Jovo vratili su se na Kordun u devastiranu i pokradenu kuću u Kirinu, a djeca su se rasula po svijetu. Jovo je umro 1999. i od tada, već gotovo dvadeset godina, Milica živi sama. Teško preživljava, ali važno je ‘da nije lišena radne sposobnosti‘, kako piše u Zakonu o socijalnoj skrbi.

1/1