>

novosti logo

Ružno lice Hrvatske

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije iznio je skandalozni prijedlog da se o inicijativi za uvođenje ustaškog pozdrava u Oružane snage, koja je skupila više od tri tisuće potpisa, građani izjašnjavaju na referendumu; idući će prijedlog vjerojatno biti da se na referendumu odlučuje želimo li živjeti u fašizmu ili u demokraciji

Je li Hrvatska smjela postati plijenom radikalnih nacionalista, vrlo često neskrivenih šovinista i njihovih neofašističkih (ustaških) saveznika, pristiglih iz tzv. dijaspore? Nikada! Je li smjela biti prepuštena na milost i nemilost beskičmenjacima koji se okreću kako vjetar puše, oportunistima i karijeristima svih boja i provenijencija? Nikada! Je li Hrvatska smjela postati žrtvom pretvorbe i privatizacije što su je, kao, uvele u žuđeni kapitalizam, a zapravo predale na pladnju kriminalcima i polukriminalcima, ratnim i mirnodopskim profiterima? Nikada! Je li se smjelo dogoditi da Hrvatsku iz jugoslavenske federacije izvede čovjek koji će za jedne postati ‘otac nacije’, za druge biti u najmanju ruku kontroverzna politička ličnost, a za ne tako rijetke netko tko bi, da je poživio, sigurno završio pred Haškim sudom za ratne zločine? Odgovoriti i na to pitanje s decidiranim ‘nikada’ može se učiniti previše tvrdim, mada ima mnogo razloga za upravo takav odgovor.

Nikada? Sve se to, međutim, dogodilo. I još mnogo više. Istina je da je teren za plimni val hrvatskoga nacionalizma, građenoga na antisrpstvu i ustašonostalgiji, stvorio Slobodan Milošević svojom velikosrpskom politikom. No ništa manje nije istina da se Hrvatska mogla oduprijeti politici tadašnjeg Beograda na drugi način, bilo koji, samo ne homogenizacijom nacije zasnovanom na mržnji prema drugima i na rehabilitiranju zločinačke ustaške države. Istina je također da je do tada jedina i vladajuća stranka, Savez komunista, već odavno bila prožeta ljudima koji su partijskom knjižicom otvarali vrata što bi im inače, temeljem njihovih (ne)sposobnosti, ostala zatvorena. No to ne znači kako je bilo nezaobilazno da godine 1990. upravo takvi ljudi, koji su činili većinu u Savezu komunista, povedu najprije SK u izborni poraz (temeljem izbornog zakona skrojenog tako da tzv. komunistima osigura pobjedu i onda ako ne budu najjača stranka na prvim višestranačkim izborima), a potom masovno preveslaju u stranku-pobjednicu i pretvore se iz gorljivih propovjednika marksizma-lenjinizma (o kojemu pojma nisu imali) u ništa manje gorljive zastupnike nacionalnoga po svaku cijenu. Istina je, napokon, i to da je u ratu na području Hrvatske srpska strana (ne svi Srbi, ne srpski narod u Hrvatskoj, nego oni pobunjeni) činila i strašne zločine i protjerivala hrvatsko stanovništvo s područja što ga je kontrolirala. Iz toga, međutim, ne proizlazi kako Hrvatska već godinama smije zatvarati oči (što je prije bila politika koja se sakrivala, da bi sada postala javnom) pred isto tako nepobitnom istinom da je i na hrvatskoj strani bilo zločinaca, da su se zločini protiv Srba događali (dijelom) i prije početka ratnih sukoba, u vrijeme rata svakako (likvidacije u Osijeku i Sisku, da dalje ne idemo), ali i nakon završetka operacije ‘Oluja’, koja je u očima aktualne predsjednice ‘čista kao suza’.

Ova, za neke sporna, za neke i neprihvatljiva razmišljanja, potaknuta su odsutnošću bilo kakve ozbiljnije reakcije na javni apel više od tri tisuće ljudi, među kojima su akademici, biskupi, bivši diplomati (uključujući i ministra vanjskih poslova), ljudi s titulama profesora i doktora znanosti s raznih institucija. Zatražili su od predsjednice Republike kao vrhovne zapovjednice da se u Oružane snage RH uvede ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni’. Ustaški i samo ustaški, jer priče o starom hrvatskom pozdravu uvreda su za zdrav razum. Neće, doduše, biti uveden, za sada barem. Ali je li predsjednica, je li predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, je li socijaldemokratski premijer ili prva potpredsjednica Vlade, je li kardinal ili biskupska komisija Iustitia et pax, je li se itko usudio izreći toliko potrebne i jedino moguće riječi najoštrije osude? Nitko! Dapače, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije iznio je skandalozni prijedlog da se o inicijativi za uvođenje ustaškog pozdrava u Oružane snage građani izjašnjavaju na referendumu; idući će prijedlog vjerojatno biti da se na referendumu odlučuje želimo li živjeti u fašizmu (ustaštvu) ili u demokraciji. Kako su stvari krenule, ne bi bilo ništa čudno. Napokon, je li itko imao snage izreći ono što se potpredsjednik njemačke vlade, vođa tamošnjih socijaldemokrata (!) nije ustručavao reći, suočen s rastućim valom netrpeljivosti prema nesretnim izbjeglicama iz Afrike i Azije? A Sigmar Gabriel je rekao: ‘Ovo što se događa, to šteti ugledu Njemačke u svijetu, Njemačka time pokazuje svoje ružno lice.’ Je li itko (osim nekih, i to rijetkih novinara) konstatirao kako zahtjev za uvođenje ustaškog pozdrava u Oružane snage, uz onaj o raspisivanju referenduma o tome, šteti slici Hrvatske u svijetu i pokazuje ‘ružno lice Hrvatske’? Neki, ali samo neki iz vodstva SDP-a – jesu. Inače nitko! A to nam se lice prijeteći ceri. I to ne od jučer. I to ne prikriveno.

Kler u Hrvatskoj godine 1941. u većini je, a po uputi tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkoga, i prihvatio i pozdravio ustašku državu, mada su njemački biskupi (te iste Katoličke crkve) još tri godine prije toga jasno ustali protiv nacionalsocijalizma

Hrvatska mora biti država Hrvata. Svi ostali u njoj su gosti. Tom se izjavom proslavila ‘političarka’ koja je u međuvremenu dogurala do statusa europarlamentarke. Usporedbe radi: ‘Tko nije državljanin, moći će u Njemačkoj živjeti samo kao gost i na njega će se primjenjivati zakonodavstvo što se odnosi na strance.’ Tako kaže točka 5. programskih načela Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije Adolfa Hitlera (izdanje iz godine 1937.). A prethodna točka definira da državljanin može biti samo onaj koji je ‘njemačke krvi’. Nije u pitanju prepisivanje. Riječ je o identičnom mentalnom sklopu. Šutnja u suočavanju s ovakvim ispadima nikada se nije smjela ni dogoditi, ni dozvoliti.

Ili: crkveni velikodostojnici u gotovo svakom istupu posvuda oko nas otkrivaju komuniste, udbaše, Jugoslavene; napadaju ‘nenarodnu’, pa i ‘zločinačku vlast’, što uključuje i nedavnu monstruoznu optužbu za kanibalstvo u Hrvatskoj. Po riječima jednoga biskupa, naime, zakonski rok za pobačaj je pomaknut kako bi se što više pobačenih fetusa moglo koristiti za eksperimente, u kozmetici i – za prehranu. I opet usporedba. ‘Od pokreta koji u novije doba djeluju i u našim stranama na duhove te ih otuđuju vjerskom životu i Kristu, stalno je komunizam najjači. On zapravo nije samo pokret, nego već potpuno izgrađen nazor o svijetu, ali potpuno suprotan kršćanstvu, jer znači ne samo otpad od njega nego otpad od Boga uopće.’ Tako je u ‘pastirskom pismu’ godine 1944. (!) govorio umirovljeni krčki biskup dr. Josip Srebrn, prizivajući pritom i ocjenu pape Leona XIII. koji je na kraju 19. stoljeća komunizam označio kao ‘rušilačku kugu koja napada samu srž ljudskoga društva i vodi ga u propast’. Kako su biskupi u pravilu pismeni ljudi, nije isključeno da se u svojim tiradama protiv vlasti inspiriraju tim davnim razmišljanjima, zanemarujući, naravno, ono što govori i pokušava prakticirati aktualni papa. U svakom slučaju, u pitanju je isti mentalni sklop. Da on tako dugo ostane neprepoznat i da se nametne kao vodeći i neupitan, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

Reče nedavno čelnik najveće oporbene stranke u Hrvatskoj kako ‘bez istine o svojoj povijesti nijedan narod ne može graditi sretnu budućnost’ te kako je i ‘kultura sjećanja na žrtve dio identiteta svakog naroda’. Savršeno točno. No da se drži svojih riječi, onda bi uvaženi stranački čelnik i bulumenta njegovih sljedbenika koji ponavljaju slične fraze, ne misleći pritom na istinu o prošlosti nego na laž o prošlosti, da oni dakle zaista misle ono što govore, onda bi Hrvatice i Hrvati morali znati i pojedinosti kakve smo naveli. Onda bi morali znati i imena fra Karla Ćuluma, Franca Groblera, fra Eugena Gujića, Karla Ivančića, Dragutina Jesiha, Franca Orešnika ili Stjepana Rakocija, da spomenemo samo neke. Sve su to katolički svećenici stradali od ustaške ruke. Njima se nikada, doista nikada ne odaje počast, Kaptol ih ni u kojoj prilici ne spominje, njih je prekrio zaborav, baš kao i one ne baš malobrojne svećenike koji su se pridružili Narodnooslobodilačkom pokretu i u njegovim redovima uredno obavljali svoje svećeničko poslanje. Umjesto toga, uvijek nas se iznova vodi do Jazovke i Kevine jame, priča se o franjevcima iz Širokog Brijega (bez navođenja ‘sporednog’ podatka da su oni mitraljezima tukli partizane prilikom napada na to ustaško uporište); o Bleiburgu ovom prilikom nećemo. No želimo li poznavati našu prošlost, onda moramo znati i jedno i drugo. Moramo znati činjenice. Da cijele generacije odrastaju lišene šansi da saznaju (i) te činjenice, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

Uporno se laže kako je Komunistička partija u Jugoslaviji pozvala na ustanak tek (!) nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez i kako su komunisti (i u Jugoslaviji) oduvijek zatirali vjeru i Crkvu i maltretirali vjernike. Pogledajmo dokumente. Navest ćemo dva citata iz godine 1936. iz članka naslovljenoga ‘Komunisti i katolici’. Evo prvoga: ‘Nije prošlo ni dvadeset godina od svršetka posljednjeg svjetskog rata – a rat je opet pred vratima. Približavanje te pošasti stavlja u pokret sve društvene snage. Opredjeljuju se – za rat, ili za mir, za fašizam, ili za demokratiju.’ Dakle godine 1936. jasni nagovještaj rata i potrebe pripremanja za njega. A evo i drugoga citata iz istoga teksta: ‘Na nas se okomila neman fašizma i rata. Ta opasnost potiskuje u pozadinu sve ostalo. Zato komunisti pružaju ruku katolicima da zajednički istupaju protiv fašizma i rata – te najreakcionarnije sile, koja jednako ugrožava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost, političko uvjerenje.’ Riječi su to čovjeka koji će se nakon pobjede u Drugome svjetskom ratu, u susretu s hrvatskim biskupima, deklarirati kao ‘Hrvat i katolik’, koji će postati jednim od najznačajnijih državnika druge polovice 20. stoljeća, čije ime nose ulice i trgovi u nizu gradova širom svijeta, a kojega se danas u Hrvatskoj vuče po blatu kao jednoga od deset megazločinaca u svjetskoj povijesti, Josipa Broza Tita. I ako hoćemo poznavati našu prošlost, onda moramo znati i to. Jer to su činjenice. I nikada se nije smjelo dozvoliti da te činjenice budu potisnute, da budu falsificirane.

Idemo dalje: kler u Hrvatskoj godine 1941. u većini je, a po uputi tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkoga, i prihvatio i pozdravio ustašku državu, mada su njemački biskupi (te iste Katoličke crkve) još tri godine prije toga jasno ustali protiv nacionalsocijalizma, kojemu (zajedno s talijanskim fašizmom) NDH duguje svoje postojanje. Njemački su biskupi tada rekli i ovo: ‘Dokazivalo se na temelju rase i krvi da ličnost i život Isusa Krista protuslove ličnosti njemačkog čovjeka, kao što su i glavne doktrine vjere, koju je On objavio … prednjeazijsko praznovjerje, koje je bilo narinuto germanskim plemenima, pošto ih se potajno napalo… Konfesijama se navijestila borba do istrage, jer one, kako se navodi, razdvajanjem njemačke narodne duše umanjuju jakost njemačkoga bića… Hoće da istisnu Krista i da na njegovo mjesto stave njemačkoga boga.’ Njemački bog – Majka Božja, kraljica Hrvata? Gotovo neizbježna usporedba koja potvrđuje samo jedno: da nacionalizam ne preza ni od svojatanja vrhunaravnih bića i njihovog pretvaranje u instrumente prizemne politike i političke propaganda. I nesporno je kako je i tu u pitanju isti mentalni sklop: totalitarni i autoritarni koji će, doduše, licemjerno naricati nad žrtvama jednoga autoritarnog režima (koji je dokazano bio različit od svih onih u Istočnoj Evropi, uključujući SSSR), žrtve onoga drugoga tek će spomenuti, reda radi, ostajući u svojoj osnovi ono protiv čega se navodno bori – totalitaran i autoritaran. Jer samo takav može postaviti granicu osobne slobode na razinu prava da se ono što se misli kaže u svojemu stanu, kući ili dvorištu, ali javno – ne. Da dotle dođemo, da se ovakvo ograničavanje javnog iznošenja osobnih uvjerenja može bez iole spomena vrijedne reakcije nagovještavati, to se nikada nije smjelo dogoditi.

Kao ni da se ponovno probude nikada potpuno zatomljeni antisrpski sentimenti zasnovani na grubom (i netočnom) izjednačavanju srpskog naroda s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Do koje je mjere cilj hrvatske politike bio drastično smanjivanje broja Srba u Hrvatskoj (višestoljetnih starosjedilaca), o tome govore snimljene i sačuvane (usprkos pokušajima naknadnog cenzuriranja) izjave ondašnjeg predsjednika Republike Hrvatske (uključujući i one što ih je davao prilikom prolaska tzv. Vlaka slobode na pojedinim kolodvorima, poput: ‘Još ih ima, od sedam sudaca u ovom gradu, petero su Srbi’, ili ‘Tako su brzo pobjegli, da ni prljavo rublje nisu ponijeli’). Sve je počivalo na premisi: mada živimo u istoj državi, mi nismo kao oni, oni nisu isto što i mi. Usporedbe radi, evo i ovdje jednog citata: ‘Neki opet drugi gospodin me je … zabrinuto upozoravao, kako sve to s tim građanskim ratom nije dobro, jer da on guta veoma mnogo života našega svieta. Poznavajući mišljenje dotičnog gospodina ugodno sam se iznenadio, da je i on jednom progledao i da je počeo voditi brigu o izgubljenim hrvatskim životima. Nažalost, moje iznenađenje brzo je prešlo u razočaranje, jer je dotični gospodin zbrajao sve mrtve na obje strane … Njega brine što i ti urotnici moraju ginuti, jer su za njega i ti naš sviet i naš narod.’ E pa, nemojte sada napraviti pogrešku i pomisliti kako je to izrekao neki od, kako ih zovu, stožeraša ili šatoraša. Ni govora! Citat je to iz jednoga od pisama ‘hrvatskim intelektualcima’ što ih je godine 1944. objavio rektor NDH-ovskog Hrvatskog sveučilišta, prof. inž. Stjepan Horvat. A budući da je gotovo isključeno kako se u raznim stožerima i šatorima čitaju njegova ‘Pisma hrvatskim intelektualcima’, onda se nameće samo jedan zaključak: u pitanju je i opet isti mentalni sklop. I da se taj mentalni sklop iz dana u dan sve agresivnije, a bez otpora upravo iz onih sredina iz kojih bi s razlogom takav otpor trebalo očekivati, nameće cijelome društvu, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

Prije no što se na pisca ovih redaka okome razni desni ‘intelektualci’ i ‘znanstvenici’, dežurni inženjeri ljudskih duša i neoustaške okamine – da parafraziramo izraze kojima ovoga autora takvi ponekada časte – samo jedna, zaključna i sve prije nego nebitna napomena. Sve se ovo nije smjelo ni dogoditi, ni dozvoliti, ali kada to konstatiramo, onda ne pozivamo na nedemokratsko rješavanje stvari. Upravo suprotno! Građani u rukama imaju moćno oružje: svoj glas na izborima. Izbori će za koji mjesec. I ono što se sada zaista ne smije dozvoliti, to je da većina podlegne nacionalističkim mitovima i lažima ili da nasjedne na nekakav treći put što ga nude isluženi političari koji su uredno i udobno odradili svoje mandate, a da nisu ni prstom maknuli kako bi spriječili sunovrat kojemu svjedočimo i kojemu se pokušalo postaviti kočnicu samo u razdoblju između 2000. i 2010., i to uglavnom samo s jednoga mjesta u državi. One koji se izdaju za lijeve treba obvezati, podršku njima na izborima treba uvjetovati, ali je onda i dati. U suprotnome, izraz ‘nikada’ možemo brisati iz hrvatskoga jezika, jer dogodit će se sve što se nikada nije smjelo, niti bi se smjelo dogoditi. Na biračima je da kažu svoje. Na šutljivoj je većini, koja neosporno postoji, da napokon progovori. Dok definitivno ne bude kasno.

Sat, doduše, još otkucava, ali ne gurnemo li kazaljke prema naprijed, one se nikada neće pomaknuti, nego će se vratiti unatrag. Sa svim kobnim posljedicama toga vraćanja.

1/1