Srpski parlament je u lipnju usvojio izmjene i dopune Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama. Korekcije su se odnosile na službenu upotrebu jezika nacionalnih manjina i zapravo su preuzele rješenja iz također promijenjenog Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina koji je usklađen s europskim standardima. Najznačajnija je novost obaveza ispisivanja imena institucija koje obavljaju javne ovlasti, naziva jedinica lokalne samouprave, naseljenih mjesta, trgova i ulica i drugih toponima na jezicima nacionalnih manjina koje čine 15 posto ukupnog stanovništva na teritoriju pojedine lokalne samouprave, pa i onda kad na njenom području jezik pojedine manjine nije u službenoj upotrebi. Usput, propisano je i da pripadnici manjina imaju pravo na upotrebu svojeg jezika u svim sudskim postupcima i kad se vode u teritorijalnim jedinicama u kojima njihov manjinski jezik nije u službenoj upotrebi. Precizirano je i da parlamentarni zastupnici nacionalnih manjina koje čine najmanje dva posto ukupnog stanovništva Srbije imaju pravo na svom jeziku raspravljati u Skupštini Srbije, što su i do sada načelno mogli a nisu koristili. Istovremeno su iz Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama izbrisane odredbe o novčanim kaznama za one koji krše njegove odredbe jer su one propisane i znatno pooštrene u također korigiranom Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina.
Promjene seta zakona kojima se reguliraju prava i slobode nacionalnih manjina u Srbiji gotovo su rutinski provedene, bez medijske i javne halabuke i natezanja. Glatko su prošle i promjene koje se tiču službene upotrebe manjinskih jezika, osim što su odredbe o pooštravanju novčanih kazni za prekršitelje zakona potakle zagovornike rigoroznijeg poštivanja propisa o službenoj upotrebi ćirilice da zatraže da se i njihovi prekršitelji počnu adekvatno novčano kažnjavati jer u važećim zakonskim odredbama takve kazne nisu propisane. Naravno da se na tome nije stalo jer u Srbiji, kad je riječ o jeziku i pismu, ne vrijedi ona narodna da od viška glava ne boli: Ustav Srbije, naime, propisuje da su i ćirilica i latinica službena pisma, ali je ćirilica matično, a latinica pomoćno pismo. No ‘pomoćna’ latinica je prodornija i globalno komunikativnija, iako se u školama prvo uči ‘matična’ ćirilica. Tako je bilo i prije interneta, a pogotovo nakon što je premrežio kuglu zemaljsku, a i Srbiju na njoj. I ta posebnost Srbije, mnogi kažu i njezino bogatstvo, da službeno ima dva pisma od kojih nikoga glava ne bi trebala boljeti, ipak ciklično, barem jednom godišnje, izaziva podjele i sukobe među onima koji bi da brane ćirilicu od latinice te onih koji u toj obrani vide samo goli nacionalizam i fašizam.
I sad su izašli iz svojih rovova, pogotovo nakon što je Ministarstvo kulture prihvatilo inicijativu da se promjene i pojedine odredbe kojima je propisana službena upotreba ćirilice, odnosno latinice. Pritom je problem Srbije i to što je za razliku, na primjer, od Hrvatske službenu upotrebu jezika i pisama regulirala i posebnim zakonom, ali i nizom drugih odredbi, od zakona o obrazovanja do zakona o privrednim društvima. Hrvatske vlade više su puta izbjegle zamku da prihvate inicijative kojima se predlagalo donošenje posebnog zakona o službenoj uporabi hrvatskog jezika jer su svi njezini aspekti propisani u posebnim zakonima koji reguliraju pojedine djelatnosti i područja funkcioniranja države i društva.
Srpske ‘patriotske’ vlasti nasjele su na iluziju da službenu i javnu upotrebu jezika i pisama mogu nametnuti i propisati donošenjem jednog krovnog zakona pa se svako malo suočavaju s ‘ratom ćirilice i latinice’. I sada kad je Ministarstvo kulture odlučilo prihvatiti dio zakonskih promjena kojima se dodatno propisuje službena i javna upotreba ćirilice prašina se podigla zbog prijedloga kojim bi se dodatno regulirali nazivi tvrtki i jezik i pismo kojim ispisuju svoje financijske i ine dokumente, fakture, račune, deklaracije… Kako su, međutim, sva ta pitanja propisana Zakonom o privrednim društvima, a prije svega to da se nazivi tvrtki mogu ispisati i na ćirilici i na latinici, dodatno reguliranje u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisama je besmisleno.
I premda se u kritički nastrojenim medijima najavljivalo da će ovaj put beogradske naprednjačke vlasti predvoditi rat ćirilice protiv latinice, odluka Skupštine Beograda da petpostotni popust najmoprimcima gradskih lokala koji nazive svojih tvrtki ispisuju ćirilicom svjedoči da je i aktualnim gradskim liderima jasno da bi nametanje ćirilice zabranama i kažnjavanjem bilo jalov i uzaludan posao. I ministar kulture Vladan Vukosavljević, koji je srpskoj vladi predložio promjene jezičnog zakona, od sve brojnijih kritika brani se tvrdnjama da te promjene nisu usmjerene protiv latinice, već im je namjera da stimuliraju veću javnu upotrebu ćirilice kao ‘matičnog’ pisma.
Kako se prije nekoliko mjeseci njegovo ime najčešće spominjalo među onim ministrima koji će otići iz Vlade u sklopu njezine rekonstrukcije, ne bi bilo veliko čudo da je ministarsku funkciju pokušao sačuvati prigrlivši prijedloge ‘patriotske’ obrane ćirilice njezinom dodatnom zakonskom zaštitom. No i on i svi prijedlozi zakonskih promjena koji su se još jednom zavrtjeli u javnosti suočili su se s mrežom propisa kojima je regulirana javna upotreba ćirilice i latinice, ali i s njihovom svakodnevnom živom upotrebom koja se nikakvim, pa i posebnim jezičnim zakonom, ne može ograničiti i zauvijek zacementirati. Zato ministar Vukosavljević o prijedlogu promjena, koje čekaju da ih vlada usvoji prije slanja u parlamentarnu proceduru, sada govori kao o poboljšanju i preciziranju već postojećih zakonskih odredbi, a ne o velikom obračunu u kojem će ćirilica konačno nadjačati latinicu jer glupljeg i uzaludnijeg rata teško da je moguće zamisliti. Ovih dana Vukosavljević čak pere ruke i od predloženih novčanih kazni za one koji krše propise o službenoj upotrebi ćirilice, braneći se da taj dio propisa nije u nadležnosti njegova resora, kao što, uostalom, i brojna druga pitanja o svakodnevnoj upotrebi jezika i pisma određuju tokovi života i odnosi među ljudima, a ne zakoni i kad se pompozno nazivaju Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama.
