>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Rede i Šekularac

‘Šekularac je za druge i Šekularac i Šeki, ali za mene je on, prije svega, Bucko. To je njegov nadimak iz djetinjstva. On i ja smo rasli zajedno. Upoznali smo se 1949. godine. U Beogradu. Šekularci su stanovali u Hilandarskoj 20, a Redeovi u Vlajkovićevoj 32…’

Slavljenik rođendana, lijevo krilo Zvonarević, zahvali se na zdravici koju je izgovorio centarhalf Milanović, i doda da danas rođendan ne slavi samo on, nego da je rođendan danas i njegovoj kćeri. I za kćerku se podignu čaše, pa kad se ispiju, razgovor se opet svrne na Šekularca. Tiho, ali ga svi čuju, riječ uzme lijeva polutka Partizana i Dinama, a potom i Lokomotive, Miroslav Rede.

Šekularac je za druge i Šekularac i Šeki, ali za mene je on, prije svega, Bucko. To je njegov nadimak iz djetinjstva. On i ja smo rasli zajedno. Upoznali smo se 1949. godine. U Beogradu. Tako se namjestilo da smo imali isto dvorište. Šekularci su stanovali u Hilandarskoj 20, a Redeovi u Vlajkovićevoj 32. Oni koji poznaju taj ćošak znaju da te dvije zgrade imaju zajedničko dvorište. I Buckovi i moji roditelji su imali stan u prizemlju, tako smo tome dvorištu bili bliži od drugih. I u tom dvorištu smo imali svoje prve tekme. Osam godina smo imali to dvorište, sve do pedeset i sedme. Tu je počelo: igrali smo kao klinci jedan protiv drugoga, pa smo igrali kao pioniri, kao juniori, pa onda i kao seniori. On u Zvezdi, ja u Partizanu. A igrao sam protiv njega i kad sam iz Partizana prešao u Dinamo. Bila je jedna utakmica, u Beogradu, između Zvezde i Dinama, godine 1960, završilo se 0:0, i na toj sam utakmici bio najbolje ocijenjen igrač, bolje ocijenjen i od Šekija, i od Zebeca i od Kostića. Zebec je te sezone igrao za Zvezdu. A u proljeće 1955. kad smo mi, juniori Partizana, postali prvaci Jugoslavije, Zvezdu smo tukli dvaput, sa 3:2 i sa 2:1. U ovoj drugoj utakmici, njihove juniore je pojačao Šekularac, tada već prvotimac. Naša pobjeda je nekima bila čista senzacija, ali nije i onima koji su znali Matekalove bebe. Neka mi bude dopušteno da kažem da sam dao oba gola za tu pobjedu. Kao senior sam igrao za Partizan protiv Šekija samo jednom, i izgubio 0:2. Moram reći da naš sjajni i inače veliki golman Stojanović, i to se mora reći, lijep kao Apolon, toga dana nije imao svoj dan: dvaput mu se lopta odbije od prsa i na te odbitke Zvezdini igrači natrče i dadnu nam dva gola.

Ali valja znati i ovo: osim što smo igrali nogomet, ja u Partizanu, Šeki u Zvezdi, obojica smo trenirali aktivno, u Zvezdi, košarku i atletiku, a bili smo članovi i stolnoteniskog kluba Trgovački i šahovskog kluba Dušanov grad, a povrh toga smo igrali u Gelenderu mali nogomet, koji je vodio Miljan Miljanić. A povrh toga smo još ja i Bucko jedan protiv drugoga igrali koljenice i glavometa: četrdeset metara je dugačko igralište, podloga asfalt, golovi na zidu zgrade ili na pločniku, a pravilo je da loptu možeš udarati samo koljenom ili samo glavom. Vodiš loptu tako, samo koljenom ili samo glavom, a kad dođeš na tri metra od gola, pucaš nogom. To smo samo nas dvojica radili, to jest umjeli smo raditi, do besvijesti.

Nogomet sam igrao u pravilu protiv Šekija. A zajedno igrali smo za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, a i reprezentaciju Srbije. Tako smo jednom zajedno igrali za Jugoslaviju, a protiv Srbije. To je bilo u zimu 1956, na dan kad je seniorski tim Partizana igrao onu čuvenu utakmicu za Kup prvaka protiv Reala iz Madrida. Na terenu je bio snijeg, i padao je snijeg, ali mislim da je Partizan taj snijeg ostavio neočišćen, doduše malo utaban, e da namjesti ‘pušku’ Realu. Mi, juniori, na tom terenu, po tom snijegu igramo prije podne. Vi, Sinane, znam da volite Galića. On je tada bio sa mnom u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije i igrao je toga dana sa mnom i Šekularcem protiv Srbije. Navala Jugoslavije je bila Babić, Šekularac, Blažić, Rede i Galić. Babić je bio brz kao Gento, a Blažić strašan, o Šekiju i Galiću neću trošiti riječi. Rezultat 4:1 za Jugoslaviju, tri gola je dao Rede. Tu ima jedna zanimljiva stvar: meni su za tu utakmicu dali kopačke Miloša Milutinovića, koje je Ilija Krtinić, naš ekonom u Partizanu, namazao voskom svuda izvana i odozdo, e da se snijeg ne lijepi za njih. Kako smo utakmicu dobili uvjerljivo, a ja dao tri gola, smatralo se da je eksperiment s voskom prošao, pa je ekonom Ilija za popodnevnu utakmicu svim igračima Partizana kopačke premazao voskom. Ostalo se zna, Partizan je po tom snijegu pobijedio Reala s 3:0, a te voskom premazane kopačke svakako su imale i neki udio u pobjedi. One Miloševe kopačke dobio sam nakon godinu dana od Miloša, fino razgažene i odlične. Miloš je nosio kopačke bez one kape naprijed, to je tada bilo neobično i zahtjevno, ali Miloš Milutinović je bio takav, kapa na kopački mu je smetala, htio je da je nema.

Da se vratimo Šekiju. Bucko smo ga zvali svi koji smo ga u djetinjstvu znali. Bio je bucmast, snažan, tako nižeg srednjeg rasta, a nikako nije mogao podnijeti da gubi. I još nešto: volio se tući, nije prezao od tučnjave sa starijima. On je sa trinaest godina znao prebiti i ponekog osamnaestogodišnjaka. Bio je jak i bio je rabijatan. Otac ga je zbog toga dosta tukao, ali je Bucko bio nepopravljiv. Pričalo se kakve je sve batine dobivao od oca, ali nećemo o tome. U onoj knjizi ‘Ja, Šeki’ on, tamo negdje oko 25. stranice, i spominje naše druženje i te igre u djetinjstvu. Te naše igre i utakmice jedan-na-jedan u Šafarikovoj, pa kod Druge muške gimnazije, pa po onim parkovima oko Ateljea 212 trajale su do besvijesti, ti naši nogometi, te naše koljenice i naši glavometi. A pingpongaški mečevi su bili na život i smrt, do kasne večeri. Jednom nas je ping-pong i doslovce mogao koštati života. Mi smo od svakog prostora pravili igralište, nogomet smo znali igrati u kuhinji, u svjetlarniku zgrada, u parku, na pločniku. A ping-pong smo igrali čak i u zgradi Radio Beograda, gore u jednoj prostoriji pod samom kupolom. Tamo je bio stol za ping-pong, a nama je tu prostoriju otkrio Zoran Rambosek, naš vršnjak, čiji je otac tada bio direktor u Radio Beogradu. Zoran je igrao odlično ping-pong, ljevak, bio je treći član naše ping-pong družine. Jednom nam je pokazao kako se ne moramo baš provlačiti ispod glavnog ulaza, već da preko krova možemo ući u tu prostoriju. A to je usko i tijesno i visoko, i opasno, iz Ulice Ive Lole Ribara se pristupa. I Zoran nam je jednom ostavio u toj prostoriji lopticu, mrežu i rekete, da to ne nosimo, da nas čeka gore. I mi smo se, jasno, vragovi kakvi smo bili, popeli i dospjeli do te prostorije. Bilo je popodne, možda oko četiri, kad smo se zaigrali. Igrali smo svakako do mraka, a dok smo mi igrali naišao pljusak i krov se načinio tako skliskim da smo tih dvadeset metara dok smo hodili onuda kuda smo došli do onoga tavana bili u smrtnom strahu. A Šeki, koliko nije mogao podnijeti da gubi, pokazivao je i na ping-pongu, čak je i na meni pokazao. Evo, ovdje na cjevanici imam jedno udubljenje od reketa kojim me je gađao i pogodio kad je jednom izgubio od mene pred svojom kućom u Hilandarskoj sa 2:5. Nije nikako mogao podnijeti da gubi…

A bio je direktan, iskren, što na umu to na drumu. Jednom, na Veležovom turniru u Mostaru, igrali Zvezda, Partizan, Dinamo i Velež, izlaze iz hotela Ruža igrači Zvezde, a navijači svi trče prema treneru Šekularcu i traže autogram. A Šeki kaže, eto vidite kakvu ekipu imam, navijači ne traže autograme od igrača, traže ga od trenera!

Šeki i ja smo ostali prijatelji i ostali smo u vezi, sedamdeset godina smo bili prijatelji, eto do njegove smrti. Kad god bih ga, i nakon što smo prestali igrati, oslovio sa Bucko, bio bi uvijek ganut i uvijek bi rekao, Rede, pa samo me još ti tako zoveš.

1/2