>

novosti logo

Društvo Društvo

Romi nisu fantomi

Dosad najopsežnije istraživanje romske populacije u Hrvatskoj, izrađeno na poticaj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, pokazalo je da čak 81,2 posto romske djece živi u riziku od siromaštva, da si 54,6 posto romskih kućanstava u 2017. nije moglo priuštiti potreban lijek ili medicinsku uslugu te da svega 7,3 posto Roma ima stalan posao

Nakon prošlotjedne pucnjave u zagrebačkom Vukomercu niti jedan medij nije propustio istaknuti da su članovi obje uključene obitelji po nacionalnosti Romi. To ne bi bilo problematično kad bi medijski radnici inače objektivno i sustavno izvještavali o životu romske zajednice. Kako to nije slučaj, nije čudo da 46,2 posto hrvatskih Roma misli da su u medijima najčešće prisutni u kontekstu crne kronike. Možda bi smatrali drugačije kad bi novinari više problematizirali to što 81,2 posto romske djece u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, 53,9 posto bez WC-a u kući, a 80 posto u kućanstvima bez kompjutera, to što svega 7,3 posto Roma ima stalan posao, što si 54,6 posto romskih kućanstava u 2017. nije moglo priuštiti potreban lijek ili medicinsku uslugu, dok 18,9 posto Roma izjavljuje da su bili žrtve policijskog nasilja, a 16,9 posto žrtve zločina iz mržnje, odnosno da su bili fizički napadnuti samo zato što su – Romi.

Ključni nalazi tiču se tri područja koja čine začarani krug marginalizacije. To su obrazovanje, zapošljavanje te prostorno uređenje i stanovanje – kaže Sara Lalić, jedna od autorica istraživanja

Neki su to od velikog broja podataka iz empirijske sociološke studije naslovljene ‘Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka’ koju je ovog srpnja objavio Centar za mirovne studije. Riječ je o do sada najopsežnijem istraživanju romske populacije u Hrvatskoj, izrađenom na poticaj i po narudžbi Vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (ULJPPNM). S romskom svakodnevicom nisu donedavno bili neupoznati samo javnost i mediji nego, u određenom smislu, i državne institucije. Temeljni dokument javnih politika prema Romima je Nacionalna strategija za uključivanje Roma. Njezin osnovni cilj je poboljšanje položaj romske manjine u Hrvatskoj ‘smanjivanjem višedimenzionalnog socioekonomskog jaza između romskog i ostalog stanovništva’ te ‘potpuno uključivanje Roma u sve segmente društva’. Međutim, ULJPPNM je, piše u uvodu studije, zaključio da je praćenje te strategije ‘teško ili gotovo neprovedivo’ u situaciji u kojoj nedostaju početni podaci u odnosu na koje bi se mjerio uspjeh procesa integracije.

- Prikupljeni podaci omogućavaju da stvorimo zaključak o tome koliko su državne intervencije bile uspješne. Kako tijela državne uprave u pravilu ne prikupljaju etnički segregirane podatke, do sada nismo bili u mogućnosti mjeriti učinke koje državne intervencije imaju na život pripadnika romske nacionalne manjine. ULJPPNM ima u planu za pet godina ponoviti istraživanje i provjeriti koliko smo napredovali u odnosu na vrijeme kad je istraživanje provedeno. Postoji konsenzus između pripadnika romske zajednice i Vlade po pitanju obrazovanja kao prioriteta djelovanja za romsku nacionalnu manjinu. Konsenzus je rezultirao kreiranjem novih mjera, primjerice onih koje imaju za cilj poticanje uključivanja djece u predškolske i vrtićke programe kao i sprečavanje ispadanja iz srednje škole. U sljedećem mjerenju očekujemo pomake u ovom kontekstu, a ako se oni ne dogode, tada znamo da ono što smo činili ili nije dovoljno dobro ili nije uopće dobro. Drugim riječima, podižemo razinu odgovornosti našeg Ureda, ali i drugih tijela državne uprave jer će svaki građanin Hrvatske dobiti uvid u to koliko je od planiranog zaista i ostvareno protekom dužeg niza – pet ili deset – godina, što je jedinstven slučaj što se tiče javnih politika u RH - kaže za Novosti Klaudija Kregar Orešković, savjetnica u navedenom Vladinom uredu.

Istraživanje na tristotinjak stranica donosi pregled situacije u kojoj se nalaze Romi u gotovo svim poljima društvenog i političkog života, od obrazovanja, zapošljavanja, zdravstvene zaštite, socijalne skrbi i stanovanja do uključivanja u socijalni život. Anketnim istraživanjem obuhvaćena je otprilike petina svih hrvatskih Roma, njih 4.758, a vođeno je i više od dvije stotine dubinskih intervjua. Koliko je ovo istraživanje fundamentalno govori i to da je njime prvi put precizno određen broj Roma u Hrvatskoj. Po posljednjem popisu stanovništva bilo ih je 16.975, ali Roma je zapravo 24.524 ili oko 44 posto više. U oči upada i to da Romi u istraživanju nisu bili pasivni objekt države i znanosti, što je važno kad znamo da su proizvodnja znanja i društvena moć usko povezane.

Mi o većinskoj zajednici znamo gotovo sve. A većina ne zna ništa o nama. Zbog toga nas se većinsko stanovništvo boji i ne zna s nama komunicirati. Romi ne žele suživot nego žele živjeti – ističe zastupnik Veljko Kajtazi

- ULJPPNM je propisao da ključne romske organizacije i predstavnici Vijeća manjine trebaju biti uključeni u samo istraživanje. Nakon njegove provedbe čini mi se da ono drukčije nije ni trebalo ni moglo biti provedeno. U istraživanju je sudjelovalo više od stotinjak ljudi, od toga značajan broj Roma. Davali su ključne informacije na terenu i sami bili anketari, dakle sudjelovali kao istraživači. Osim što je to zaista doprinijelo kvaliteti istraživanja, ključno je da oni vide da je istraživanje na neki način njihovo vlasništvo. To je odlična poluga temeljem koje mogu argumentirati da su u pravu kad traže bolje uvjete na tržištu rada, sankcioniranje diskriminacije, veću pomoć pri obrazovanju ili ulaganje u svoje stambene uvjete - kaže nam sociologinja Sara Lalić, uz Suzanu Kunac i Kseniju Klasnić jedna od tri autorice istraživanja.

Ukupna slika o životu Roma dobivena tim iscrpnim radom je u najmanju ruku nevesela.

- Ključni nalazi tiču se tri područja koja čine začarani krug marginalizacije. To su obrazovanje, zapošljavanje te prostorno uređenje i stanovanje. Čak dvije trećine djece u dobi od tri do šest godina ne ide ni u vrtić ni u predškolu, a to ima dalekosežne posljedice ne samo za socijalizaciju nego i za obrazovanje. Samo 31 posto mladih koji su u dobi za srednju školu zaista je i pohađa, dok se Romi koji studiraju lako mogu izbrojiti. Podatak da samo 7,3 posto ljudi ima stalan posao, a da 46 posto nikad ne radi plaćene poslove, govori o isključenosti Roma iz ekonomskih procesa. To je rezultat diskriminacije, ali i isključenosti iz obrazovanja - nastavlja Lalić.

Nadalje, 73 posto romskih kućanstava nema kanalizaciju, dok trećina djece živi u mračnim prostorima, pri čemu uvjeti stanovanja uvelike utječu na uspjeh u obrazovanju. Loše obrazovani ne mogu dobiti posao, posljedica čega je da žive u lošim stambenim uvjetima – i tako je krug zatvoren. Sugovornica napominje da bi se, s obzirom na relativno malenu ukupnu populaciju Roma, uz ulaganja u kratkom roku mogle postići određene promjene. U Hrvatskoj su za Rome koji pohađaju srednju školu dostupne stipendije Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali iznos od 500 kuna mjesečno nije, kaže Lalić, dovoljan. Uz financije, drugi važan razlog odustajanja od škole je zasnivanje obitelji. Pedeset posto Romkinja prvo dijete rađa prije vlastite punoljetnosti. Kao i u ostatku društva, i među Romima je prisutan značajan rodni jaz. Od Roma su marginaliziranije gotovo jedino Romkinje.

Značajan problem je, očekivano, diskriminacija. Čak 44,8 posto Roma koji su u posljednjih godinu dana tražili posao navodi da su bili diskriminirani. Istine radi, treba istaknuti da samopercepcija ispitanika i stvarna diskriminacija nisu identične, no teško je sumnjati u to da su Romi jedna od najčešće diskriminiranih skupina u Hrvatskoj. Pritom se često navodi da Hrvatska ima jako dobre zakone, ali problem je njihova provedba.

- Mnogi diskriminaciju ne prijavljuju institucijama, bilo zato što se boje, bilo zato što ne vjeruju da će to išta popraviti. Kad do prijava i dođe, pitanje je kako se to sankcionira. Da se poslodavce zaista opali po džepu kad počine diskriminaciju i da onda javnost bude s tim upoznata, to bi, vjerujem, do neke mjere pomoglo - napominje Lalić.

Kao zanimljivost navodi da su joj Romi u Baranji pričali da su prije 1990. svi bili zaposleni. Zahvaljujući tvornicama postojala je potreba za radnom snagom, a zajednički rad je utjecao i na formiranje prijateljstava i međuetničkih brakova. Ukratko, ekonomija itekako utječe na diskriminaciju. Kregar Orešković navodi primjer Švedske koja poslodavcima propisuje obavezu da sami u svom poslovnom okruženju kampanjama podižu svijest o zabrani diskriminacije.

- Potrebno je raditi na uklanjanju predrasuda, koje su najčešće u podlozi diskriminacije – od najranije dobi omogućiti prostore za susret djece, obitelji i pojedinaca, dovesti ljude u situaciju da se sreću i rade na zajedničkim ciljevima. To je zapravo prostor djelovanja koji se u stručnoj literaturi naziva ‘organiziranje zajednice’ ili ‘rad u zajednici’ i jednako je relevantan za pripadnike romske nacionalne manjine kao i za druge društvene skupine koje trpe diskriminaciju - ističe Kregar Orešković.

Za uvođenje kvota za Rome zalaže se Veljko Kajtazi. Saborski zastupnik romske nacionalne manjine smatra da bi trebale postojati prilikom upisa na fakultete kao i kod zapošljavanja u jedinicama lokalne samouprave.

- Ne ispunjavamo ni ono što propisuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. U javnim ustanovama je samo pet Roma - ističe Kajtazi, koji je također bio uključen u izradu istraživanja. Smatra da će ono Romima dati podlogu za zahtjeve, no velikih očekivanja nema. Razlog nedovoljnog uspjeha planova poboljšanja situacije Roma, po njemu, nedostatak je političke volje.

- Imamo niz izvrsnih dokumenata, ali ne postoji odgovornost za njihovo provođenje. Dok Romi žive u naseljima koja izgledaju kao u šesnaestom stoljeću, bez struje i vode, kako da u školi budu odlični učenici? - pita Kajtazi.

Kregar Orešković kaže da su nalazi istraživanja pokazali da u području obrazovanja postoji pozitivan pomak. Navodi da je sadašnji 95-postotni obuhvat djece osnovnoškolskim obrazovanjem prema rezultatima ovog istraživanja, ali i prethodno provedene vanjske evaluacije Nacionalne strategije, moguće dovesti u vezu s kontinuiranim mjerama s državne razine.

- Štoviše, da je u smislu pravodobnog uključivanja u osnovnu školu i završavanja iste učinjen pomak svjedoče u nalazima istraživanja i pripadnici romske nacionalne manjine i predstavnici relevantnih institucija na lokalnoj i regionalnoj, to jest područnoj razini. No istovremeno postoji i unutar područja obrazovanja prostor za daljnje unapređenje – treba staviti naglasak na školski uspjeh djece, na sprečavanje ispadanja djece iz srednjoškolskog obrazovanja, povećati uključenost u visokoškolske programe itd. Ured se ipak ne bi složio s ocjenom o nepostojanju političke volje - kaže savjetnica u ULJPPNM-u.

Napominje da kontinuitet politika usmjerenih ka uključivanju pripadnika romske nacionalne manjine u Hrvatskoj postoji od 2003. O provedbi ovih dokumenata, nastavlja, brine tijelo na najvišoj razini – Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma, kojim predsjeda potpredsjednik Vlade, čiji je zamjenik saborski zastupnik iz redova romske nacionalne manjine, a članove Povjerenstva u paritetnom broju čine pripadnici romske nacionalne manjine i predstavnici nadležnih tijela.

Kako ostali stanovnici Hrvatske vide Rome? Po istraživanju CMS-a iz 2017., četvrtina građana doživljava ih kao ugrozu ili prijetnju za sebe i svoju imovinu, ili kao opasnost za Hrvatsku ‘jer se ne žele prilagoditi većinskoj hrvatskoj kulturi’. Po istraživanju iz 2013., čak 40 posto građana o Romima ima negativne stavove. Ovdje vrijedi podsjetiti na rasprave koje se u Njemačkoj vode o tome da se izbjeglice trebaju prilagoditi takozvanoj Leitkultur, odnosno dominantnoj kulturi. Dio kritičkih glasova upozorava da je integracija dvosmjeran proces, da se ne radi samo o tome da se ‘drugi’ prilagode ‘nama’ te da postoji solidan broj Nijemaca koji nisu integrirani u liberalnu Leitkultur – što smo nedavno mogli vidjeti na ulicama Chemnitza. Nepotrebno je reći, slično važi i za našu zemlju.

- Mi o većinskoj zajednici znamo gotovo sve. Prihvatili smo kulturu, jezik… A većina ne zna ništa o nama. To je uzrok toga da nas se većinsko stanovništvo boji i ne zna s nama komunicirati. Romi ne žele suživot nego žele živjeti - komentira Kajtazi.

Dvije trećine hrvatskih Roma svoje odnose s većinskim stanovništvom ipak označava dobrim ili vrlo dobrim. Lalić svakako ističe potrebu rada i s većinskim stanovništvom.

- Stalno se priča o tome da Romi trebaju učiti hrvatski jezik, ali zašto u Međimurju Hrvati ne bi znali nešto jezika svojih susjeda? Na sreću, postoje sredine u kojima se učitelje koji rade s Romima uči bajaški, kao i zajedničke radionice za roditelje u školama, kako bi se upoznali i približili jedni drugima. Većina jest odgovorna jer ima veću moć u odnosu na manjinu. Postoji odgovornost stanovništva, ali i državnih institucija - napominje Sara Lalić.

Činjenica da je Vladin ured naručio ovo istraživanje govori o iskoraku i velikom potencijalu istraživanja, ali u budućnosti će, zaključuje, sve ovisiti o – političkoj volji.

1/4