>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Ranko Ostojić: SDP mora u akciju

Vođa opozicije napokon treba otići lijevo da bi mogao biti opozicija prema ovome što imamo na drugoj strani. Ako mi ni sami nismo sigurni jesmo li lijevo, onda smo se sami pokopali. Oni koji od nas očekuju akciju, dobiju priču. To se mora promijeniti. Tu vidim svoj politički pravac

Zašto ste se na kraju odlučili kandidirati za predsjednika SDP-a, iako ste ranije istaknuli kandidaturu samo za predsjedništvo stranke?

Stalno sam govorio da ne želim da se povijest ponovi i da dođe do podjele glasova između dva kandidata koji bi imali sličan program. Zato sam se kandidirao za predsjedništvo, smatrajući da ne treba stvari samo promatrati sa strane i da tako mogu doprinijeti nečemu što smatram najvažnijim, a to je rješavanje situacije u kojoj se SDP našao nakon izbora. Smatram da SDP gubi identitet, a to je problem koji se vuče već dugo.

Stranka koja traži čiste biračke spiskove od države i svaki put prigovara HDZ-u, a sama nije sposobna riješiti vlastite spiskove, ima ozbiljan problem. Ljudi koji manipuliraju takvim stvarima ne zaslužuju biti u SDP-u

Za kakav se vi identitet SDP-a zalažete?

Mislim da se trebamo vratiti ljevici i ne mogu gledati sa strane kako svi pričaju o tome da smo mi lijeva stranka, a došli smo do varijante da smo se, izbjegavajući konfrontiranje i pokazujući koliko smo mlaki u određenim stvarima i koliko se ne držimo ni naših u statutu zapisanih vrijednosti, doveli u situaciju da stranke ljevice koje su čisto i jasno artikulirale svoje stavove, ne samo odnijele naše glasove sada, nego će ih nositi i u budućnosti. To je put kojim će se okrenuti naši simpatizeri i oni koji su glasali za nas u prošlosti, a za to smo sami krivi. Mi se moramo okrenuti istinskim vrijednostima socijaldemokracije.

Vratit ću članove

U redu, ali ne radi li se o tome da će ovako doći do toga da ćete Peđa Grbin i vi jedan drugome uzeti dio glasova?

Ne razmišljam tako, pogotovo kada smo vidjeli kako se vade novi kandidati. Svjestan sam da sam vrlo često sam i da sam bez ‘artiljerijske’ podrške. Svoju prednost vidim u lekciji koju smo dobili na prošlim izborima, jer sam se godinama zalagao da SDP ide lijevo i da moramo biti stranka koja stvarno poštuje vlastiti statut.

Rekli ste da je na kraju presudila konferencija za novinare tzv. neretvanske skupine?

Tu je riječ o jednoj neformalnoj grupi u SDP-u, a ovi koji su nazvani tzv. neretvanskom skupinom su samo jedan dio te grupe. Tu ima saborskih zastupnika koji su od prvog dana javno podržavali Peđu Grbina i moguće pozitivne promjene u SDP-u, a onda koristeći moj slogan da ‘jedan čovjek nije stranka’ promoviraju sami sebe i poručuju da ne znaju za kojeg će kandidata glasati. Meni je ta varijanta tzv. haenesovskog ponašanja, u kojem se stavljaš na raspolaganje, cijelo vrijeme si bio uz jednog kandidata, a onda si okrenuo priču i krenuo s kalkulatorom u glavi na izbore, bila okidač da se kandidiram.

Politika prema manjinama treba ići u smjeru da se stvore uvjeti za ravnopravan život, ne samo zbog kalkuliranja s glasovima Srba, nego zato što to zaslužuju svi građani

Nije li poanta bavljenja politikom da se čovjek opredijeli za neku opciju i da je javno podrži?

Upravo tako. Ako ti ne znaš tko je tvoj kandidat za predsjednika, otvarajući prostor kalkulaciji da ćeš se složiti s bilo kim drugim, procjenjujući koja je to ekipa, to je nešto što treba razbiti u SDP-u. Ovako ispada da je SDP dioničko društvo, što znači da si snažan onoliko s koliko glasova raspolažeš. Ljudi se ponašaju po sistemu da su vlasnici svojih organizacija, a pri tome šalju poruku da će članice i članovi odlučiti, a to nije dobro. Mislim da svatko treba misliti svojom glavom i da nitko nema pravo prodati svoj glas. Moja kandidatura je otpor tendencijama po kojima je najvažnije uspinjanje po stepenicama, gdje netko napravi uspjeh na lokalnoj razini, pa mu slijedeći korak mora biti nešto drugo, i onda dolazi do interesnog udruživanja. S te presice je poručeno da su oni protiv klanova, a jedini pravi klan koji formalno postoji je njihov. Uvijek sam bio protiv šetebandijera i mijenjanja zastava.

Treba li mijenjati taj princip ‘jedan član – jedan glas’?

Ne treba. Stranka mora biti sposobna riješiti problem da čelnik određuje kako će glasati članovi ogranka. To se događa zato što opet dolazimo do onog kalkulatora, jer njega koriste i članovi. Kalkuliraju hoće li se zamjeriti svom predsjedniku ogranka, koji ih može staviti u neki nadzorni odbor ili kandidirati za vijećnika i slično. Taj strah od demokracije je problem SDP-a i to se ne rješava odustajanjem od demokratskog procesa, nego omogućavanjem istog. Mi koji se pozivamo na promjene u SDP-u moramo najprije postaviti pitanje kako vratiti naše članove. U ovom trenutku njih dvije trećine nemaju pravo glasa radi neplaćanja članarine. U SDP-u se vodi evidencije po sistemu ‘tko mi odgovara’. Tražim da to raščisti Središnja izborna komisija jer se ne može dogoditi da se eliminiraju ljudi koji su umirovljenici s dugovima od sedam kuna i da im se onemogućuje glasanje, a, s druge strane, imamo bahatost onih koji rukovode organizacijama, a to su najčešće tajnici ogranaka. Oni u našoj bazi članova imaju priliku da nagrađuju podobne koji plaćaju jednu kunu. Iako su ti ljudi zaposleni, unošenjem lažnih podataka o njihovoj nezaposlenosti na kraju ispada da mi imamo organizacije u kojima su četiri petine članova nezaposleni. Ako postanem predsjednik, najprije ću vratiti naše članove, jer ako to ne možemo, kako ćemo vratiti simpatizere? Mi izbacujemo ljude koji su tu desetljećima, a uvodimo fiktivne članove koji su obična glasačka mašinerija. Stranka koja traži čiste biračke spiskove od države i svaki put prigovara HDZ-u, a sama nije sposobna riješiti vlastite izborne spiskove, stranka je koja ima ozbiljan problem. Ljudi koji manipuliraju takvim stvarima ne zaslužuju biti u SDP-u. Članovi trebaju misliti svojom glavom, a ne dozvoliti da netko u njihovo ime trguje glasovima kao navodni vlasnik ‘dionica’ s njihovim glasovima.

Bio sam na čelu kolone

Kako komentirate izborni uspjeh platforme Možemo!?

Oni su pokazali ono što SDP godinama izbjegava. Mi moramo biti na svim mjestima. Nije dovoljno govoriti u Saboru i na diplomatskim domjencima, nego treba biti i na ulici i boriti se za svoje vrijednosti. Bio sam na čelu kolone za obranu LGBT prava. U Splitu sam osigurao da nakon incidenata na prvom Prideu, na drugom toga ne bude, marširajući zajedno s njima. Kada su radnice Dalmatinke došle u Zagreb, bio sam s njima. Tako se pokazuje solidarnost s obespravljenima. Osim toga, ja ne moram dokazivati ni svoj antifašizam, a drugi bi morali malo se više potruditi oko toga da se prikažu drugačije nego kao samo deklarativni antifašisti. Ne smatram da sam antifašist samo zato što idem na Sutjesku i što poštujem one koji su nam stvorili temelje države, nego i zato što sam uvijek uz obespravljene. Tu je odgovor zašto je platforma Možemo!, u kojoj ima različitih struja, napravila uspjeh. Oni su definirali nekoliko bitnih stvari koje su im zajedničke i praktično pokazali zašto se bore. Mi u SDP-u isto tako trebamo konkretno pokazati zašto se borimo, trebamo li uvijek ići u kompromise ili prestati kalkulirati, od koketiranja s desnicom, od nezamjeranja određenim grupacijama, do dobivanja ponekog glasa zbog ulizivanja stvarima koje bi trebali osuditi. Tu vidim svoj politički pravac, kod mene se zna. Vođa opozicije napokon treba otići lijevo da bi mogao biti opozicija prema ovome što imamo na drugoj strani. Ako mi ni sami nismo sigurni jesmo li lijevo, onda smo se sami pokopali. Oni koji od nas očekuju akciju, dobiju priču. To se mora promijeniti.

Je li SDP svjestan da mora različito gledati na poreznu politiku od desnice, da se mora zalagati za smanjenje socijalnih razlika, oporezivanje bogatih, kroćenje bankarskog sustava i slično?

Zalagao sam se i tokom prošle predsjedničke kampanje da bogati plaćaju veće poreze, da moramo osigurati jednakost, pravdu i solidarnost. Nudio sam konkretna rješenja u vezi ovrha i blokiranih. Dosadašnje vodstvo je po tim pitanjima njegovalo politiku nezamjeranja u ovakvim slučajevima, a to je bio apsolutni promašaj. Inzistirao sam da imamo vlastitu politiku o tim pitanjima, danas je nemamo i smatram da SDP ne može biti lijeva stranka dok ima centrističke i liberalne pozicije u svemu. Ukoliko nemaš odgovor kako zaštititi mladu obitelj i kako joj osigurati najam, kako barem kopirati uspješne modele iz Norveške ili Austrije, onda imaš problem. Pitanja prekarijata, minimalne plaće i osiguravanja normalnog života naših ljudi, umirovljenika i radnika, moraju biti naš prioritet. Državni aparat treba smanjiti da bi se stvorila sredstva, a drugo, tu je i pitanje nepoštenog oporezivanja. Treba uzeti novac od onih koji imaju puno i tim novcem pokazati solidarnost prema onima koji nemaju dovoljno.

Kako komentirate odlazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin i njegovog kolega Tome Medveda u Grubore, gdje su bili skupa s predsjednikom Zoranom Milanovićem?

Moja je teza da treba graditi život, a ne suživot. Pozdravljam svaku varijantu u kojoj se dolazi do natruha mira. Kao potpredsjednik Vlade, bio sam na komemoraciji u Varivodama 2015., ali o tome nema gotovo ni spomena. SDP je i tu griješio u odlučnosti. Više je ovacija pobrao Ivo Sanader micanjem spomenika Juri Francetiću u Slunju nego što smo mi napravili sa svim svojim naporima. Mi u SDP-u nikada nismo prebrojavali krvna zrnca i veliki dio Srba nam je davao glas do nekih fatalnih grešaka, poput one uoči izbora 2016., kada su se izgovorile nekakve izjave koje mogu proći samo kao razgovor u kavani, ali su pogodile naše glasače srpske nacionalnosti.

Srb se mora obilježavati

Zašto SDP nije izgradio taj život, o kojem govorite?

Mogu govoriti o svom doprinosu. Kako je došla voda 2015. do svih zaselaka iza Donjeg Lapca prema granici i Bihaću? Bio sam tada ministar unutarnjih poslova i riješio da se voda dovede do graničnog prijelaza i svim zaselcima tamo. To je jedan mali segment i tako su se trebali svi ponašati.

Da, ali to je posljedica vaše odluke, a ne SDP-ove politike. I dalje deseci hiljada Srba glasaju za SDP. Kada će Srbi u Hrvatskoj dočekati da SDP vrati život na područjima u kojima pokušavaju preživjeti?

Ne trebamo trgovati, za mene su svi građani ravnopravni. Radio sam nakon ‘Oluje’ u Crvenom križu i dijelio svima pakete, bez obzira na nacionalnost. Politika prema manjinama treba ići u smjeru da se stvore uvjeti za ravnopravan život, ne samo zbog kalkuliranja s glasovima Srba, nego zato što to zaslužuju svi građani. Mi smo pravili grešku donoseći zakone o nerazvijenim područjima, pa smo tamo radili ono što se moglo, tako da su ljudi bili na čekanju. Treba imati politiku održavanja života tamo i ulagati više.

Je li predsjedniku SDP-a mjesto na obilježavanju Dana ustanka hrvatskog i srpskog naroda u Srbu?

Pitanje postavljate krivoj osobi. Bio sam tamo više puta, i kao ministar, i prije toga, i trpio uvrede ekipe iz kaveza. Srb je jedno od mjesta koje se mora obilježavati. Sjetimo se tko je obnovio spomenik, izgradio policijsku postaju i osigurao mir, da ne bude nereda. To su samo vatrogasne mjere i ne bih to svodio samo na pitanje Srba. To je pitanje odnosa prema antifašizmu. Možda je Topusko najbolji primjer, tamo je bila zgrada u kojoj je 1944., godinu dana prije kapitulacije Njemačke, održano Treće zasjedanje ZAVNOH-a i zapravo stvorena Hrvatska. Tko o tome išta zna, tko o tome ima pojma? Zna se i tko je srušio zgradu. To nam govori dovoljno o tome kako se odnosimo prema vlastitoj povijesti. Kada bismo pogledali ljude koji su bili tamo na Trećem zasjedanju i udarili temelj hrvatske države, a bili su zajedno i Srbi i Hrvati, i svećenici, i HSS-ovci, i komunisti, pa danas svemu tome nema ni traga, dovoljno bi nam to reklo o nama i našem odnosu prema antifašizmu. Kako bi se vodio Domovinski rat da domovine nije bilo? Ona je stvorena u svojim granicama u Topuskom, a danas je svaki spomen na to potaracan do kraja.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1