U razdoblju kad se Hrvatska, blago rečeno, spori s većinom svojih susjeda, od Mađarske preko Slovenije do Bosne i Hercegovine, najava da će predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na poziv svoje hrvatske kolegice Kolinde Grabar-Kitarović početkom studenoga posjetiti Zagreb može se tumačiti kao pokušaj hrvatske vanjske politike da pokaže svijetu da je sposobna voditi i koncilijantnu dobrosusjedsku politiku, pa čak i prema Srbiji, koja već desetljećima slovi kao arhetipski neprijatelj Hrvatske.
No već činjenica da se poziv Vučiću da posjeti Hrvatsku kiselio duže od godinu dana ukazuje da će biti dobro ako se hrvatsko-srpski odnosi dodatno ne pogoršaju i ne spuste na još niže grane od onih na kojima čuče posljednjih godina. S druge strane upravo je zbog tih napetosti i sporova koji se godinama ne rješavaju i najmanji pomak nabolje moguće prodavati kao značajan vanjskopolitički uspjeh i doprinos stabilizaciji odnosa i europeizaciji Balkana.
Otkad se transformirao u srpskog naprednjaka i zasjeo u vrh vlasti, Vučić se silno trudi da sa srpske države skine stigmu glavnog regionalnog kabadahije koji izaziva kavge i konflikte sa svim svojim susjedima. Kao bivši radikalni nacionalist u tome je prilično uspješan jer lakše kontrolira i usmjerava nacionalistički dio srpskog političkog spektra, a i većina opozicijskih konkurenata nema kud nego moraju podržati takvu njegovu politiku zato što je to bila i jeste i njihova politika. Zbog takve svoje pozicije u Srbiji, koju je zacementirao uvjerljivom pobjedom na predsjedničkim izborima, Vučić posjetom Zagrebu može samo dobiti dodatne poene, pogotovo na međunarodnoj političkoj sceni, ali i na unutarsrpskoj, pa čak ako u Zagrebu doživi nešto slično onome kroz što je lani prošao u Srebrenici, gdje su ga na koncu ispratili kamenicama i pesnicama. No unatoč tome nije odustao od popravljanja odnosa s BiH, odnosno sa Sarajevom, prije svega ekonomskih, ali i političkih i međudržavnih, uključujući i rješavanje pitanja granice kojim se završava i priča o suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, barem što se tiče Srbije.
Ovih je dana Vučićev prethodnik Boris Tadić konstatirao da bi u Srbiji nastao lom da je on kojim slučajem potpisao Briselski sporazum kojim su pod pokroviteljstvom EU-a definirane procedure i procesi koji trebaju normalizirati odnose Srbije i Kosova. Vučić ga je potpisao i bez problema nametnuo Srbiji kao nova pravila igre u odnosima s Prištinom, postavši pritom europski politički favorit i miljenik, a Tadiću preostaje da lije krokodilske suze nad svojom političkom sudbinom jer se, eto, nije usudio povući taj potez, plašeći se političkog loma i sukoba s opozicijskim konkurentima koje je već tada predvodio upravo Vučić. No da je to učinio, pa čak i izgubio tu političku bitku, u najmanju ruku bi otežao transformaciju Vučićevih naprednjaka u vodeću proeuropsku političku snagu u Srbiji i glavnog partnera EU-a u smirivanju i stabiliziranju političkih odnosa u zemlji i na Balkanu.
Gledajući ovako sa strane, Aleksandar Vučić je čini se itekako svjestan činjenice da su mu politički konkurenti zbog straha od žešćih konflikata svojim nečinjenjem kreirali prostor u kojemu će se nametnuti povlačenjem poteza koje se oni nisu usudili povući. I to radi i na domaćoj i na regionalnoj i na međunarodnoj sceni. I njegov dolazak u Zagreb dio je tog političkog paket-aranžmana u kojemu ne bježi od konflikata i sporenja sa susjedima, ali i razgovara o tome kako da ih se primiri i raspetlja. Pritom kao da priznaje da je bio ‘loš dečko’, ali i da može biti ‘dobar dečko’, a k tome svijetu poručuje da oni koji su slovili kao ‘dobri’ itekako mogu biti i jesu ‘loši dečki’.
U proteklih godinu i nešto dana, koliko je prošlo od njegova susreta s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović na dunavskom mostu i druženja u Vukovaru i Subotici, kad su demonstrirali dobru volju da poboljšaju hrvatsko-srpske odnose, stari sporovi ostali su poligon za nove svađe i prepucavanja, no Vučić ipak dolazi u Zagreb na novu rundu razgovora i pregovora, unatoč tome što mu se odavde stalno na nos nabija radikalska velikosrpska prošlost, vitla pesnicama i nabacuje verbalnim kamenicama kad god kritički progovori o aktualnoj hrvatskoj zbilji.
Najnoviji primjer su reakcije na Vučićevu kritiku novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se propisuje da su ‘agresiju na RH izvršile Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne jedinice iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj’. Premda ovakvo definiranje agresora, u kombinaciji s odredbom da je Domovinski rat trajao od kolovoza 1990. do 1996., među njih uvrštava primjerice i generala Antona Tusa koji je JNA napustio u lipnju 1991. i sve domicilne pobunjene Srbe koji se nisu makli iz svojeg dvorišta, Vučićeva kritika novog braniteljskog zakona odmah je dočekana na nož, jer ovdje se više nitko među relevantnijim političkim subjektima ne usudi upozoriti da su i hrvatski sudovi, uključujući Ustavni sud, presuđivali da međunarodnog ratnog sukoba, a time i vanjske agresije, nije moglo biti sve dok Hrvatska nije legalno proglasila odcjepljenje od Jugoslavije i uspostavljanje samostalne i suverene države, a neki su sudovi presuđivali i da međunarodnog sukoba i agresije nije moglo biti sve do njezina međunarodnog priznanja i prijema u UN.
Novim zakonom sve je to prebrisano i potezom pera upisano da je rat u Hrvatskoj bio gola agresija i ništa drugo. Pritom se među agresore trpaju i svi pripadnici JNA koji je nisu napustili odmah nakon 5. kolovoza 1990. te ‘velik broj pripadnika srpske nacionalne manjine iz Hrvatske’, pa bi valjda i svi oni koji među njih spadaju trebali snositi nekakve zakonske konzekvence ili makar biti obilježeni kao agresori na koje se po potrebi može prstom upirati. Tus je do lipnja 1991. bio agresor, a od rujna iste godine, kad je pristupio HV-u, hrvatski branitelj, a u istoj su koži i brojni drugi pripadnici JNA koji su zakasnili s njezinim napuštanjem i stupanjem u HV, pa bi valjda to trebali imati na umu kad, poput Tusa, tvrde da su ‘školovani oficiri JNA udarili temelje HV-a, ojačali Hrvatsku vojsku, a oslabili JNA’ i tako presudno utjecali na ishod rata u Hrvatskoj.
Kad Vučić uoči svog posjeta Hrvatskoj glasno pita kuda vodi takvo zakonsko definiranje agresora, naravno da to čini radi svojih i srpskih političkih i nacionalnih interesa, ali i nudi ovdašnjim političarima i državnicima da o tome otvoreno i javno razgovaraju, a tek potom donose konačne odluke. Srbija se dugo ukopavala u svoje rovove pa je završila u siromaštvu i međunarodnoj izolaciji, dugo se već muči i da izađe iz tih rovova i pokuša uspostaviti dijalog sa svojim okruženjem, pa i pod Vučićevim vodstvom, ali su joj za to potrebni partneri koji su sposobni izaći iz svojih rovova. Vučićev posjet Zagrebu pokazat će može li Hrvatska biti takav partner Srbiji i obratno ili će i Srbija biti stavljena uz bok Sloveniji, Mađarskoj i BiH s kojima Hrvatska nikako da pronađe zajednički jezik oko međudržavnih problema, koji ipak nisu kao rješavanje kvadrature kruga, čak i onda kad izazivaju lomove pod domaćim krovom.
