Udruga koncertnih promotora Promo pokrenula je nedavno akciju koja je svjetonazorsko pitanje ‘Je li rock kultura?’ uspjela postaviti u meritum kulturne politike. Je li se pritom i domaća percepcija rocka kao ‘zabave za omladince i propalice’ pomakla u javnom diskursu, može li domaći kulturno-intelektualni mainstream prihvatiti rock kao javnokulturnu relevanciju i koje teorijsko-terminološke ili ideološke predrasude vladaju u metaprostoru domaće muzičke proizvodnje, tek će se vidjeti.
Početno, potaknuti rezultatima dodjele javnih sredstava za glazbene programe Ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture, po kojima ‘rock’ nije dobio ni kune, promotori su, nakon desetljeća identične prakse, konačno burno reagirali. ‘Rock’ pritom koriste kao tehnički termin za ‘sve žanrove kvalitetne suvremene autorske glazbe’, dakle one (ili uglavnom one) koju promoviraju na koncertima domaćih klubova i pozornica. Medijskom interesu za promotore pomogla je konstelacija objave nesretnih rezultata dodjele javnih sredstava za kulturu sa smjenom (ostavkom) ministrice kulture Andree Zlatar Violić. Na valu medijskog interesa kratkog daha, promotori rocka poentirali su zahtjevom koji bi prije nekoliko tjedana u medijima prošao posve marginalno: traže smjenu Berislava Šipuša, zamjenika bivše ministrice i aktualnog vršitelja dužnosti ministra kulture, i Tedija Lušetića, zamjenika pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. Obojicu terete za težak sukob interesa, klijentelizam i sprečavanje provedbe javnog interesa. Optužuju ih da ‘štite uski lobistički interes, umjesto javnoga’ jer ‘postavljaju članove kulturnih vijeća’ koja onda ‘nerelevantno sufinanciraju samo reproduktivnu klasičnu i jazz glazbu, čime se ograničava pojam glazbe i diskriminira kvalitetna suvremena autorska glazba’.
Koncertni promotori traže smjenu Berislava Šipuša i Tedija Lušetića, zamjenika pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. Obojicu terete za težak sukob interesa, klijentelizam i sprečavanje provedbe javnog interesa
Optužbe su jasne i rezolutne, ali ih posve različito vide oni koji sistem javnog financiranja kulture poznaju dobro, od većine (medija) koja pojma o tome nema, pa može tek slijegati ramenima. Ili, poput potpredsjednice Vlade Vesne Pusić, lakonski ponavljati identitetske činjenice da ‘projekti poput Muzičkog biennala ili Osorskih večeri imaju tradiciju od četrdeset godina’. ‘Hrvatska ima i neki kulturni identitet, nije od jučer’, rekla je još Vesna Pusić u neki mikrofon nevoljko i usput, čime je odgovorila o namjeri ili mogućnosti smjene Šipuša s aktualne pozicije. Što je još gore, potpredsjednica Vlade uopće nije shvatila niti ima ikakve volje shvatiti sistem javne kulturne proizvodnje koji je, u srcu svog trulog organizma i u svakom svom polju, po definiciji incestuozan i klijentelistički.
Nažalost, dalje od apstrakcije simboličke dijagnoze o ‘klijentelizmu i incestuoznosti’ javno financirane kulture ne može se lako otići jer tradicija kvalitete ‘dobre prakse’ kulturnih vijeća u ‘maloj zemlji poput Hrvatske’ omogućuje da se ‘član vijeća trenutno izuzme od glasanja’ ako je riječ o projektu koji je s njim (ne)posredno povezan. Kao što je sasvim normalno da se domaći političar visoke funkcije u vrijeme vlastitog mandata, poput Šipuša, nastavi baviti vlastitom osnovnom, umjetničkom djelatnošću.
Kažemo ‘normalno je’, jer zakon to ne brani. Legislativno uporište u vrlo čvrstoj mreži (nerijetko višestruko angažiranih) kulturnih profesionalca koji odlučuju o mjeri i naravi javne kulture posve je jednostavno. Banalizirano ali točno, svodi se na ‘moment čiste savjesti’ pri izlasku iz sobe u kojoj se glasa o ‘tvojoj stvari’. Usput, domaća legislativa ne poznaje termin ‘zdravorazumske procjene’ sukoba interesa, nego traži formalne dokaze o udjelu vlasništva, datumu mandata u nadzornom ili upravnom odboru, plaćenom i/ili volonterskom radu… Kraće kazano, promotori otkrivaju toplu vodu kojom se desetljećima poslužuje domaća kulturna elita i to uz različite legislativne digresije. Ali baš zato imaju svako ‘zdravorazumsko pravo’, na temelju podataka o javnom financiranju glazbenih programa, tražiti opoziv sistema po kojemu je sukob interesa Šipuša i Lušetića društveno prihvatljiv.
‘Od javnog interesa je istaknuti kako su Ministarstvo kulture i Ured za kulturu Grada Zagreba putem Vijeća za glazbu raspodijelili sredstva organizacijama i manifestacijama kojima je gospodin Šipuš bio na čelu sve do preuzimanja funkcije zamjenika ministrice te s kojima nastavlja biti intenzivno povezan – Muzički biennale Zagreb, Ansambl Cantus kao projekt Cantus d.o.o., Osorske glazbene večeri i Hrvatska glazbena mladež’, navode promotori poznate stanice Šipuševe karijere, zbrajajući koliko je porastao budžet programa festivala i institucija s kojima je bio formalno povezan prije mandata u Ministarstvu.
Navode i to da su Šipuš i Lušetić ‘određivali tko će biti članovi kulturnih vijeća’ što, naravno, formalno nije točno, jer se članovi vijeća biraju na javnom natječaju. Neformalno, opet, ne možemo znati jesu li i kako Šipuš i Lušetić utjecali na odluke članova vijeća koja imaju tek savjetodavnu funkciju u institucijama. Promotori znaju: u zoni čiste javne simbolike bučno ponavljaš činjenice koje prekaljeni profesionalci drže bezvrijednima. Imaš statistiku, a boriš se protiv ‘tradicije kvalitete’ domaće javne kulture, izgledaš kao dosadan donkihotovski magarac. Ali u pauperiziranoj kulturnoj provinciji EU-a više ne sumnjamo u dalekosežan utjecaj njegova pouka, sistem ‘tradirane kvalitete’ javnog financiranja kulture je ipak na izdisaju.
Udruga Promo ima, međutim, stabilniju polugu za promjenu društvenog ugleda rocka i općenito shvaćene popularne muzike, kao kulture. Logično i prirodno, kao da piju vodu ili koriste svima dostupnu struju, traže da se javno revalorizira pojam glazbe u društvu. Kako i zašto su se toga sada sjetili? Iz proračuna se, uz hladni pogon kulturnih institucija, financira programska proizvodnja nekomercijalne suvremene umjetničke ili akademske glazbe, jazza i narodne glazbe, odnosno folklora u njegovim specifičnim izvedenicama. Od ukupnog iznosa ovogodišnjih dodijeljenih sredstava za glazbu iz Ministarstva kulture (više od osam milijuna kuna) i zagrebačkog Ureda za kulturu i ostalo (više od 11,5 milijuna kuna) oko 80 posto odnosi se na tzv. klasičnu glazbu, od čega oko devet posto dobiju jazzeri, a eksperimentalna glazba (jedino u Uredu za kulturu) zasluži svega 3,6 posto. Rock glazba, shvaćena u bilo kojem žanrovskom, programskom smislu, ne dobije ni kune, niti je ikada što dobila na natječaju nacionalne ili lokalne razine. A zašto? Zato što se tako ‘uvriježilo’.
Domaća kulturna elita očito, iz neke konceptualne mitteleuropske pokondirenosti, samoskrivljene lijenosti ili čistog kulturnog rasizma u formi jedvateorijske, adornističke paradigme o popularnoj glazbi kao vječitoj ‘neumjetnosti’ i ‘potrošačkom dobru’, ‘zaboravila’ je rock kao dio popularne kulture 20. stoljeća. U retronacionalističkoj aromi 1990-ih izgubila se, izgleda, povijesna činjenica po kojoj su se u socijalizmu programi rock i pop-glazbe financirali kao javno dobro, logikom omladinskih centara. S propašću takvih centara 1990-ih, pop-rock muzika je konsenzualno prepuštena kapitalizmu tržišta, a za ostale kulturne žanrove je, vidimo, upregnut pogon profesionalaca u obrani javnog statusa.
Tvrdnja da je ‘rock komercijalan jer ima šank’ recesijski je umrla i u razvijenijem europskom dijelu kulturnih industrija, ali su rock-festivali otad nabujali na mapi kulturnih događaja. Kod nas je, opet, ta carinska teza tragično netočna, jer su promotori velikih festivala, poput svih ‘privatnika’ u zemlji, sretni kad nakon festivala ostanu u ‘prihvatljivom minusu’. A u situaciji kad se domaći jazz ili komorna klasika iz petnih žila trude barem minimalno komercijalizirati koncerte ‘šampanjcem ili čašom dobrog vina’ (ne bi li podebljali bijedne prihode), a kulturne institucije žive od iznajmljivanja vlastitog prostora, stvarno je pristojnije zaboraviti argument ‘šanka i komercijale’.
Zoran Marić, organizator INmusica, najvećeg rock-događaja u Hrvatskoj, rekao je za ‘Novosti’ da ‘cijenom od 40 eura, kao jedinom prihvatljivom za domaćega gosta, nikako ne može konkurirati jednakom lineupu nekog drugog festivala u EU-u za koji ulaznica košta od 150 do 250 eura’. Za razliku od domaćih institucija, poput Dvorane Lisinski ili Glazbenog zavoda, koje su pošteđene PDV-a na koncerte, ‘privatnici’ poput ovih promotora rocka plaćaju 13 posto PDV-a na ulaznice, što je iznos koji im je arbitrarno, bez obzira na trud struke (uključujući ovdje posebice Šipuša, ali i Lušetića) svojevremeno odredio bivši ministar Slavko Linić.
- Uz ogromna sredstva hladnog pogona i programska sredstva koja koncertne institucije dobivaju od javnog novca, rock nema nikakve šanse preživjeti na našem domaćem nazovitržištu, pogotovo ako Dvorana Lisinski potpisuje organizaciju koncerta primjerice Tončija Huljića, pa ga klijentelistički oslobađa PDV-a i privilegira na račun svih nezavisnih koncertnih organizatora - objašnjava nam Marić.
Uz ogromna sredstva hladnog pogona i programska sredstva koja koncertne institucije dobivaju od javnog novca, rock nema nikakve šanse preživjeti na našem nazovitržištu, pogotovo ako Lisinski potpisuje organizaciju primjerice Huljićeva koncerta, pa ga klijentelistički oslobađa PDV-a – objašnjava Zoran Marić
- Kako je moguće da filmski festivali poput Zagreb film festivala ili ZagrebDoxa predstavljaju nedvojben strateški interes kulture grada, a INmusic ili neki drugi rock-festivali u Hrvatskoj nisu strateški prioritet, što bi bilo sukladno barem strategiji urbanog turizma u EU-u? - pita se Marić.
Zanimljivo je da rock kao kulturna disciplina ili muzički žanr nije obuhvaćen ni u aktualnoj, svježe objavljenoj Strategiji Grada Zagreba. Rock, jednostavno rečeno, nije javna kulturna potreba i ‘ne predviđa se’ da će to postati. Štoviše, s pozicije kulturnog turizma, koji naglašava Marić, usporedbe s praksama susjednih zemalja su fatalne.
- Festival Exit Srbija pomaže na nacionalnoj razini, a Novi Sad, s deset puta manjim gradskim budžetom od Zagreba, dodjeljuje istom 500 tisuća eura. Pariz daje deset milijuna potpore Rocku na Seinei, Budimpešta festivalu Sziget dodjeljuje 15 milijuna eura. Brojke su neusporedive: INmusic je tek ove godine, zahvaljujući odluci Milana Bandića, prvi put dobio sto tisuća kuna, ali na natječaju Vijeća za međugradsku suradnju, na koji se nikad nismo prijavili - objašnjava naš sugovornik.
Naravno, nije baš istina da rock-festivali u prethodnim gradskim i nacionalnim natječajima nisu dobili ni kune. Dobili su neku siću, natječajno kamufliranu u ‘inovativne prakse’ ili ‘međunarodnu suradnju’, ali ih se nije pripustilo u društvo nekomercijalne glazbe u pripadnom natječaju za klasiku i jazz koji, usput rečeno, mininatječajnom bilancom oduvijek služi kao alibi ‘jačoj klasici’.
Shvaćen dakle kao znak popularne muzike koja se, ponižavajuće i točno, u Hrvatskoj tek treba emancipirati u polju javno prihvaćene kulture, rock desetljećima živi s manjinskim kompleksom ‘daj što daš’ kandidata na najniže baždarenim fondovima. Promotori zato sada traže rez. Promjenu sastava vijeća za kulturu, u kojima ubuduće moraju biti i predstavnici popularne ili rock muzike (dosad nijedan njihov kandidat nije prošao na lokalnom ili nacionalom natječaju). Traže i promjenu financijske raspodjele javnih sredstava i to 50 posto za potrebe ‘suvremene autorske rock glazbe’ i 50 posto za potrebe reproduktivne klasične i jazz glazbe. Ponovno, njihovi su zahtjevi više nego logični i pošteni. Osim što imaju statističko uzemljenje, nude i ideološku promjenu diskursa o javnoj kulturi i karakteru njezinih korisnika.
A na sporednoj, diskurzivnoj razini, otvara se pak niz gremlinovskih problema. Primjerice, promotori patentiraju terminološko rješenje po kojemu je ‘suvremena autorska rock-glazba’ kategorija višega estetičkog ranga od pop-glazbe, naglašavaju kategoriju ‘reproduktivne klasike’ u nižoj lagi od preliminarnog tipa ‘autorske glazbe’, sugeriraju notoran kleš ‘klasike i rocka’ kao tipove nepomirljivih klasnih registara. Nakon pedeset godina iskustva, nismo se daleko pomakli od početne točke: red bi onda bio da kulturna politika nađe rješenje adekvatno kulturnim okolnostima.
