Filmski su nemalo puta obrađivane opasne međurasne tenzije u problematičnim kvartovima velikih američkih, francuskih, britanskih gradova i predgrađa, no za neupućene poprilično je iznenađenje da se iste ili slične stvari događaju i u skandinavskim gradovima. Tako barem proizlazi iz danskog filma "Zakon geta" (u izvorniku "Shorta", što je arapska riječ za policiju) koji su kao svoj dugometražni debi zajedno napisali i režirali Frederik Louis Hviid i Anders Ølholm (prema Ølholmovoj priči). Osnovna situacija vrlo je "američka" – policijsko zapovjedništvo upari smirenog i uzornog, politički korektnog policajca Jensa Høyera (visok i vitak, "nordijski tip") s agresivnim, kršenju pravila službe i rasnim predrasudama sklonim Mikeom Andersonom (nižeg rasta i nabit), s ciljem da Høyer Andersona drži pod kontrolom u potencijalno opasnim prilikama patroliranja u četvrtima s rasno manjinskim stanovništvom.
Okolnosti su naime vrlo napete nakon što je jedan pripadnik manjinske populacije pao u komu poslije boravka u policijskoj stanici i vjerojatnog nasilja kojem je tamo bio izložen, a ta vanjska napetost pridonosi onoj unutarnjoj između Jensa i Mikea, jer Jens je svjedok potencijalne policijske brutalnosti koji bi osumnjičenim policajcima mogao zapečatiti karijeru, što Mike, koji za vjerojatno nasilne kolege ima puno razumijevanja, želi spriječiti. Kontrapunktno postavljen dvojac, zahvaljujući Mikeovoj tvrdoglavosti, nađe se u najopasnijem manjinskom kvartu (iako im je naređeno da ondje ne zalaze bez prijeke potrebe), gdje grubi policajac odluči pretresti arapskog tinejdžera Amosa samo zato što je zaključio da ga je ovaj drsko pogledao. No nije to običan pretres, nego Anderson nasred ulice traži od mladića da skine hlače i zaviruje mu u gaće, što Høyer nevoljko, ali ipak tolerira i baš u tim trenucima stiže vijest da je na policiji vjerojatno zlostavljan arapski mladić umro u bolnici. Dolazi do erupcije protestnog nasilja te će policijski dvojac morati spašavati živu glavu u dominantno neprijateljskom okruženju, usput pokušavajući privesti Amosa koji će im postati glavnom nadom za bijeg.
Situacija u kojoj se policajci zateknu u manjinskoj "spavaoničkoj" četvrti (po tko zna koji put pokazuje se da je "nehumana socijalistička" arhitektura Novog Zagreba ili Novog Beograda jednako "nehumano" rasprostranjena usred kapitalizma u velikim zapadnoevropskim gradovima) neodoljivo podsjeća na istovrsnu iz nešto ranije nastalog, za Oscara i Zlatnu palmu nominiranog francuskog filma "Jadnici" Ladja Lyja, o kojem smo prošle godine pisali u Novostima. "Zakon geta" nije naišao na tako masovan pozitivan odjek kao to ostvarenje, što je dijelom zasigurno i plod pandemijskih okolnosti, no itekako je zapažen – prikazan je u jednom od pratećih programa Venecije i glavnim programima uglednih festivala u Busanu i Kairu te je dobio nagradu za najbolju režiju i nagradu međunarodne udruge kritičara na najvažnijem jugoistočnom evropskom festivalu, onom u Solunu. Potpuno zasluženo jer riječ je o filmu izvanredno dinamične i energične režije, odličnih glavnih glumaca (Simon Sears kao Jens, Jacob Lohmann kao Mike, Tarek Zayat kao Amos) i respektabilnog scenarija čiji je glavni adut slojevita karakterizacija likova. U graničnoj situaciji Jens će shvatiti primarnost naloga za preživljavanjem po svaku cijenu, Mike ogromne individualne razlike među manjinskim stanovništvom, a Amos da su policajci iz većinske populacije ipak samo ljudi, odnosno svatko od njih spoznat će (proturječnu) složenost istine. Nije da u takvom postuliranju nema i općih mjesta, međutim zahvaljujući snažnoj redateljsko-glumačkoj izvedbi ona padaju u drugi plan. Najkraće, "Zakon geta" izrazito je solidan film koji svakako zaslužuje preporuku.
