>

novosti logo

Kolumne Kolumne

S predsjednikom uz radio

Čudan je bio taj predsjednik Kubitschek. Zamisli, šalje šofera i izaslanika u Pau Grande, tri sata vožnje od Rija do tamo, tri odande do ovdje, e da mu dovedu Garrinchina oca kako bi s njime slušao radio prenos utakmice Brazil – Wales

Onaj navijač Botafoga Arcilo, onaj koji me je pitao da li vjerujem u žabu, poveo me jednog dana do kvarta Catete u Rio de Janeiru. Ime kvarta nema ništa sa pitagorejskom geometrijom, dolazi iz tupi jezika, gdje catete znači nešto kao 'nepregledna šuma', a možda (možda!) i jednu vrstu kukuruza. Zaustavio se pred zgradom na kojoj piše Museu da República, a koju svi ondje zovu Palácio do Catete. Neoklasična građevina, jako zgodna za oko, preko puta jezerce. Vidiš, počeo je, ovo je za nas botafoguenses jako zanimljiva zgrada. Naš Garrincha je, krajem maja 1958, sa seleção već bio otputovao u Evropu, prema Švedskoj, gdje se spremalo svjetsko prvenstvo. Ekipa je, tadašnjom rutom Rio – Recife – Dakar, stigla u Rim, pa se zadržala desetak dana u Italiji i odigrala dvije utakmice, obje dobila po 4:0. Garrincha je igrao samo jednu, u Firenci, protiv Fiorentine, koja je te godine bila prvak Italije. Na toj utakmici je dao četvrti gol, o kome je pričala čitava Italija, a mi, koji smo opis toga gola čitali u novinama, takvih smo barem još deset već bili vidjeli. Televizija je bila na početku, nije sačuvano ništa. Garrincha je primio loptu, pa je prevario svoga čuvara Robottija, pa onda Magninija, tu mu se zaletio Cervato, i njega je poslao u prazno; onda je istrčao na njega golman Sarti, isto prošao kao i ona trojica. (Ali znaj da su šest igrača Fiorentine tada reprezentativci Italije!) Gol je, dakle, sad prazan, Garrincha može šutnuti loptu u njega, može ušetati s njom unutra, ali eto opet Robottija, vraća se, Garrincha ga pričeka, pa ga varkom iz ramena baci u jednu stranu tako da nesretnik odleti u prazno i jedva se rukama uhvati za stativu, a Mané Garrincha tek tada smjesti loptu u mrežu. Gledaoci na stadionu Comunale u transu su zbog majstorije, a naši igrači trče prema Garrinchi i urlaju i psuju ga, znaš već, neozbiljnost uoči teških utakmica.

Sljedeću utakmicu, u Milanu, protiv Intera, Garrincha nije ni igrao. Zaigrao je tek u Švedskoj, i to tek na trećoj utakmici, kad nam je zaprijetila eliminacija još iz grupe. Ta je utakmica bila njegova sedma za Brazil, i poslije nje će samo Garrincha ostati Garrincha, ali Brazil i fudbal više neće biti što su bili. Bila je to utakmica SSSR – Brazil, dana 15. juna 1958. Kao što znaš, Brazil je dobio 2:0, Vavá je dao oba gola, oba poslije Garrinchinih čarolija. To je bilo u Göteborgu, na stadionu na koji mi nećemo nikad kročiti, ali koji je za nas hram, hram Nya Ullevi! Cio Brazil se tih dana uoči tekme stravio i toga stadiona i te utakmice, a zapravo famoznog sovjetskog 'naučnog nogometa'. Znaš već, Sputnik, kosmos. Ali je tu naučnost poništio najnenaučniji čovjek na svijetu, krivonogi potomak Indiosa iz plemena Fulniô, Mané Garrincha. Kao što su prošla ona četvorica iz Fiorentine, tako su isto prošli i Sovjeti Kuznjecov, Ivanov, Vojnov, Križevski, pa i veliki, šta veliki, najveći Jašin. Da njega nije bilo na golu, Brazil bi bio dao i deset golova. I tako dalje, amigo meu.

Četiri dana poslije te pobjede nad SSSR-om Brazil je igrao četvrtfinale isto u Göteborgu, na istom stadionu, protiv Walesa. Imam u svom uredu dosta novinskih članaka o toj utakmici. Dobili smo 1:0, gol je dao Pelé, dobili smo zasluženo, naravno, ali jedva. E sad, pogledaj ovu zgradu, u njoj je tada, kad je Rio još bio glavni grad, stolovao predsjednik Republike. A to je bio Juscelino Kubitschek, u svijetu nije bio slavan kao vaš Tito, možda ni tako hrabar, možda zato što nije imao prilike za takve podvige s partizanima protiv nacista. Uostalom, u Brazilu, u São Paulu ima velika Avenida Marechal Tito, mnogo Brazilaca je plakalo kad je umro veliki Tito. E vidiš ona dva prozora, vidiš. E u sobi s tim prozorima, u vrijeme utakmice Brazila protiv Walesa, nalazio se predsjednik Kubitschek, ljekar po struci, s neobičnim gostom. Taj se gost zvao Amaro Francisco, otac našeg igrača Garrinche. Čudan je bio naš taj Kubitschek. Zamisli, šalje šofera i izaslanika u Pau Grande, tri sata vožnje od Rija do tamo, tri odande do ovdje, e da mu dovedu Garrinchina oca kako bi s njime slušao radio prenos utakmice Brazil – Wales. Jadni Amaro, možeš zamisliti kako se preznojio kad su taj šofer i taj kurir pokucali na vrata njegove sirotinjske straćare i kazali mu da pođe s njima, jer ga Kubitschek poziva u svoje dvore. Možda nije ni znao ko je to Kubitschek. Cijelog života nije naučio ni čitati ni pisati ni računati. Sigurno je iz njega lio indioski znoj dok je oblačio odijelo, on, već deset godina udovac, noćni čuvar ogromne tekstilne fabrike. U zbunjenosti šta i kako da čini, pozvao je svoga druga iz kafane, nekog Cozzolina, da mu pravi društvo, da ne ide sam u Rio. A kako li se tek preznojavao u autu? Stoposto je bio i kivan na svoga sina, što je dogurao dotle da njega, na pragu starosti, čupa iz sirotinjskog ali mirnog živovanja. A što da ide predsjedniku države da bi ondje slušao brazilskog reportera iz Göteborga? Radio ima i sam, jest da je predsjednikov bolji, manje krči i šišti, ali se i njegov čuje! Kad neko faulira Garrinchu, on svoj radio u svojoj kući tresne šakom odozgo, kako da to učini u predsjednikovim dvorima?! U prisustvu predsjednika države ne smije se ni opsovati, ne ide čak ni da se cokće jezikom, čak se ne udara ni dlanom o dlan.

Muku je imao veliku Amaro, otac Garrinchin. U onoj sobi gore proveo je valjda tri-četiri sata, Kubitschek mu je na rastanku tutnuo u šaku novčanicu od 200 kruzeira, to je tada bilo više no što je mogao zaraditi za mjesec dana u onoj tekstilani América Fabril, ali bi on bio dao i triput toliko, naravno da je imao, e samo da se ne mora grčiti u fotelji kraj predsjednika države. Tamo gdje se ne nudi ni rum ni cachaça, samo nekakav whiskey. A taj Kubitschek je imao u sebi nešto genijalno: zamisli, pozvati oca igrača koji je odigrao samo sedam međudržavnih utakmica za Brazil, koji još nije dao ni jedan jedini gol u tim utakmicama, i o kome stručni štab ima velikih dvojbi. E Kubitschek je osjetio kakvog sina ima Amaro, osjetio i htio je poslati poruku rukovodstvu i ekipi u Švedskoj: gospodo, bez Garrinche više ne ide, evo ni kod mene ne ide, budite pametni kad već niste dovoljno ludi. A da ti kažem još nešto: ja mislim da je Kubitschek, kao jedini predsjednik ciganskog porijekla na svijetu (majka Juliana Kubiček je bila od čeških Cigana) htio da svijetu pokaže i solidarnost prema žalosnoj sudbini naših Indiosa. A kao nekadašnji nogometaš shvatio je, prije drugih, ono čemu nogometni stručnjaci još nisu znali svezati početak i kraj: da je Garrinchina igra neophodna Brazilu, ona igra nezavisna od utakmice i prvenstva, da je Mané Garrincha unikat, čovjek koji je svojim igranjem lopte pune stadione po Brazilu dovodio do eksplozije od smijeha, pa to sada čini po Evropi: onim golom Fiorentini, pa sljedećom utakmicom iza te, protiv SSSR-a. Predsjednik Kubitschek je bio navijač kluba America Minéiro, ali je za nas, nesigurne Brazilce, obavio ono u što Feola još nije bio posve uvjeren: da Garrincha bude stalni član naše seleçao.

Kad je dobio izbore, Kubitschek je rekao kako će Brazil u pet godina njegova mandata napredovati pedeset. A nakon što smo teći put postali svjetski prvaci, ono u Meksiku, duhoviti jedan Brazilac se sjetio tada već pokojnog Kubitscheka i rekao: 'E kad se nije ostvarilo pedeset u pet, neka se ostvari pet u pedeset!' Ovo posljednje 'pet' ne znači godina već znači titula svjetskih prvaka. Poslije katastrofe 1950. to bi bila prilična utjeha. Ako poživimo, možda i doživimo.

Tako je govorio Arcilo početkom jeseni 1990. A Brazil je 2002. po peti put postao prvak svijeta u nogometu.