>

novosti logo

Društvo Društvo

Rijeka koja smeta

Ne možemo prihvatiti da mladi viču profašističke parole, da predstavnik naše zajednice bude do besvijesti pretučen, da po zidovima ispisuju poruke mržnje prema Srbima. Nekome uljudna, višenacionalna Rijeka smeta. Ipak vjerujem da u Rijeci još uvijek važi poslovica: Nije važno tko si i što si, važno je da si čovjek, kaže Dragan Čenić

Proljeće procvalo, vrba, radit ćemo paprikaš od Srba – samo je jedna od poruka ispisanih na predizbornim plakatima Samostalne demokratske srpske stranke koje su ovog varljivog izbornog proljeća uzdrmale stvarnost grada koji se temelji na multikulturalnosti, otvorenosti i koji sljedeće, 2020. godine postaje Europska prijestolnica kulture. Riječ je o Rijeci, gradu u kojem je ratnih devedesetih osnovana prva srpska organizacija u Hrvatskoj, Zajednica Srba Rijeke, Istre i Gorskog kotara, gdje su se već tada u osnovnim školama održavali časovi pravoslavnog vjeronauka, a kratko vrijeme i nastava učenja srpskog jezika i kulture.

Ovdje nedostaje rada. Kada čovjek radi, kada ima koliko-toliko pokrivene izdatke, on je miran i srećan. Rijeka je danas u dubokoj socijalnoj krizi – ističe Miodrag Milošević

Kao pomak ispred vremena ostat će upamćeno i suđenje Mirku Norcu za ratne zločine nad srpskim civilima u Gospiću 1991., kada je pod sudačkom palicom Ike Šarić donijeta revolucionarna presuda u povijesti hrvatskog pravosuđa. Godine 2017. veličanstveno je u suradnji s Gradom Rijekom obilježeno 300 godina pravoslavlja u Rijeci. Devetu godinu zaredom, Rijeka je jedina urbana sredina u Hrvatskoj u kojoj se organizira javno obilježavanje pravoslavnog Badnjaka. U samom centru grada, na riječkom Korzu, okuplja se oko 2.000 građana. I to bez incidenta.

Međutim, postoji i drugo lice, ono koje zatvara vrata multikulturalnosti, koje zacrnjuje pozitivne primjere kojima se svako progresivno društvo u vremenu destruktivnosti i netolerancije treba ponositi. To je Rijeka koja se uklapa u globalnu hrvatsku stvarnost, koja 2015. godine nije uspjela izdržati da u redu i miru protekne performans Olivera Frljića u Hrvatskom narodnom kazalištu u kojem je povodom 20 godišnjice Oluje progovorilo pet žena, žrtava ove vojne operacije. Skoro na svakoj nogometnoj utakmici riječka navijačka grupa Armada se izražava prepoznatljivom nacionalističkom ikonografijom i povicima. S vremena na vrijeme na fasadama riječkih zgrada osvanu poruke netolerancije, ali zahvaljujući brzoj akciji riječkih gradskih vlasti one brzo budu uklonjene.

Ove, izborne godine za EU parlament, Rijeka se probudila s porukama i pojavama koje više priliče desničarskim centrima u Hrvatskoj, nego lijevo orijentiranom gradu. Također je u obližnjem Viškovu brutalno pretučen predstavnik srpske zajednice Radoje Petković, dok su plakati SDSS-a sistematski uništavani, ispisivani mrzilačkim i fašističkim porukama. Ispisane poruke šokirale su samog riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji je najstrože osudio ovakve ispade na nacionalnoj osnovi i zatražio najstrožu kaznu jer, kako je rekao, ‘svojim su porukama nedopustivo grubo uvrijedili srpsku nacionalnu manjinu i osramotili naš grad’. Zatim su se desili sramotni incidenti na riječkoj norijadi gdje su neki maturanti uz dizanje desnice uzvikivali ‘Ajmo, ustaše’… Gdje je Rijeka danas, između nekadašnjeg jakog, a danas propalog industrijskog grada, između ponosa zbog multikulturalnosti i stida zbog profašističkih poruka?

- Rijeka je jedna od rijetkih oaza prirodnog i nenametljivog postojanja različitosti u Hrvatskoj. Kao ogledalo svojih stremljenja, Europa je gradu Rijeci uručila izuzetnu čast. Rijeka utjelovljuje ono što bi buduća Europa željela biti, ono što deklarativno već jeste i ono čemu europske kulturne politike streme. Riječ je o prihvaćanju. Otvorenost je početna točka, tolerancija je mehanizam, a sklad se postiže prihvaćanjem različitosti. Utoliko se nedavni incidenti šaranja ustaškim i ostalim nacističkim simbolima po riječkom Spomeniku oslobođenja kose s vrijednostima koje promiče projekt Rijeka 2020 Europska prijestolnica kulture i možemo incidente samo najoštrije osuditi - ističe Emina Višnić, direktorica Programa Rijeka Europska prijestolnica kulture.

Miodrag Milošević jedan je od osnivača srpskih institucija u Rijeci ranih devedesetih. Kako već 70 godina živi u Rijeci, kaže da nije ravnodušan na najnovije pojave u svom mirnom gradu.

Lice Rijeke se ipak promijenilo. Bez industrije, brodogradnje, i ona je ostala bez svog društvenog kormila. Tamo na ulicama gdje je nekad bila jaka rock scena, sada su navijačke skupine – priča Damir Radović

- U Rijeci nije bilo jakih šovinističkih podjela. Ali Rijeka je danas Atlantida koja tone. Rijeka je za Hrvatsku periferija. Jer što se dešava u Hrvatskoj, dešava se i u Rijeci. Rat je stao, ali nije prestao, što se očituje kroz oblike trijumfalizma državotvornih pobjednika koji istovremenu uzgajaju i mitologiju žrtve. Taj trijumfalizam i taj lelek stvaraju određenu atmosferu koja nije samo riječka. Rijeka nikada nije bila sklona niti pretjeranom slavlju niti tugovanju. Kao sredina mješovitih brakova ona se smjestila na crtu odbrane građanskih prava i sloboda, ali postoji jedna druga Rijeka u kojoj se osjeća javna netrpeljivost prema svemu što je srpsko i to ljudi nose u sebi. I to je Rijeka koja nije dobra i u kojoj ne postoji konzistentan odnos prema negativnim pojavama nego tek kada se one dogode. Pritisak se vrši na građanske institucije od strane domoljubnih organizacija, domoljubnog duha i domoljubnih udruga - govori Milošević.

- Ovdje nedostaje rada. Kada čovjek radi, kada ima koliko-toliko pokrivene izdatke, on je miran i srećan. Rijeka je danas u dubokoj socijalnoj krizi. Ljudi se loše osjećaju, ulicom hodaju smrknuti i mrzovoljni, nema druženja, više se ne čuje pjesma kao nekad. Rijeka se uklapa u trend i preobražava se u turistički grad, ali nema tu rada i stvaranja nove vrijednosti što je Rijeku odlikovalo kroz povijest. Niska je razina građanske svijesti i duha grada. Nema konzistentno izgrađenog odnosa protiv govora mržnje, netolerancije i nasilja. Rijeka gubi nešto što se zove osmišljeni smjer, u svakom smislu, i pozitivnom i negativnom - reći će Milošević.

O međunacionalnim odnosima i toleranciji među mladima Rijeke otvoreno govori tridesetdevetogodišnji Damir Radović, ugostiteljski poduzetnik i predsjednik Pododbora SKD-a Prosvjeta u Rijeci.

- Rijeka nije Galapagos, nego dio Hrvatske i nije imuna na probleme koji su prisutni u cijeloj Hrvatskoj. Istina, bila je pošteđena ratnih dešavanja i neki su problemi bili blaži. Tada su u državi eksponirani ljudi kojima je rat najbolje što im se desilo u životu i koji nas već generacijama svakodnevno javno uvjeravaju da su rane još uvijek svježe. Lice Rijeke se ipak promijenilo. Bez industrije, brodogradnje, i ona je ostala bez svog društvenog kormila. Tom trendu pripomaže snižavanje kulturnog prosjeka svakog građanina Hrvatske jer ljudi su preokupirani besmislenim stvarima. Tamo na ulicama gdje je nekad bila jaka rock scena, sada su navijačke skupine. Riječka Armada ima kompleks jer su ih ranijih godina na utakmicama navijači drugih klubova provocirali etiketirajući ih srpskim predznakom. Kako bi se dokazala, Armada se počela uklapati u hrvatski navijački trend brišući identitet svog grada i ističući nacionalna obilježja - šahovnice, križeve… – objašnjava Radović i ističe da su dio subotnjih izlazaka mladih postali poklici ‘Za dom spremni’.

- Mladi odrastaju utopljeni u našu društvenu močvaru u kojoj se 30 godina povike ‘Za dom spremni’ prihvaća, čak i legalizira. Onda se čudimo u što se mlade generacije pretvaraju. Osjeća se lagano potunuće kulturnog prostora Rijeke i stvaranje nekog novog prosjeka, znatno nižeg od nekadašnje otvorene Rijeke, slobodarskog rokerskog otoka koji je danas sve manji i manji, dok se društvena močvara prepuna krvožednih komaraca sve više širi. Tu su također negativan utjecaj društvenih mreža i energija praznih džepova jer nasilje uvijek prati ekonomsku situaciju. Tranzicija još uvijek traje, proizvodi mnogo frustriranih ljudi i pogonskog goriva za sve vrste devijacija. Međutim, Rijeka dalje emitira pozitivnu energiju i nadam se da će 2020. godine kao Evropska prijestolnica kulture pronaći svoj novi pravac i opet postati moderan grad, što je oduvijek bila - mišljenja je Radović.

Posljednji događaji u Rijeci su razočarali i socijalnu radnicu Milanku Grandić.

- Tih profašističkih poruka nikada nije bilo u Rijeci, koja je bila utvrda svih onih koji traže svoj komad neba i koricu kruha. Najvećim dijelom ponašanje mladih je odlika kućnog odgoja, ali i drugih faktora koji formiraju karakter jedne osobe. Dovoljno je da mladi čuju Brunu Esih ili Thompsona na televiziji i društvenim mrežama i već su izloženi negativnom zračenju. Iskreno, vjerujem u Rijeku, vjerujem u ljude i vjerujem da negativni trend koji je zahvatio grad neće biti konstanta jer Rijeka je uvijek bila mirna luka koja je širokih ruku primala radnike svih nacionalnosti, iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Rijeka je bila grad pomoraca, brodova, luke, grad rada, ali sada toga više ničeg nema. U tom ogledalu današnje Rijeke ostale su tek prazne, devastirane industrijske zgradurine koje su u Evropi pretvorene u stanove i muzeje. Tek sada, zahvaljujući projektu Evropska prijestolnica kulture 2020., Rijeka renovira te prostore, podiže nivo svijesti o industrijskoj kulturi i dizajnu koji nam je ostao u naslijeđe od nekadašnjeg razvijenog, industrijskog grada. Iskreno očekujem da će naša Rijeka sljedeće godine zablistati u svom bogatstvu različitosti - ističe Milanka Grandić.

Da se od devedesetih promijenilo mnogo toga tvrdi Dragan Čenić, trener nogometnog kluba Kostrena.

- Rijeka se polako mijenja, ali se i bori i ja se nadam da će se izboriti. Moram priznati da su nas koji smo porijeklom iz unutrašnjosti iznenadili posljednji događaji koji bi bili primjereniji Zadru i Gospiću, jer su Rijeci do sada bili strani. Teško možemo prihvatiti da mladi viču profašističke parole, da predstavnik naše zajednice bude do besvijesti pretučen, da se kidaju naši plakati, po zidovima našeg grada ispisuju poruke mržnje prema našoj zajednici. Nekome uljudna, višenacionalna Rijeka smeta. Rijeka je postala mjesto otkuda sve više ljudi odlazi, a ne kao nekada – dolazi. Negativa je i u Rijeci prisutna. Svaki dan je neka borba, svaki dan neke negativne vijesti. Ljudi jedino hoće živjeti. Vjerujem da u Rijeci još uvijek važi poslovica: Nije važno tko si i što si, važno je da si čovjek - kaže Dragan Čenić.

Rijeka je prije 50 godina svojom otvorenošću privukla današnjeg odvjetnika Dragana Jovanića koji se ovamo doselio nakon studija u Zagrebu.

- Nije Rijeka bila najpovoljnije tlo ni devedesetih, ali velika koncentracija srpskog stanovništva se ipak u njoj održala. Uvijek je bilo dominantnih ličnosti koje su Rijeku htjele svrstati u jednonacionalni grad, što ona prirodno nikada nije bila. U Rijeci tvrde nacionalne orijentacije nikada nisu bile popularne, sve do posljednjih vremena kada je rigidni nacionalizam postao pomodarstvo, simbol nekog otpora. Vinovnici tih akcija nisu ljudi iz Rijeke. Rijeka je postala simbol internacionalizma i sve su to pokušaji da se sruši taj status kako bi se stvorio prostor za afirmiranje antidemokratskog, antisocijalnog pokreta u našem gradu. Svjesno se u Rijeku pokušava ubaciti element nacionalizma koji je postao dio popularnog talasa u Hrvatskoj. Prošli smo sve vrste eksperimenata na nacionalnoj osnovi. Rigidna desnica u Rijeci je kratkog daha, nema perspektivu ni sadržajnu podlogu. Sve što je ekstremno u Rijeci nije dugo trajalo, od fašizma, pa čak do komunizma - ističe Jovanić.

Međutim, da se duh pušten iz boce mora hitno vratiti u bocu smatra Vaso Ogrizović, član Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Rijeke.

- Ponosni smo što je Rijeka ostala neporažena Bastilja ljevice i socijaldemokracije u novoj Hrvatskoj. Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel je čuvar međunacionalnih i tolerancije odnosa u našem gradu. Međutim, pušteni duh iz boce se mora obuzdati. Mora postojati društvena odgovornost za ponašanje i ne smijemo takve incidente navijačkih grupa, izoliranih slučajeva nasilja građana, tolerirati pojmom demokracija, što se pokušava podmetnuti. Bure koje nas sa vremena na vrijeme zahvaćaju morale bi biti opomena i o njima treba javno govoriti, a ne ih prešućivati. Vjerujem da se riječki duh ne može samo tako slomiti jer su temelji multikulturalne Rijeke građeni radom i požrtvovanošću decenijama - kaže Vaso Ogrizović.

1/6