Novosti

Kultura

Reagiranje: Neistine o ZagrebDoxu

Vaš filmski kritičar Damir Radić nema pravo tvrditi da ova tri programa i dvanaest filmova u njima jednostavno ne postoje. Ili, da budem posve jasan, g. Radić nema prava u ovom, kao i u prošlogodišnjem tekstu o ZagrebDoxu, ne govoriti istinu

Pl8h3jpmi9xrsj28w1rxs3gl7l9

Nenad Puhovski (foto Davor Višnjić/PIXSELL)

Direktor Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox Nenad Puhovski poslao je uredništvu Novosti reakciju na tekst našeg filmskog kritičara Damira Radića objavljen pod naslovom ‘Od Kine do Alabame’ u 1003. broju Novosti. Reakciju donosimo u nastavku:

Svjestan sam da vam pišem u trenutku kada se novinarstvo u našem društvu bori za preživljavanje, u najmanju ruku ono profesionalno i etički bazirano i kada postoje problemi daleko važniji od ovoga o čemu vam pišem. No vjerujem da je upozoravanje na propuste novina i novinara, kao i njihovo ispravljanje, dio zajedničke borbe za kvalitetnije novinarstvo. Kao što se možda sjećate, još sam prošle godine upozoravao na pisanje g. Damira Radića o ZagrebDoxu i, premda inače vrlo rijetko polemiziram sa kritičarima, upozorio na tendenciozno iznošenje neistina kada je naš festival u pitanju. Zanimljivo je pri tome da o filmovima koje prikazujemo g. Radić često govori pozitivno. Smeta ga, izgleda, baš sam festival. Na kraju, odustao sam od teksta o tomu, no kako se ta ‘tendencija’ nastavlja i ove godine, prisiljen sam reagirati. Naravno, ni na koji način ne želim vrednovati njegove procjene samih filmova, našeg festivala, i/ili našeg rada. Radi se, jednostavno, o poštovanju činjenica.

G. Radić, vaš filmski kritičar (i sam autor dokumentarnih i eksperimentalnih filmova), prošle je godine naš festival, pa i mene osobno, optužio za svojevrsnu diskriminaciju, pa i skandal. I to u slučaju studentskog filma sa ADU!

Radić: ‘Mila Turajlić, i ne samo ona, svašta može naučiti od Josipa Lukića, ali tako nije mislio direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski koji je ovo briljantno ostvarenje smjestio u marginalni studentski program ADU Dox, što je zapravo svojevrsni skandal.’

To jednostavno nije istina. Nije, naime, direktor ZagrebDoxa (moja malenkost) nigdje ‘smjestio’ Lukićev film, već se, u skladu sa izbjegavanjem mogućeg sukoba interesa (jer sam ujedno i profesor na ADU) filmovi ove škole već deset godina prikazuju u posebnom programu i ne natječu za nagrade. Istu vrstu ‘diskriminacije’ prolaze, naravno i filmovi produkcijske kuće Factum, čiji sam direktor.

No, vratimo se na ovogodišnje izdanje ZagrebDoxa. O njemu g. Radić, vaš filmski kritičar, piše: ‘Petnaesto izdanje ZagrebDoxa programski nije donijelo bitne promjene. Uobičajeni programski blokovi, pod istim nazivima, bili su u opticaju i ove godine.’ Ne ulazeći ni ovom prilikom u Radićeve procjene (iako bi to bilo interesantno, pogotovo ako se primjeni na neke od najvećih festivala) moram jednostavno reći da ova tvrdnja nije istinita. Svake godine, uz ‘uobičajene programske blokove’ ZagrebDox donosi i dva-tri posve nova programa koji se formiraju baš za to izdanje i ne ponavljaju u budućima.

Ove godine imali smo tri takva programa – ‘Slow Dox’ čiji je selektor bio kritičar Vladan Petković, i u kome su prikazana četiri dokumentaraca za koje se može reći da pripadaju ‘podžanru’ ‘Slow cinema’, između ostalih i film ‘Na planini’ koga Radić ističe svom tekstu. Drugi je program bio ‘Ljubav i Moda’, program koga sam ja sastavio, a u kome su prikazana tri dokumentarca koji govore o suvremenom svijetu mode i njegovim društvenim, financijskim i međuljudskim odnosima i kontroverzama. Treći, publici vjerojatno najinteresantniji, bio je program ‘Poznati o poznatima’ za koga je kolega Miroslav Sikavica izabrao pet filmova – Kusturičin o Joseu Mujici, film E. Jareckoga o suvremenom nasljeđu E. Presleyja, Wendersov film o papi Franji, Herzogov film o Gorbačovu te film von Trotte o Bergmanu.

G. Radić ima, naravno, pravo smatrati da se radi o lošim ili čak ‘skandaloznim’ filmovima. No, g Radić nema pravo tvrditi da ova tri programa i dvanaest filmova u njima jednostavno ne postoje. Ili, da budem posve jasan, g. Radić nema prava u ovom, kao i u prošlogodišnjem tekstu o ZagrebDoxu, ne govoriti istinu.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više