>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Rešetanje na šalteru

Građani Hrvatske u bankama odgovaraju na niz neobičnih pitanja o vezama s državom u kojoj možda nikad nisu bili: Amerika je zaprijetila svim kolebljivim sugovornicima da će im uskratiti pristup financijskim tržištima pod svojom kontrolom ako ne pristanu na implementaciju sporazuma za suradnju na suzbijanju porezne utaje. To je bilo previše i za najjače takmace, kamoli za Hrvatsku, zbog čega ispašta privatnost građanstva

Posjetitelji bankovnih šaltera u Hrvatskoj posljednjih tjedana i čak mjeseci suočeni su s naročitim interesom koji se tamo postavlja pred njih u vidu niza veoma osobnih pitanja na koja su obavezni odgovarati. ‘Slobodna Dalmacija’ tako 30. travnja donosi dramatično svjedočenje Splićanke (40) koja je u poslovnici Zagrebačke banke preuzimala svekrovu penziju: ‘Nisu pitali samo jesam li iz ISIL-a!’ Njezin revoltirani sugrađanin (39) prošao je slično: ‘Deset minuta odgovarao sam – jesam li u zadnjih godinu dana bio visoko politički rangiran u nekoj stranci, koliko imam djece, koji su mi hobiji i slično.’ Čak je i Igor Mandić (75) opisao svoj slučaj na portalu Lupiga, 8. svibnja, ponajviše iznenađen bankovnim pitanjem: ‘Jesmo li ja ili neki član moje obitelji u posljednjih 12 mjeseci bili politički izložene osobe???’

Još prošlog ljeta, međutim, u više domaćih medija lijepo smo obaviješteni što nas čeka. S naslovom ‘Od sada u hrvatskim bankama moramo dokazivati da nismo Amerikanci!’ portal Hrvatski dom javio je da je Hrvatska potpisala jedan zanimljiv i neobičan ugovor sa Sjedinjenim Američkim Državama. Navode se neka od pitanja na koja će prema tom ugovoru odgovarati bankovni klijenti na šalterima: jeste li rođeni u SAD-u; imate li ili ste ikada imali američku putovnicu; živite li ili jeste li ikada živjeli u SAD-u, a ako jeste, navedite sve datume kada ste živjeli u SAD-u; imate li ili jeste li ikada imali pravog zastupnika u SAD-u, itd. Saznajemo da su upitnici standardizirani, kao i čitav postupak, i da će se prikupljeni podaci za one građane koji imaju neke poslovne, odnosno financijske veze sa Sjedinjenim Državama, slati Poreznoj upravi. Na ovome mjestu zapamtimo gdje smo stali, pa ćemo nešto kasnije vidjeti što se dalje točno zbiva s našim brižno selektiranim podacima i priznanjima na temu Amerike.

U kolovozu prošle godine magazin ‘Forbes’ bilježi da je na provedbu FATCA-e za ljubav State Departmenta pristalo već preko 80 nacija i ukupno preko 77 tisuća financijskih institucija. Trijumfalno se ističu primjeri Rusije i Kine

Iz potonjih medijskih izvještaja saznat ćemo i da je nižim bankovnim službenicima, onima koji se suočavaju s narodom, prilično neugodno zbog propitkivanja. Ali svejedno se radi o dobroj prilici da vidimo kako i zašto nastaje određena administrativna i politička prinuda u obličju konkretnog zakona, pogotovo ona koja se transnacionalno nameće i širi dalje. Posrijedi je naime preuzimanje obaveze o provedbi američkog zakona FATCA (Foreign Account Tax Compliance Act) u vezi s dosad neviđenim vidovima međunarodne suradnje na suzbijanju porezne evazije iliti utaje. Tako barem glasi službeni cilj zakona, obrazložen stotinama milijardi dolara godišnjeg fiskalnog gubitka u SAD-u. Drugim riječima, Amerikanci su sve nezadovoljniji činjenicom da njihovi porezni obveznici skrivaju svoje poslovanje po kojekakvim bankovnim računima u inozemstvu i odlučili su tome djelotvorno stati na kraj.

Porezne obaveze nemaju nužno veze s državljanstvom; zakonski je moguće da hrvatski državljanin posluje u Americi i plaća porez toj državi. Također, prema hrvatskim tragovima poslovanja s američkim subjektima moguće je ustanoviti razne gabarite biznisa koji bi u nedostatku tog kuta gledanja bio razmjerno nevidljiv. Otuda i silni interes za sve navedene aspekte – suština bi se imala svesti na pitanje tipa ‘jeste li imali ma kakvu financijsku transakciju u vezi sa Sjedinjenim Državama i jeste li pritom bili porezno odgovorni’. Stoga će se oni podaci koje smo prikupili po bankovnim šalterima, nerijetko krajnje lični i konkretni, posve kratko zadržavati pri hrvatskoj Poreznoj upravi u kojoj smo ih maločas pohranili. Satelitskom vezom bit će proslijeđeni američkoj poreznoj administraciji IRS (Internal Revenue Service). Ali ostavimo ih opet na neko vrijeme, naknadno ćemo još vidjeti gdje bi mogli nastaviti put, tajnovitiji od onoga što ga naše jegulje prevaljuju do Sargaškog mora i natrag.

FATCA je donesena 2010., a na snagu je stupila 2014. godine u Americi. U međuvremenu je američka diplomacija sa svim svojim instrumentima realizirala impresivan posao, pa će u kolovozu prošle godine magazin ‘Forbes’ zabilježiti da je na provedbu FATCA-e za ljubav State Departmenta pristalo već preko 80 nacija i ukupno preko 77 tisuća financijskih institucija. Trijumfalno se ističu primjeri Rusije i Kine, bez skrivanja što je bilo presudno u takvom globalnom pristanku na servisiranje američkog državnog prihoda. ‘Forbesov’ suradnik Robert W. Wood opisuje ruski slučaj s neskrivenim udivljenjem i brodvejskim osjećajem za suspense: ‘Pregovori o FATCA-i prekinuti su u ožujku zbog aneksije Krima. To je značilo da se ruske financijske ustanove suočavaju s mogućnošću blokade na putu do američkih tržišta. Rusija je zato poduzela akciju u posljednji čas, a kako bi se dopustilo tamošnjim bankama da šalju podatke o američkim poreznim obveznicima u SAD, kad je predsjednik Vladimir Putin konačno potpisao ugovor ne bi li zadovoljio američku državnu riznicu’.

U priči o FATCA-i ne radi se samo o poreznim prevarama, nego i o nadzoru financiranja terorizma ili o nadzoru svjetske trgovine drogom. Naši podaci neće ostati u IRS-u, nego će otjecati dalje u DEA-u, CIA-u i slične američke obavještajne agencije. Ali teroristi su, poznato je, svi američki neprijatelji

Glupo bi bilo i posumnjati – ako već nije posrijedi direktna oružana prisila – u to da je riječ o ekonomskoj ucjeni. Amerika je dakle zaprijetila svim kolebljivim sugovornicima da će im uskratiti pristup financijskim tržištima pod svojom kontrolom ako ne pristanu na implementaciju FACTA-e. To je bilo previše i za najjače takmace, kamoli za Hrvatsku koja slične situacije ionako rješava bez viška radoznalosti. Nije pritom čudno što je vijest o povinovanju Hrvatske američkoj porezno-policijskoj volji zaostala ljetos na manjim, slabo posjećenim internetskim portalima. Jer zvučala je poput onih teza iz teorija urote, i samo su joj nedostajali još masoni, duhovi i vanzemaljci. S druge strane se ne bi trebalo čuditi ni zbog činjenice da nam SAD preuzima određeni segment fiskalne jurisdikcije, ako smo se te vrste suvereniteta ionako već uvelike odrekli. Riječ je pritom, dakako, o fiskalnom discipliniranju po diktatu zemalja centra EU-a, kojem je prethodilo nametanje štetne ekonomske strategije.

Hrvatska je potpisala najčešći model FATCA-1A koji se temelji na reciprocitetu, kao što je u ožujku prošle godine izvijestio ‘Poslovni dnevnik’. Reciprocitet bi značio da mi njima šaljemo podatke o njihovim poreznim obveznicima u Hrvatskoj, a oni nama podatke o hrvatskim poreznim obveznicima u Americi. Zvuči naoko fer u teoriji, dok ne bacimo pogled na širu sliku, planetarnu: sve zemlje na jednoj strani, a SAD na povlaštenoj poziciji jedinstvenog kontrolora, jer nije posrijedi jedan multilateralni ugovor, nego puno bilateralnih. Jednako bi moglo izgledati da nema ništa loše u volji države da utjera porezne dugove, ako bi njome vladao demos. No državama, nipošto samo SAD-om, vladaju financijski lobiji, takoreći banke, koje ovakvim mjerama uspijevaju urediti svijet na svoju sliku i priliku. FATCA pokazuje definitivno jedinstvo tehničkog sredstva i političkog cilja, ili forme i sadržaja, u istom organizmu banke kao institucije. A govorimo o privatnim bankama koje su nakon bankrota 2008. godine sanirane javnim novcem i zatim vraćene privatnicima.

Da se hegemon ipak neće zaustaviti na pukim poreznim zgodicima pomažu nam shvatiti pojedina trbuhozborenja s margina američkog interesa i njemu pripadajućih sfera. Ujedno se vraćamo na trag podacima iz banaka u Hrvatskoj koje smo napustili po isporuci poreznoj administraciji SAD-a. Nataša Srdoč iz opskurnog neoliberalnog Adriatic Instituta u Rijeci, koju prenosi čuveni američki portal The Huffington Post, jasno nam daje do znanja kako se u priči o FATCA-i ni slučajno ne radi samo o porezu i poreznoj evaziji, nego i o nadzoru financiranja terorizma ili o nadzoru svjetske trgovine drogom koja često služi teroristima kao materijalna baza. Naši podaci neće ostati u IRS-u, nego će otjecati dalje u DEA-u, CIA-u i slične američke obavještajne agencije. Ali teroristi su – poznato je – svi američki neprijatelji ili, da budemo precizni, neprijatelji američkog biznisa u svijetu, oni kojima vrijednosti liberalne demokracije treba utjerivati silom. Mi ovdje pak spadamo u taj krug već zbog svoje socijalističke kompromitacije u nedavnoj prošlosti.

‘Prednosti od praćenja organiziranog kriminala, financiranja terorizma i utaja poreza’, rezolutna je Nataša Srdoč, ‘daleko nadmašuju rizike po privatnost i tajnost računa koji su ionako već adekvatno zaštićeni među nacijama s vladavinom prava. Promoviranje tajnosti i privatnosti bankovnih računa, e da bi se stekla korist od novca ukradenog u nacijama vođenim autoritarnim režimima i korumpiranim postkomunističkim zemljama, te od prljavog novca stvorenog organiziranim kriminalom, dovodi u zabludu američku javnost.’ Pa, očito je potrebno i američku javnost, barem onaj njezin utjecajniji dio, nekako uvjeriti da je FATCA dobra stvar i da je podizanje nivoa kontrole nad privatnim financijskim poslovanjem više nego nužno. Ako ni zbog čega drugoga, ako ne zbog poreznih prihoda, ono barem iz razloga svete nacionalne sigurnosti.

Nataša Srdoč tako ovdje poduzima ideološki salto mortale koji će nam pomoći da uvidimo suštinu FATCA-e. Privatnost biznisa i vlasništva jest fundamentalna svetinja kapitalizma, no sad je potrebno suspendirati tu svetinju u ime baš njezine odsudne zaštite, ukinuti je na neizvjesno vrijeme radi obrane samog svijeta na kojoj ona počiva. U takva proturječja zapadao je kapitalizam već ranije, s fašizmom koji nastaje kao drastična reakcija na prijetnju komunizma. I to gazeći netom dosegnute liberalne vrijednosti poput raznih ljudskih prava, pa je mnogima nepojmljivo kakva motivacija stoji u srcu te pojave.

Tako je i došlo do odnosa u kojem će sistem morati na kraju sam pridaviti svoje pervertirano čedo, nakon što je poslužilo primjerice u Španjolskoj uoči Drugog svjetskog rata, a zatim se otrglo s lanca. No fašizam se razvija zapravo da bi po svaku cijenu osovio skolioznu kičmu kapitalizma. Ni financijska i fiskalna mu varijanta nije, nažalost, izuzetak, i bolje je što prije raščistiti s dilemom kud vodi taj bizarni dijalog s milijuna šaltera po svijetu.

1/1