U Republici Srbiji i dalje izostaje istraživanje i procesuiranje zločina koje su počinili ili za koje su po zapovjednoj odgovornosti trebali odgovarati najviši časnici JNA, posebice za one počinjene na području Republike Hrvatske. Tužilaštvo BiH svoje optužnice putem instituta regionalne suradnje uglavnom prepušta Srbiji, a u Hrvatskoj pak tokom 2019. godine, ako je suditi prema podacima objavljenima na web-stranici DORH-a, nije bilo istraga ni podizanja optužnica protiv pripadnika hrvatske vojske i policije. Sažetak je to izvještaja "Monitoring suđenja za ratne zločine – regionalna suradnja" na kojem su radili Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka i Centar za razvoj demokratskog društva "Europolis" iz Novog Sada.
Na predstavljanju izvještaja, koje je nedavno održano u Beogradu, voditelj regionalnog programa UNDP-a za podršku suđenjima za zapadni Balkan Ivan Jovanović istaknuo je značaj regionalne suradnje jer postoje brojni predmeti u kojima žrtve, svjedoci i okrivljeni žive u različitim državama, odnosno nekadašnjim republikama SFRJ. Iako se taj institut sve rjeđe primjenjuje, u izvještaju je istaknuto rasvjetljavanje ratnog zločina počinjenog 1991. u Sotinu na kojem su zajedno radili DORH i srpsko Tužilaštvo za ratne zločine. Ta suradnja nije rezultirala samo sudskim postupkom i osuđujućim presudama protiv ratnih zločinaca, nego i otkrivanjem masovne grobnice u kojoj su pokopane žrtve hrvatske nacionalnosti.
- Uspjeli smo ih pronaći tako što su nam sami učesnici zločina pokazali mjesto na kojem su pokopani. Ukupno je pronađeno 50 tijela, a još se 17 žrtava tog zločina vode kao nestali - rekla je Dragica Urukalović iz Sotina, kojoj su 1991. ubijeni otac i sestra, a koja do danas nije uspjela ostvariti pravo na naknadu nematerijalne štete.
Eugen Jakovčić iz Documente istaknuo je da bez regionalne suradnje nema efikasnih suđenja, ali i da taj proces postaje sve usporeniji. Podsjetio je da su suđenja u odsutnosti postala trend u Hrvatskoj, posebno kada je riječ o osuđenicima koji prebivaju u Srbiji. S druge strane, rekao je Jakovčić, postoje i slučajevi u kojima oni osuđeni u BiH dolaze u Hrvatsku i tako izbjegavaju odsluženje izrečene kazne.
Kao problem se pojavljuje i zloupotreba tzv. univerzalne nadležnosti. Na primjer, zahvaljujući tom institutu srpski specijalni Sud za ratne zločine ovlašten je da sudi svima koji su zločine počinili na području bivše Jugoslavije. Tako je krajem prošle godine na graničnom prijelazu Sremska Rača po potjernici iz Beograda uhapšen bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane Osman Osmanović, kojemu se sada u Srbiji sudi zbog ratnog zločina počinjenog 1992. nad civilima i ratnim zarobljenicima u logoru Rasadnik na području Brčkog. Slučaj Osmanović je jedan od nekoliko u kojima su državljani BiH uhapšeni na osnovu prijava Tužilaštva za ratne zločine Srbije. Po nalozima tužilaštva Srbije uhapšeni su i bivši pripadnik policije u Tuzli Ilija Jurišić, bivši član ratnog Predsjedništva Republike BiH Ejup Ganić i bivši general Armije BiH Jovan Divjak.
Dušan Knežević, zamjenik srpskog tužitelja za ratne zločine, tvrdi da Srbija po tom pitanju ne radi ništa različito od drugih zemalja jer se na isti način procesuiraju u Hrvatskoj i BiH, a Ivan Jovanović je napomenuo da je taj institut ustanovljen krivičnim zakonima.
- Jasno je da se to predstavlja kao problem u zavisnosti od toga kojoj zaraćenoj strani je pripadala konkretno osoba kojoj se sudi. Kad je Norveška izručila Damira Siretu Srbiji, pa mu je suđeno za zločine počinjene nad Hrvatima na Ovčari, Hrvatska to nije postavila kao problem. Kad je suđeno Veljku Mariću, onda jeste jer je pripadao hrvatskoj strani u sukobu - podsjetio je Jovanović i dodao je problem politički, ali i pravni jer "ako je većina žrtava sa druge strane granice, onda je i većina dokaza tamo, pa dolazi do usporavanja suđenja".
Taj problem ilustrira slučaj Novaka Đukića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske, koji je pred sudom BiH osuđen na 20 godina zbog zločina na Tuzlanskoj kapiji. Prvo je bio osuđen na 25 godina, a vrijeme između dva suđenja, onog prvobitnog i ponovljenog, iskoristio je da dođe u Srbiju, gdje je danas slobodan. Na ročišta ne dolazi, kako obrana tvrdi, zbog lošeg zdravstvenog stanja, a od suda u Beogradu se samo traži da primijeni postojeću presudu. Taj slučaj jedan je od dokaza da Srbija, Hrvatska, BiH i Crna Gora jedne drugima mogu izručivati svoje državljane za sva krivična djela, osim za ratne zločine.
- Tu postoji politički konsenzus. Ugovori o izručenju ne navode ratne zločine, već ih eksplicitno isključuju, što znači da u suđenjima za ta najteža krivična dela ne verujemo jedni drugima. Izručenja su tekovina događaja iz 1990-ih i bojim se da će tako i ostati - zaključio je Jovanović.
