Rodrigo do Val Ferreira je brazilski odvjetnik i aktivist. Živi u Šangaju, gdje radi kao poslovni konzultant na projektima suradnje kineskih i latinskoameričkih kompanija, a u svojoj zemlji pomaže tamošnjim farmerima plasirati proizvode na azijsko tržište. Razgovaramo o novoj brazilskoj vladi i stanju ljevice na južnoameričkom kontinentu.

Desnica je koristila milijune neprijavljenih dolara u kampanjama lažnih vijesti, a od puča protiv bivše predsjednice Dilme Rousseff naovamo isplivava sve više dokaza da je cijela operacija rušenja ljevice bila pomno iskonstruirana

Kako je došlo do toga da je većina brazilskih birača, nakon dva desetljeća ljevičarskih vlada, za predsjednika države izabrala otvoreno profašističkog kandidata Jaira Bolsonara?

Analizirajući rezultate prethodnih izbora, lako je ustanoviti da je ljevica godinama postupno gubila podršku, dok je desnica jačala. Za to postoji više razloga, prije svega taj da ljevica nije uspjela objasniti ljudima da su poboljšanja u njihovim životima rezultat promjena politika koje su provodile progresivne vlade. Zadovoljila se time da umjesto sretnih građana ima sretne potrošače koji su povjerovali da su te promjene rezultat njihovih osobnih napora, odnosno meritokracije. Drugo, Brazil nema demokratske medije. Šest bogatih obitelji kontrolira oko 70 posto masovnih medija koji su bili upregnuti u demonizaciju ljevice tijekom cijelog perioda njezine vladavine. I najmanjim problemima pristupali su senzacionalistički, često i otvoreno lagali, istovremeno prešućujući skandale u koje je bila uključena opozicija. Naročito među pripadnicima srednje klase to je stvorilo dojam korupcije vlasti bez presedana, iako ona nije bila vezana uz samo jednu stranku niti je jezgra te korupcije u ljevici. Osim toga, na posljednjim izborima dogodilo se i nešto novo. Iznosi novca koji su nezakonito korišteni za operiranje širokom mrežom lažnih vijesti i manipuliranje javnim mnijenjem dosegnuli su razmjere hibridnog rata. Desnica je znala da neće biti u stanju uvjeriti stanovništvo da se dobrovoljno odrekne vlastitih prava pa je kreirala savršeno oružje za eksploataciju vrijednosnih kategorija birača kao što su konzervativizam, sklonost patrijarhatu, religioznost i averzija prema korupciji.

Prljave taktike

Koja je uloga ili možda odgovornost Radničke stranke za takav ishod?

Budući da je prilično heterogena, na ljevici nije rijetkost čuti ljude koji od PT-a zahtijevaju samokritičnost ili odricanje od hegemonije koju je ta stranka uspostavila posljednjih desetljeća. Osobno se s time ne slažem jer smatram da, bez obzira na pogreške koje je PT radio, nije bilo moguće nekim čudom riješiti 500 godina akumuliranih problema u zemlji koja je tako velika i raznolika kao Brazil. Mi smo bili jedna od posljednjih zemalja koja je ukinula ropstvo i još uvijek smo jedno od najnejednakijih društava na svijetu. Većina naših problema proizlazi upravo iz tih okolnosti, a ne iz tri i pol mandata lijevo orijentiranih vlada. Desnica je u kampanji igrala izrazito nepošteno, milijuni neprijavljenih dolara korišteni su u njihovim kampanjama lažnih vijesti, a od puča protiv bivše predsjednice Dilme Rousseff naovamo isplivava sve više dokaza da je cijela operacija rušenja ljevice bila pomno iskonstruirana. Ako postoji lekcija koja se može naučiti iz sudbine PT-a, to je da svaka koalicija različitih klasa uvijek završi tako da centrističke stranke u vrijeme krize ugroze ljevicu i promijene stranu kako bi se gubici prebacili na leđa radničke klase, a oni zadržali svoje privilegije.

Koji su prvi Bolsonarovi potezi nakon izbora?

Za početak je važno reći da se, unatoč tome što su izbori završili, još uvijek koriste iste prljave taktike kao u vrijeme kampanje. U medije se ciljano puštaju različite bizarne odluke kako bi se izazvale reakcije javnosti, da bi se ‘Führer’ potom oglasio na Twitteru da sve demantira, nakon čega slijedi diskreditacija tradicionalnih medija i zaključak da treba vjerovati samo njegovim izjavama. Neki od prvih najavljenih poteza nove vlade su namjera da se značajno smanji broj ministarstava, uključujući i spajanje ministarstva poljoprivrede i zaštite okoliša i ukidanje ministarstva rada. Priprema se mirovinska reforma koja će praktički dokinuti mogućnost većine Brazilaca da uopće prežive u starijoj dobi, a najavljeno je i preseljenje brazilske ambasade u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem, zbog čega su neke arapske zemlje već protestirale. U budućnosti nas dakle čeka destruktivna neoliberalna agenda, privatizacija svih strateških resursa, prisvajanje prirodnih bogatstava od velikih multinacionalnih kompanija, destruiranje svake mogućnosti samoodređenja i vanjska politika tijesno navezana na američke i izraelske interese. Čekaju nas i široka legalizacija upotrebe i posjedovanja oružja kao i represija protiv svih oblika opozicije, naročito masovnih pokreta kojima se sada prijeti kriminalizacijom pod izlikom borbe protiv terorizma.

Američka vlada u Venezueli koristi iste taktike kao i one protiv Allendea 1973. – nestašica osnovnih živežnih namirnica, manipuliranje srednjom klasom kao u Brazilu 1964. i 2014., financiranje terorizma kakvo je korišteno u Nikaragvi 1980-ih itd.

Budući da se radi o zemlji izrazito bogatoj prirodnim resursima, uspon desnice ima i izraženu dimenziju prijetnje okolišu?

Spomenuta namjera da se ministarstvo zaštite okoliša pripoji onome poljoprivrede simptomatična je jer je upravo agrobiznis najodgovorniji za uništavanje naše prašume, naročito ekspanzijom plantaža soje. U izbornom programu nove vlade nema nijedne rečenice koja se bavi okolišem, osim ako u to ne računamo žalopojke o tome kako je licenciranje eksploatacije resursa administrativno previše komplicirano. Predsjednik je također najavio i da će se ubuduće turizam koristiti kao sredstvo za poboljšanje zaštite okoliša, što god to značilo u zemlji u kojoj Amazona, kao samo jedna od njezinih biomasa, prekriva četiri milijuna četvornih kilometara. Prilično je izvjesno da će Bolsonarova povezanost s neoliberalima, kojima je cilj maksimalno fleksibilizirati svaki oblik zaštite okoliša, učiniti ovu vladu tragedijom za cijelo čovječanstvo.

Brazil je donedavno bio najveća, ekonomski najjača ljevičarska zemlja na kontinentu. Kakve će biti posljedice Bolsonarove pobjede po ‘ružičastu plimu’ koja je bila zahvatila Latinsku Ameriku?

‘Ružičasta plima’ dogodila se kao rezultat niza povoljnih faktora koji su bili prisutni tijekom 2000-ih godina. Isti scenarij koji je doveo do toga da se ljevica reorganizira – visoka nezaposlenost, glad, prisvajanje javnih i prirodnih bogatstava – sada se rekreira. Sam Boslonaro nije prijetnja za onih nekoliko preostalih ljevičarskih vlada na kontinentu, ali to jesu primjerice američki interesi u Venezueli. Najviše se moramo bojati toga da ne budemo gurnuti u još jedan isfabricirani bratoubilački konflikt koji služi isključivo imperijalističkim interesima. Znamo da kriza koja je počela 2008. još nije završila. Kapitalizmu je potreban još jedan veliki sukob kako bi prigrabio preostale prirodne resurse i ponovno ostvarivao profite kakve je imao u prošlosti. Uvjeti za to su stvoreni i jedino što sada možemo napraviti je obnoviti savezništva diljem kontinenta i raditi na zajedničkoj političkoj agendi i jedinstvenoj akciji.

Venezuela je već godinama na koljenima i čini se da je kapitulacija Bolivarske revolucije izvjesna. Što se tamo trenutno događa?

Venezuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu. Za razliku od Saudijske Arabije, koja ima druge najveće rezerve nafte na svijetu i koja povijesno igra ulogu američke saveznice, od stvaranja petrodolara do geopolitike u regiji, Venezuela je sve suprotno od toga. Ona je mjesto rođenja pokreta za neovisnost nekoliko latinskoameričkih država, kao i ideje o ujedinjenju naroda u takozvanu Patriju Grande. To je politički i ekonomski model koji u potpunosti antagonizira namjeru SAD-a da uspostavi regionalnu i globalnu hegemoniju, zbog čega on pribjegava istim onim taktikama kakvima se na kontinentu povijesno služio. Budući da nije uspjela provesti državni udar 2002. ni spriječiti nekoliko izbornih pobjeda ljevice, američka vlada sada ponovno koristi što je moguće jači ekonomski pritisak kako bi prouzročila unutarnju nestabilnost i istovremeno utjecala na javno mnijenje. Koriste se iste taktike kao i one protiv Allendea 1973. – nestašica osnovnih živežnih namirnica, financijski bojkot kakav se protiv Kube provodi desetljećima, manipuliranje srednjom klasom kao u Brazilu 1964. i 2014., financiranje terorizma kakvo je korišteno u Nikaragvi 1980-ih itd.

Taktike razvijane na Balkanu

Koliki je utjecaj zapadnih sila, naročito Amerike, na slabljenje ostalih ljevičarskih vlada i pokreta na kontinentu?

Budući da su tijekom 2000-ih, zbog razvoja multilateralnih mehanizama i foruma za suradnju kao i uspona novih ekonomija kao što su Kina i Brazil, izgubile značajan dio svog političkog i ekonomskog utjecaja, kapitalističke elite shvatile su da se moraju upustiti u protunapad. U tome se uvelike oslanjaju na nenasilne taktike razvijane, između ostalog, na Balkanu. Većina tzv. obojenih i cvjetnih revolucija koje su se događale u Istočnoj Evropi, srednjoj Aziji i na Bliskom istoku bile su laboratorij za pripremu onoga što je uslijedilo. Međunarodni kapital uvidio je da je puno jeftinije i efikasnije preuzimati demokratske institucije nego pokušavati preuzeti vlasti silom, pa je stvorio razgranatu mrežu ‘slobodarskih instituta’ putem kojih kanalizira javni novac u privatne institucije specijalizirane za provođenje mekih državnih udara. Provjerite čime se bave ogranci Mreže Atlas u vašoj zemlji i shvatit ćete da tamo operiraju ljudi kojima je zadatak preuzeti ‘srca i umove’ prije svega pripadnika srednje klase.

Čini se da je ljevica diljem svijeta nemoćna da se suprotstavi usponu krajnje desnice. Što se po tom pitanju čini u Brazilu i drugim latinskoameričkim zemljama?

Tek sada uviđamo kolika je moć taktika koje se koriste kako bi se radnike uvjerilo da se odreknu vlastitih prava. Upotreba tih tehnika još uvijek je recentan fenomen i jednako kao što su desnici trebale godine da se suprotstavi usponu ljevice, tako će i nama trebati godine da razvijemo protuotrov kojim ćemo zaustaviti urušavanje demokracije diljem svijeta. Moramo proučavati i razotkrivati te taktike i ljude koji se njima koriste, ali i zanemariti vlastito sektaštvo kako bismo mogli surađivati na problemima koji više nisu lokalni, niti su takva njihova rješenja.

Živite u Šangaju i surađujete s kineskim kompanijama. Koliko je duboko u latinskoameričke ekonomije prodrla Kina? Biste li njezinu strategiju na kontinentu okarakterizirali kao imperijalističku?

Kineska uloga na kontinentu kompleksnija je od tog pitanja. Kina ne izvozi kapital isključivo zato da bi stvarala ekonomsku ovisnost i uzurpirala suverenitet država, već investira u resurse koji su joj potrebni za vlastiti razvoj, ponekad i po cijenu kratkoročnih gubitaka, ali s perspektivom dugoročnog razvoja ili utjecaja na geopolitiku. Primjerice, nigdje nećete vidjeti da Kina zahtijeva od neke zemlje da usvoji ovu ili onu ekonomsku politiku u zamjenu za kredit. Smatram da trebamo biti oprezni s takvom vrstom etiketiranja jer je i to dio ideološkog diskursa koji su stvorili oni koji su u prošlosti jedini bili sposobni izvoziti kapital, pa stoga i tražiti bilo što zauzvrat.