Popularna jugoslavenska pjesma, koju je sredinom 1970-ih napisao Kemal Monteno, postala je jedan od simbola skorašnjeg raspada te države: povijest je upamtila izvedbu pjevačice Ismete Krvavac na proslavi Dana mladosti na beogradskom stadionu JNA u maju 1987., kada je posljednji put nošena štafeta mladosti. Prije dvije godine ta je pjesma, koja se danas izvodi uz neke državne blagdane u BiH, nostalgično odjeknula među posjetiteljima dupkom pune zagrebačke Koncertne dvorane ‘Vatroslav Lisinski’, na koncertu u povodu prve obljetnice Montenove smrti. Komentari ispod pjesme na YouTubeu puni su nostalgije za bivšom državom, koja upravo obilježava važan jubilej: sedamdeset i pet godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, gdje su udareni temelji Titove Jugoslavije.
Jugoslavija je stvorila multietničko i multireligijsko društvo poštovano od čitavog sveta, kaže za Novosti Svetlana Broz, Titova unuka i predsjednica nevladine organizacije Gariwo
‘U državama na tlu bivše SFRJ ta zemlja, iako ‘živa pokopana’, ipak i dalje sudjeluje u promjenama i u društvu i u ljudskim glavama, dok se postjugoslavenske tvorevine s mukom trude postati legitimne nacije kakva je bila njihova prethodnica u zlatno doba, recimo od 1950-ih do 1970-ih’, napisao je povjesničar Vjekoslav Perica u knjizi ‘Nebeska Jugoslavija’, objavljenoj 2012. u biblioteci XX vek.
Osim obljetnice utemeljenja druge Jugoslavije, ovih dana pada i stogodišnjica osnutka prve Jugoslavije, pa se na prostorima nekada zajedničke države ta dva datuma obilježavaju na različite načine. Tako će beogradski Muzej Jugoslavije obilježiti, uz sudjelovanje intelektualaca iz cijele bivše države, stogodišnjicu ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, dok se u Zagrebu održava konferencija o 1918. u stogodišnjoj perspektivi stvaranja jugoslavenske države. Više hiljada antifašista u Jajcu, uz partizanske pjesme i folklor, obilježilo je pak 75. godišnjicu AVNOJ-a, dok se u glavnom crnogorskom gradu Podgorici kao dokaz antifašističke tradicije tog naroda tek priprema podizanje spomenika Titu…
U Sloveniji je prije dvije godine njihovo Ministarstvo obrazovanja, što je za hrvatske prilike nezamislivo, darovalo po jedan primjerak romana ‘Jugoslavija, moja dežela’ pisca i filmskog radnika Gorana Vojnovića svakom polazniku prvog razreda srednje škole.
- U sklopu projekta ‘Rastem s knjigom’ Javne agencije za knjigu obišao sam desetak škola i razgovarao s učenicima, što je za mene bilo dragocjeno iskustvo. Premda veći dio učenika nije pročitao knjigu, koja bi po mom mišljenju možda bila primjerenija za malo starije đake, iznenadila me činjenica da su oni koji su je pročitali, usprkos lošem poznavanju Jugoslavije i njene istorije, vrlo dobro razumjeli o čemu govori - kaže za Novosti Vojnović.
Naš sugovornik se referira, naravno, na drugu Jugoslaviju, koja se raspala u krvavim ratovima 1990-ih, ali koja u sjećanjima ljudi i praksama nove suradnje još živi u postjugoslavenskim društvima. I sve to usprkos gotovo unisonim politikama novostvorenih država u kojima nacionalističke vlade i radikalna desnica, a uz podršku Crkve, već gotovo tri desetljeća Jugoslaviju pokušavaju prognati iz javnosti, revidirajući povijest tako što relativiziraju zločine ustaša počinjene u NDH ili zločine četnika u Srbiji.
Za mnoge istaknute intelektualce, umjetnike, znanstvenike i sportaše iz svih krajeva bivše države, Jugoslavija i njezino nasljeđe imaju važno značenje i dosege. Maša Kolanović, docentica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, najveću posebnost Jugoslavije vidi u autohtonom partizanskom pokretu, jednom od najuspješnijih pokreta otpora fašizmu u Europi, te smatra da antifašističke vrijednosti treba poticati na svim razinama društva.
- Nakon gotovo tri dekade njihove postsocijalističke degradacije, vrijeme je da ozbiljno i ustrajno radimo na afirmaciji vrijednosti otpora fašizmu kao one vrijednosti koja treba nadići povijesne okvire same Jugoslavije i postati općeljudska vrijednost suvremenog društva. Mulj fašizma je nešto u čemu se na različitim razinama danas batrgaju postjugoslavenske države i ne samo one - kaže Kolanović za Novosti.
Da je ideja i realizacija Jugoslavije temeljene na antifašizmu bila sjajna stvar, smatra i Svetlana Broz, predsjednica nevladine organizacije Gariwo i Titova unuka.
- Ona je stvorila multietničko i multireligijsko društvo poštovano od čitavog sveta. Lideri samostalnih država proizašlih iz bivše SFRJ ne pokazuju ni znanje ni umeće, ali ni volju da uče iz prošlosti i primenjuju ono što je bilo dobro i pozitivno u Jugoslaviji i da to nadograđuju, nego se orvelovski dodvoravaju fašistima koji su bili vojnički poraženi u Drugom svetskom ratu, negiranjem prošlosti i izvrtanjem činjenica, lažima koje unose u udžbenike ne bi li decu u školama ubedili da su fašisti bili antifašisti i obrnuto - kaže Svetlana Broz koja budućnost ovih prostora vidi u tome da se antifašisti međusobno povežu i prevladaju fašiste.
Pisac Vladimir Arsenijević posebnost ideje Jugoslavije vidi u tome da je posjedovala nikad u potpunosti iskorišten potencijal da anulira anakrone, atavističke i besmislene etnonacionalne identitete koji u našoj regiji nikad i nikome nisu donijeli ništa izuzev zla.
Zajednički jugoslavenski kulturni prostor ono je područje za koje možemo reći da je nadživjelo raspad same jugoslavenske države. Književnica Dubravka Ugrešić, koja od početka 1990-ih živi u egzilu u Nizozemskoj, kaže za Novosti da se doseg jugoslavenske književnosti ostvarivao u nevjerojatnim rasponima od visoko profesionalne književnosti pisane za tržište kojeg nije bilo do tzv. divlje književnosti, nadalje od dijalektalne i slengovske do visoko stilizirane književnosti. Problematična je činjenica da je sva ta književnost bila muška, da je participacija žena bila minimalna, te da se malošto u međuvremenu promijenilo, iako je participacija žena danas daleko veća.
- Jugoslavija živi u tananom polju književnosti, kao tema, osobito u memoaristici. Ona je, ne zaboravimo i to, za neke autore traumatično polje. Njezin današnji adresat je svijet. Pretpostavljam da mlade pisce najmanje zanima što piše njegov vršnjak u Srbiji ili Bosni, njega više zanima što piše i kako diše njegov vršnjak u Berlinu i New Yorku. Zahvaljujući tom paradoksu ja sam u ovom trenutku kao spisateljica daleko zanimljivija mladom američkom čitaocu nego njegovu zagrebačkom vršnjaku. A što se suradnje tiče, ona će se razvijati i bit će uspostavljena jer je prirodna, kao u skandinavskim književnostima, na primjer - ističe Dubravka Ugrešić.
I sportska suradnja je itekako prisutna u postjugoslavenskim državama, a posebno košarka zbog svoje regionalne priče evocira nekadašnju jugoslavensku ligu. Zoran Čutura, bivši košarkaški as zagrebačke Cibone i jugoslavenske reprezentacije, kaže za Novosti da je košarka bila najbolji jugoslavenski proizvod svih vremena, što dosad nitko nije uspio opovrgnuti.
- I ne samo to, košarka nekadašnje Jugoslavije je značajno utjecala na planetarnu košarku, ostavljajući na bitnom mjestu u povijesti npr. Krešimira Ćosića, Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađu ili pak mijenjajući košarku u cijelosti – upravo je zbog košarkaške reprezentacije SFRJ, ali i SSSR-a, u velika svjetska natjecanja uključen NBA, koji je do druge polovice 1980-ih bio nedodirljiv i samodostatan - govori Čutura.
Kao netko tko živi i radi u Hrvatskoj, kaže da mu je pun kufer ustaša i partizana, a posebno integracija i regije.
- Dajte, ljudi, da se integriramo. Ako ćemo se već integrirati, onda moramo s Amerikancima, da otvoreno možemo vrijeđati predsjednika i pohoditi Springsteenove koncerte. Ili barem s Norvežanima, da budemo bogati naftom - zaključuje Čutura.
Pa ipak, prije nekih budućih dometa u regionalnoj nogometnoj ligi, o čemu se već neko vrijeme priča, trebat će uložiti napore u pomirenje. Davorka Turk i Nenad Vukosavljević, aktivisti sarajevskog Centra za nenasilnu akciju, poručuju da je društveno pomirenje svjestan izbor i opredjeljenje, koje je potrebno prvenstveno napraviti na osobnoj razini.
- Izbor koji je pred nama jest da nastavimo živjeti u neprijateljskom okruženju, sa stalnom potrebom da se branimo – naše viđenje povijesti, naše viđenje uzroka rata, naše viđenje krivice i pravde – ili da vidimo što je moguće i potrebno činiti kako bismo imali izvjesniju budućnost. Takav izbor nije za one slaboga srca, jer zahtijeva našu spremnost da čujemo priču koja se moguće potpuno razlikuje od naše, što ne znači da za one koji je nose nije jednako realna ili validna - kaže Davorka Turk.
Baš kao što ni izjave i tekstovi brojnih sugovornika koji o prvoj, a pogotovo o drugoj Jugoslaviji za Novosti govore i pišu drukčije od dominantnog narativa, nisu za one slaboga srca, jer zahtijevaju spremnost da se čuju priče koje se potpuno razlikuju od onih službenih.
