Prošloga je tjedna na portalu Novosti objavljen tekst Amire Tabaković, predsjednice zagrebačkog Vijeća mjesnog odbora ‘Pavao Šubić’ pod naslovom ‘Ispravak: Gabrić nije ovlašten za istupanje u javnost’. Autorica u njemu tvrdi da me VMO nije ovlastio da javno govorim ili pišem o njegovu radu (što je istinito), pa da zato ne bih smio govoriti ili pisati o njegovu radu (što je neistinito).
Moje pravo da, kako me citira, ‘pišem što hoću i gdje hoću’ ne ovisi ni o čijoj specijalnoj ovlasti. Tabaković sigurno zna, jer predsjednica je VMO-a već desetu godinu, da njegov poslovnik o radu u čl. 65. st. 1. određuje da je ‘rad vijeća javan’. Javnost rada podrazumijeva da svaki građanin može prisustvovati sjednicama, bilježiti ili snimati, potom prepričavati, objavljivati, citirati, komentirati – a to pravo snimanja, citiranja itd. pripada i vijećnicima, i njime se koristim.
Drugo: U desetoj godini svojega postojanja pod kontinuiranim predsjednikovanjem Amire Tabaković, VMO ‘Šubić’ nije ostvario nužne pretpostavke za javnost svojega rada. O kojim se pretpostavkama radi navedeno je u Zakonu o pravu na pristup informacijama, čl.12: VMO je dužan informirati javnost o dnevnom redu svojih sjednica, vremenu održavanja, mogućnosti njihova neposrednog praćenja, broju osoba koje ih mogu neposredno pratiti. Premda poslovnik normira da rad Vijeća bude javan, rad Vijeća realno nije to što bi trebao biti. Tko je odgovoran?
Pravila Mjesnog odbora ‘Šubić’ u čl. 20. određuju da sjednice vijeća saziva njegova predsjednica. Predsjednica bi, piše u istom članku, trebala brinuti i o provođenju akata koji se odnose na rad mjesnog odbora i informirati građane o pitanjima važnim za njega. Je li javnost rada vijeća mjesnog odbora pitanje važno za mjesni odbor? Jesu li Pravila MO-a (koja nalažu javnost rada) i ZPPI (koji nalaže najavljivanje sjednica itd.) normativni akti koji se odnose na rad mjesnog odbora? Je li Amira Tabaković, sazivajući sjednice, posvećivala pažnju javnosti rada, provođenju akata i informiranju građana o mogućnosti njihova neposrednog praćenja? Je li se pobrinula da njihovi zapisnici dopru do građana, a prije toga da sadrže bitne informacije o izrečenom na sjednicama? Ili je predsjednica Tabaković arbitrarno procijenila kako odredba ‘Rad Vijeća je javan’ jednostavno nije relevantna?
Treće: Trudeći se dokazati apolitičnu prirodu VMO-a, Tabaković nam poput opsjenara sugerira da čl. 100. Statuta Grada Zagreba zaokružuje skup svih nadležnosti koje su dodijeljene mjesnim vijećima. Tvrdi da je u četrnaest njegovih alineja ‘određen rad VMO-a’, i to ‘eksplicitno napisano’. Međutim apostrofirala je samo članak koji nabraja poslove u kojima je vijeće podređeno Vijeću gradske četvrti. Tu je VMO uglavnom predlagač različitih mjera, radova, poslova, planova, programa, koje zatim VGČ ugrađuje ili ne ugrađuje u svoje prijedloge koje prosljeđuje Bandićevoj gradskoj upravi.
Tabaković vrlo dobro poznaje pravni okvir rada vijeća, no previdjela je čl. 99. Statuta. A upravo taj član, točku po točku, nabraja poslove koje bi VMO mogao/trebao/morao obavljati - samostalno! Među njima su i ovlasti kojima se ne može osporiti atribut političnosti, poput donošenja budžeta, odlučivanja o raspolaganju imovinom, donošenja plana tzv. malih komunalnih akcija, donošenja plana unapređenja kvalitete života, sazivanja mjesnih zborova građana. Svjesnim podmetanjem pod nos čl. 100. i svjesnim zaobilaženjem čl. 99. Tabaković nam razotkriva politiku upravljanja mjesnim odborom. A politika koju Tabaković provodi jest namjerno reduciranje VMO-a na ulogu pseudodemokratskog kotačića u neprozirnoj birokratskoj aparaturi kojom Milan Bandić autokratski upravlja Zagrebom.
Koliko je puta u deset godina predsjednikovanja Amira Tabaković sazvala mjesni zbor građana? Nijednom. A za sazivanje je imala nekoliko dobrih razloga. Zašto nikad nije upotrijebila taj instrument koji su joj Statut i Zakon o lokalnoj samoupravi stavili na raspolaganje? Zašto ga i ovdje gura dalje od radara?
Četvrto, Tabaković primjenjuje niz moralno-diskreditacijskih strategija pa me tako i citira da sam joj na molbu (neistinito) da prošetam po kvartu i pogledam ima li zebri koje bi trebalo iznova oličiti otpovrnuo (istinito) da ne želim obavljati poslove predsjednika VMO-a. U toj banalnoj štoriji relevantno je sljedeće: Prema čl. 61. Zakona o lokalnoj samoupravi, mjesni odbor ima dva ‘tijela’: Vijeće, čije članove biraju građani, i predsjednika Vijeća, koga bira samo Vijeće. U Pravilima VMO-a ‘Šubić’ (čl. 20.) pobrojane su obaveze i nadležnosti predsjednice Vijeća. Pored gore spomenutih obaveza sazivanja sjednica, brige oko provođenja akata i informiranja građana, predsjednica VMO-a zadužena je za ‘provođenje odluka Vijeća’ i obavljanje ‘drugih poslova koje (joj) povjeri Vijeće’. Kao što vidimo njezina su zaduženja izvršnog karaktera.
Bitne nadležnosti samoga Vijeća sadržane su u gore opisanim člancima 99. i 100. gradskog statuta i one su predstavničkog karaktera. Kao naknadu za izvršni posao koji bi trebala obavljati, predsjednica VMO-a ‘Šubić’ ostvaruje od Grada prihod veći od zbirnog prihoda preostalih troje vijećnika.
Uljuljkana u rutinu desetljetnog predsjedanja VMO-om, Tabaković je ovladala tehnikom delegiranja svojih zaduženja vijećnicima, umjesto da u skladu sa svojom izvršnom funkcijom provodi odluke Vijeća. Imajući to u vidu, kad me e-mailom zamolila da umjesto nje ‘formuliram’ dva dopisa, jedan prema Gradskom uredu za mjesnu samoupravu, a drugi prema Zagrebačkim cestama (vidjeti faksimil u galeriji fotografija), zahvalio sam se na ponudi.
Peto, predsjednica Tabaković (skrušeno priznajem: uglavnom istinito) prepričava kako joj ide na živce što se furt dopisujem s nadležnim gradskim uredima, šaljem zahtjeve za provjeru zakonitosti njezina rada, interveniram kod povjerenice za informiranje, raspitujem se o procedurama predlaganja i usvajanja izvještaja, budžeta i planova rada. Nije pritom posve nevažno upozoriti da je predsjednica, prešutjevši nam čl. 99. gradskog Statuta, prešutjela i čl. 24. poslovnika VMO-a ‘Šubić’. A taj nabraja ‘prava i dužnosti’ vijećnika, među kojima: ‘tražiti i dobiti podatke i obavijesti od tijela Gradske četvrti i gradskih upravnih tijela’ te ‘postavljati pitanja i tražiti obavijesti na sjednici Vijeća ili ih uputiti u pisanom obliku i na njih dobiti odgovor’, s time da ‘ako nije zadovoljan odgovorom, može tražiti daljnja pojašnjenja, odnosno o tome predložiti raspravu na sjednici Vijeća’. Radim, dakle, ono na što mi poslovnik daje pravo i što mi stavlja u dužnost. Pokušavam iskoristiti mehanizme koji su mi na raspolaganju da proniknem ulogu mjesne samouprave u Bandićevu mutnom rukovođenju gradom i da alarmiram susjedstvo zbog uzurpiranja njegova zakonskog prava na ‘neposredno sudjelovanje u odlučivanju’ (Zakon o lokalnoj samoupravi, čl. 57.) u kojem uzurpiranju, kao jedan od kotačića, sudjeluje predsjednica vijeća, Amira Tabaković.
Šesto, predsjednica demantira moje zapažanje kako su opći akti svih mjesnih vijeća po mojoj intervenciji naglo osvanuli na internetskim stranicama Grada, gdje ih nikad ranije nije bilo, tvrdeći (neistinito) da su se i ranije ondje nalazili. Lako je dokazati da Tabaković dezinformira: Povjerenica za informiranje Anamarija Musa po mojoj je predstavci prošle jeseni izvidjela situaciju i dopisom od 9. studenoga 2017. upozorila Grad da ‘za navedeno tijelo javne vlasti (tj. MO ‘Šubić’, op. TG), kao ni za druge mjesne odbore, nisu objavljene informacije iz čl. 10. st. 1. ZPPI-ja’. Istu adresu upozorila je ‘da u svrhu ispunjenja zakonske obveze proaktivne objave informacija (…) treba prije svega objaviti opće akte koje donose vijeća mjesnih odbora (poslovnike o radu mjesnih odbora i pravila mjesnih odbora…)’.
Sedmo, predsjednica Tabaković tvrdi (po svemu sudeći: neistinito) da je njezin VMO davnih godina od gradske službe tražio da na vidljivo mjesto postavi službenu tablu, poštanski sandučić i oglasnu ploču ‘što se može vidjeti uvidom u Zapisnike iz 2009. i 2010. godina’. Navedeno se doista spominje u zapisnicima s dviju sjednica iz toga vremena, no službeni zahtjev VMO-a ‘Šubić’ za postavljanje tih rekvizita nikada nije urudžbiran u Gradskom uredu za mjesnu samoupravu. Citiram odgovor Andree Šulentić, pročelnice Bandićeve stručne službe, na moj zahtjev za provjeru zakonitosti rada VMO-a, od 14. rujna 2017: ‘Prva primjedba na naprijed navedeno (postavljanje službene table na vidljivo mjesto, op. TG) kao i postavljanje oglasne ploče zaprimljena je tek nakon konstituiranja trećeg saziva Vijeća, u lipnju 2017.’
Dakle, VMO je davnih godina doista odlučio da bi trebalo postaviti pribor neophodan za komunikaciju s javnošću, ali može se rekonstruirati da predsjednica vijeća nije provela njegovu odluku i poslala Gradu odgovarajuće dopise. Zašto? Jer javnost rada vijeća smatra nebitnom gnjavažom, ili možda samo zato što joj nije bilo nikoga pri ruci da ‘formulira’ dopise koje je bila dužna sastaviti? Kad je poštanski sandučić na inicijativu potpisnika ovih redaka konačno postavljen, to što građani, u startu onemogućeni da ‘neposredno sudjeluju u odlučivanju’, u njega bacaju otpad, taj otpad zaslužuje mcluhanovsko tumačenje: on je označitelj kulture zatvorenosti koju su VMO i njegova predsjednica čitavo desetljeće generirali. Tabaković to ne čita tako, već imputira susjedstvu ontološku nesposobnost za pismeno komuniciranje s tijelom javne vlasti.
Preostale predsjedničine tvrdnje također su neistinite i lako bi ih bilo opovrgnuti: da službena oglasna ploča nije odobrena, da službena e-mail adresa ‘samo kratko’ nije bila u funkciji, da ona sama svaki drugi dan primi bar po jedan prijedlog građana, da su opći akti MO-a uvijek bili usklađeni sa zakonskim odredbama, da nije pružala otpor mojem zahtjevu da snimam sjednice, da predsjednik Gradske četvrti ima ‘obavezu upoznavanja, suradnje i razgovore s mjesnim odborima’, pa sve do prisvajanja velikih zasluga za uređenje središnjeg parka (što je bilo riješeno u koordiniranoj PR kampanji Milana Bandića i Margarete Mađerić) i za suzbijanje noćne buke (što nije riješeno nikako). Neću ipak nastaviti opovrgavati, uvjeren kako je izneseno bilo dovoljno da bi se prozrelo predsjedničinu metodu uvjeravanja – izokretanjem činjenica, zamjenama teza i namjernim pogrešnim tumačenjima propisa.
Ni VMO ‘Šubić’, ni njegova predsjednica, niti ja kao vijećnik, nismo jako važna i atraktivna medijska roba, i sva ta prepiska, priznajem, u neku je ruku zloupotreba pažnje čitalaca. Molio bih ipak uredništvo portala Novosti da u interesu političke deratizacije (kao mojega priloga mjesnom programu ‘malih komunalnih akcija’), objavite ovaj odgovor na odgovor.
Autor je član Nove ljevice i vijećnik u zagrebačkom Mjesnom odboru Pavao Šubić iz redova koalicije Nova ljevica - Orah - Radnička fronta - Za grad - Zagreb je naš!
