Da li i u ovom dijelu Banije bilježimo izumiranje i osipanje stanovništva, posebno kad je riječ o povratnicima?
Prema statističkim podacima koje brižljivo vodimo i pohranjujemo u arhivu crkvene općine, odnosno Dvorske parohije, stanovnika je sve manje, i oni su uglavnom u poznim godinama. Prvih godina nakon rata povratnika je bilo više, ali sada se rijetko tko vraća. Prođe i po nekoliko godina da se nitko ne vrati na napuštena ognjišta. Nakon dugo vremena, nedavno su se vratila dva čovjeka srednje dobi i tko zna kada će, i da li će se, još netko vratiti. Nisam više zabrinut zbog sporog ili gotovo nikakvog povratka, više me brine sljedeći korak, a to je - odlazak. Naime, mladi koji su se vratili ovdje baš i nemaju nekakvu perspektivu. Prava teško ostvaruju, posla nema i preostaje im da razmišljaju o tome da napuste imanja svojih djedova i krenu u svijet, trbuhom za kruhom.
U stalnom ste dodiru sa žiteljima ovog dijela Banije, kakva su vaša iskustva, što ljudi kažu?
Nedavno sam razgovarao s čovjekom koji je iz Srbije došao sahraniti majku, otac mu je umro ranije. Pitao sam ga za planove. Rekao je da će, kada ode u mirovinu, zasigurno doći živjeti na svoju djedovinu, što me obradovalo. No, on je ipak izuzetak. Svjedokom sam, da kada ovdje umre starija osoba, djeca dođu, obave sahranu i odu. Kada se kuća nakon posljednjeg žitelja zaključa, vrlo je vjerovatno da će sljedećih godina zarasti u draču i polako, ali sigurno, početi propadati. Takvih kuća urušenih krovova, koje je već progutala šuma, ovdje ima na svakom koraku. Oni koji su bili mladi kada su u Oluji pobjegli sa svojih ognjišta, danas su sredovječni ljudi koji su se snašli u Srbiji, kako-tako zaposlili, dobili djecu koja pohađaju tamošnje škole i povratak na Baniju od njih je svakoga dana sve dalji i dalji. Tu i tamo, jednom godišnje obiđu imanja svojih predaka, prisjete se svog bosonog djetinjstva, nešto malo pokrče i pokose, obiđu groblja, puste koju suzu i vrate se u stvarni život.
Kako se brinete za one koji su ostali, ili su se vratili ?
Pa to je moja najveća briga i posao. Redovno ih posjećujem, savjetujem i koliko mogu, pomažem. U školi u Dvoru predajem pravoslavni vjeronauk i upravo djeci koja ga pohađaju posvećujem posebnu pažnju jer su oni najveće blago Banije. Podučavam 74-oro učenika, ali broj mladih je veći, jer je riječ o izbornom predmetu koji svi ne pohađaju. Sve to me vrlo raduje te budi u meni nadu i optimizam. Potrebno je samo malo dobre volje i planova lokalne zajednice da ih do njihova osamostaljenja, dočeka bilo kakav posao koji bi ih zadržao. S Općinom Dvor dobro surađujem. Pomažu nam u obnovi hramova i oko organizacije naših crkvenih svećanosti.
Unatoč svemu, stanovnika je sve manje ?
Činjenica je da imamo mnogo više sprovoda nego vjenčanja i proslava rođenja. Na području koje opslužujem, obavim godišnje više od 60 opijela. No ni taj broj nije potpun, jer dio stanovnika umre, a da me rodbina ne pozove na sahranu, pa oni nisu u mojoj evidenciji. Vjenčanja gotovo da i nema, a prema podacima godišnje se rodi jedva desetero novorođenčadi. Eto, to je taj nepovoljan odnos koji nas polako ali sigurno vodi u potpuni nestanak, ako se nešto ne poduzme. Desetoro djece se rodi, a više od 60 ljudi umre u toku jedne godine.
U kakvom stanju je Hram Velikomučenika Georgija u Dvoru ?
Pravoslavna crkva u Dvoru sagrađena je 1880. godine. Nakon posljednjeg rata, 1995. Godine, u unutrašnjosti je oštećeno nekoliko ikona na ikonostasu, a zbog velikog nevremena 2002., praćenog vjetrom i ledom, znatno je oštećen krov na sjevernoj strani crkve. Godinu dana kasnije, Ministarstvo kulture RH odobrilo je 200.000 kuna za vanjsku obnovu, a Općina Dvor 20.000 kuna, pa je do 2008. hram izvana obnovljen. Od 2009. obavljaju se konzervatorski i restauratorski radovi na obnavljanu zidnih freski i ornamenata. Zamijenjena je trula drvena građa, zvonik je pripremljen za žbukanje i promijenjeni su prozori na zvoniku. Crkva je uvrštena u registrirano kulturno dobro Republike Hrvatske.
