Nije istina da novca nema. Da ga zaista nema, da se u ovoj zemlji ne proizvodi stalno nekakva vrijednost, ne bi tu više bilo ni stranih banaka. A najveći zalogaj kojim se banke u Hrvatskoj goste mirovinska je takozvana štednja. Takozvana, jer je štednjom prozvana zato da se ne bismo isuviše prestravili od toga što ona zapravo jest. U suštini, država je početkom ovog stoljeća počela prepuštati bankama četvrtinu naših izdvajanja za mirovinu, da ih upotrijebe u igrama na sreću. Točnije, da ih ulože na burzama i tako nam zarade dodatni prinos.

Ali burze nisu ništa doli veliki kockarski stolovi. U kocki, poznato je, uvijek pobjeđuje banka. Čak i onda dok sama navodno igra za vas, protiv apstraktnih drugih takmaca. Ustvari, tad pogotovo. Štednja bi pak bila da smo npr. oročili tih oko šest milijardi kuna godišnje. No tad ne bi bila moguća alkemija koju banke izvode kako bi se u konačnici domogle novca o kojem navodno skrbe. Eno ga dakle u mirovinskim fondovima drugog stupa kojima one upravljaju, i skupilo ga se tamo već oko sto milijardi kuna. Mada kažu da u Hrvatskoj novca nema.

Odnedavno, u epohi negativnih kamata, naša penziono-štedna potraživanja prema državi počinju gubiti na vrijednosti. Još malo pa ćemo u fondovima imati manje nego što smo im dali

Ipak, nije istina da novca baš tamo ima. U tim fondovima, naime. Nije lako shvatiti što su banke izvele da bi netragom iščeznuo, ako već dotječe permanentno, u vidu mirovinskog doprinosa iz svake plaće za obavljeni rad. Ponovit ćemo u kratkim crtama o čemu je tu riječ. Zatim ćemo posvjedočiti što danas čine banke i domaća politička elita da bi nastavile igru i, na još neko vrijeme, zataškale posljedice. Sve dok jednom ne uočimo same sebe s gaćama na štapu. Jer posrijedi je kontinuirana te pojedinačno najveća pljačka u Hrvatskoj novog doba.

Izdvajanjem četvrtine stalnog mirovinskog doprinosa, u državnom budžetu nastaje golemi manjak za isplatu aktualnih mirovina po osnovi međugeneracijske solidarnosti. Deficit je postojao i prije uvođenja drugog stupa. Nedostajalo je više od trećine sredstava, ali onda je Svjetska banka ovoj državi uvalila model obavezne kapitalizirane ‘štednje’. Većina ostalih europskih postsocijalističkih zemalja je prije ili kasnije prozrela tu podvalu. S druge strane, Hrvatska je sama sebi za vrat namaknula i mlinski kamen od silne mase braniteljskih i raznih drugih povlaštenih mirovina. No vratimo se na suštinu financijskog inženjeringa. To što država gubi izdvajanjem prema bankama, odmah mora i nadoknaditi da bi uopće mogla isplatiti mirovine aktualnim penzionerima. A nema kako nadoknaditi nego posudbom u, ako ćemo pravo, tim istim bankama. Na koncu, ono što smo uštedjeli u bankovnim mirovinskim fondovima nije živi novac. Nije nam čak ni dostupan odjednom. Zato nam i neće odobriti da ga preuzmemo u cijelosti, jednom kad se umirovimo i počnemo dobivati mjesečne anuitete iz tog izvora. Ono što smo u tim fondovima prikupili, i što nam pripada, jesu potraživanja prema državi. Ona se u međuvremenu i po toj osnovi uvalila u ogroman dug, a banke su zaradile bogatstvo na kojekakvim naknadama. Ali završni problem nastaje s činjenicom da mi sami jesmo dužnici, ako je država tako dužna. Dovedeni smo u poziciju da potražujemo od sebe, svakako s negativnom bilancom. Razlika u vrijednosti završila je u kesama bankovnih vlasnika i menadžera.

Sve je to još izgledalo naoko suvislo, dok su se fondovi barem formalno održavali na površini u poslovnom pogledu. Odnedavno više nije tako. S preko dvije trećine ulaganja naših mirovinskih izdvajanja u drugom stupu za državne obveznice, zagazili su u epohu negativnih kamata. U pitanju je globalna pojava, odnosno posljedica rizične orijentacije velikih svjetskih centralnih banaka. Međutim, to znači da naša penziono-štedna potraživanja prema državi počinju gubiti na vrijednosti. Još malo pa ćemo u fondovima imati manje nego što smo im dali.

Logično bi bilo zapitati se znači li to da će se makar država rasteretiti. Da ćemo s te strane proći bolje, kao kolektivni nositelj opterećenja na račun države. Ne znači, ne dok se i dalje izdvaja za drugi stup, a u prvom ostaje rupetina. Ali dok su se druge postsocijalističke zemlje odlučile na neutralizaciju ili ukidanje drugog stupa – ako su ga uopće i uvodile – Hrvatska pribjegava nekim inovativnim, bitno kreativnijim idejama. Sve kako se ne bi zaustavio siguran dotok javnog novca na bankovne račune, a u vidu tobožnje privatne štednje.

Prije nekoliko dana u Zagrebu se ponovno okupilo društvance koje pred očima javnosti periodično razmatra situaciju oko drugog stupa. Riječ je o predstavi za najširu publiku. Sve se bitno ionako utvrđuje podalje od urokljivih očiju dokonih promatrača, obespravljenog i osiromašenog radništva, rijetkih skeptika među političarima, i još rjeđih kritički nastrojenih eksperata. Našli su se dakle predstavnici bankovnih fondova i države, da malo prodiskutiraju o tome što i kako dalje. Ipak više nije moguće skrivati fakte o negativnim kamatama. Državne obveznice očito nisu rješenje. Nisu to ni dionice kompanija na burzi, ako se prisjetimo više afera s trgovanjem tim papirima koje su izazvali upravo naši mirovinski fondovi. Suludo je naime bilo i očekivati da banke neće takve poslove vezati sa svojim kreditorskim interesom kod istih poduzeća. Ali nije, doduše, nitko ništa ni očekivao, bar od onih koje se nešto pitalo. Ovaj put se pitalo sudionike konferencije ‘Investicijski izazovi mirovinskih fondova’.

Jednom kad javne tvrtke padnu u privatne ruke, dogodit će se isto što i s britanskim željeznicama, poljskom brodogradnjom, bugarskim vodovodima – cijene proizvoda počnu rasti, a broj radnih mjesta opadati

Organizatori skupa su bili bankovni mirovinski fondovi i Jutarnji list. Doveden je i novi ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović, te poneki bankama blizak ekonomist. Jutarnji list, tj. Hanza media, a ranije Europapress holding, dežurni je zagovaratelj istog poslovnog interesa, neke vrste medijsko-marketinška platforma krupnog kapitala u Hrvatskoj. A nema krupnijeg od onog kojim manipuliraju banke. Uglavnom, zaključili su da drugi stup i dalje ima svijetlu budućnost. Bez obzira na to što put do nje vide umnogome različito.

Aladrović je nabacio misao da ‘budućnost trebamo tražiti u startupima’, i usput se požalio na financijsku nepismenost građana. Jer lakše bi sve bilo, i procvao bi mirovinski sustav, kad bi građani nekako shvatili da je sve izvedeno za njihovo dobro. Zato će se ubuduće pojačano ulagati u opismenjavanje, najavio je ministar. Ne sumnjamo da će Jutarnji list i u tome imati ključnu ulogu. Što se sadašnje pozicije tiče, ne bi se reklo da je taj medij oduševljen idejom o startupima. Suštinski, inovacija se svodi na vrlo jednostavnu pretpostavku.

Ministar rada i socijalne skrbi smatra da će mirovine biti bolje osigurane ukoliko se dotična štednja bude ulagala u malena početnička poduzeća i biznise, u pravilu privatne. Onima od tih koji budu uspjeli, vrijednost će rasti upravo vrtoglavo. No komplikacija nastaje kod puke statističke izvjesnosti koja veli da otprilike devet od deset startupa – propadne. Pa, za razliku od dosadašnjeg hazarderskog pristupa u funkcioniranju drugog stupa na tržištu vrijednosnica, u tome praktički nema rizika. Propast projekta zajamčena je sa sigurnošću.

Budući da problem s bankama nije financijska (ne)pismenost, nije očekivati da će one nasjesti na ministrovu sugestiju. Ta ideja nije ni mišljena tako da bude upotrebljiva. Ona služi malo za odobrovoljavanje poduzetničkih poletaraca, malo za zametanje tragova centralne ekonomske politike. Ako se i bude mirovinski novac ulagao u startupe, to će biti simboličke količine. Čak ni banke ne mogu sebi dopustiti tako brze i očite gubitke u razvikanoj misiji plođenja našeg novca. No ideja koju su one isturile, naspram vladine zvuči puno ozbiljnije.

Ozbiljnije, jer bi se – za razliku od vladine smijurije – mogla realizirati, nažalost. Predstavnici banaka izjasnili su se da bi željeli ući u velika državna iliti javna poduzeća. Poneka su i spomenuta: Hrvatska elektroprivreda, Janaf, ACI itd. Naravno, to podrazumijeva njihovu privatizaciju. Radi se o već drevnoj, fundamentalnoj intenciji financijske industrije koja inzistira na širenju svojih lovišta. Ako je uspjela u naumu privatiziranja dijela javnog budžeta kroz drugi stup, ne treba čuditi podstrek da se to učini i s javnom infrastrukturom ili državnim prirodnim monopolima. Petrokemiju, uzmemo li taj primjer za ilustraciju, banke su kroz dugi niz godina bacile na koljena, uskraćujući joj kredite dok ne bude privatizirana. Nije bilo nijednog poslovnog razloga za to, jer je kutinsko poduzeće uvijek regularno servisiralo svoja dugovanja. No to ne bi bilo moguće da država nije Petrokemiju – u svom vlasništvu – šikanirala lihvarskom cijenom plina, sve do fatalne iscrpljenosti. A mirovinski fondovi su već bili unutra, i ne pamtimo ih po dobromu. Imali su veće ovlasti negoli ih je pripadalo po vlasničkom udjelu te su manipulirali poslovanjem i kumovali konačnoj propasti poduzeća koje je na koncu prodano vjerovnicima. Sad mu banke opet daju kredite, i kratkoročne za likvidnost i dugoročne za razvoj. Ali nije to jedino što nas brine u kontekstu moguće privatizacije velikih javnih poduzeća i komunalnih sustava. Postoje itekako snažni razlozi zbog kojih je npr. HEP državna tvrtka, a ne stavka na nekom skrbničkom računu.

Jednom kad takvi privredni i socijalni subjekti padnu u privatne ruke, dogodit će se isto što i s britanskim željeznicama, poljskom brodogradnjom, bugarskim vodovodima, hrvatskom telekompanijom. Cijene usluga i proizvoda počnu rasti, a broj radnih mjesta opadati, kao i plaće. Poduzeće započinje s djelovanjem u cilju izvlačenja profita, umjesto investiranja u razvoj zajednice i dobrobit najugroženijih. Uočimo pritom i da se Jutarnjem listu dopala takva ideja banaka. Štoviše, izgovorena je u tim novinama već prije konferencije, nimalo slučajno.

Drugim riječima, sad nas pokušavaju preparirati jeftinom tezom da ćemo posredstvom mirovinskih fondova svi mi postati vlasnici tih poduzeća, ukoliko nagnamo državu da ih proda. Ali to jesmo već sad, pa nije moguće da bismo jednako ili više bili i onda. U protivnom, čitava ta složena transakcija ne bi imala nikakvog smisla. Netko drugi će dakle prosperirati, i drugdje će se preseliti vrijednost, a nipošto dvostruko prema svima nama. Ne treba stoga nimalo sumnjati u istinsku narav pothvata. To je samo još jedan krug iste financijske prevare.

Ako se nekome čini da nas tako grle vlastitim našim rukama, nije u krivu. Čini se to više ili manje nasilno, ili na prevaru. Tehnički, model je zato nalik luđačkoj košulji. Njome je već sad pritegnuto čitavo ovo društvo, premda se mediji na usluzi bankama trude održati privid normalnosti tretmana. Tih formi trbuhozborenja bit će s vremenom sve više, kao i nasilja u raznim oblicima. A ukoliko se ministar žali da su građani nepismeni, to neizostavno znači da su ga pročitali. I treba im ponuditi nove priče da bi lakše podnijeli preduge rukave.

Privatizirana javna poduzeća u rukama mirovinskih fondova ne mogu biti i dalje naša zajednička, ne samo zato što to nije ni notorna štednja u samim fondovima. Banke ih uvijek mogu prodati bilo kome, i kupiti nešto drugo. Nisu nas dužne konzultirati o tome. Jedina alternativa pogubnom drugom stupu jest povratak u prvi, uz politiku koja stremi punoj zaposlenosti, i aktivnu državnu monetarnu politiku. Sve ostalo jesu igrokazi u režiji tabloida, dok pitanje rada do 65 ili 67 godina života ostaje tek banalnost za odvlačenje pažnje s bitnog.