Novosti

Književna kritika

S rubova doktrine

Emmanuel Carrère: Kraljevstvo (s francuskog prevela Vlatka Valentić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2020.): Carrère čita Bibliju s crvenom olovkom u ruci, pokušavajući dokučiti kako je tekst nastao i što se stvarno moglo dogoditi

Large knji%c5%bdevna

Nikada u povijesti jedan tako beznačajan događaj nije imao dubljih i dalekosežnijih posljedica. To je često sukus historiografije kršćanstva. S jedne strane je mala sekta nepismenih ribara koji su ostali bez svog vođe, a s druge strane dva milenija povijesti kršćanstva. "Ako ste kršćanin, vjerujete da je Isus uskrsnuo: to znači biti kršćaninom. Ili vjerujete… da je malena skupina žena i muškaraca – prvo žena – zabrijala u očaju što je izgubila gurua, počela širiti priču o uskrsnuću i dogodilo se nešto nimalo nadnaravno, ali vrijedno potanke priče jer je da ti pamet stane: njihovo naivno i čudnovato uvjerenje koje je trebalo izblijediti i ugasiti se s njima osvojilo je svijet, do te mjere da još i dan danas u njemu sudjeluje otprilike četvrtina svjetskog stanovništva." Tako to pojednostavljuje francuski pisac Emmanuel Carrère. No tako rezimira niz proturječja, nedosljednosti i nedorečenosti unutar osnovnih kršćanskih tekstova, te proturječnosti između takvih biblijskih tekstova i historiografije. Kršćanstvo je ta "da ti pamet stane" priča; showstopper rekli bi u šoubizu. A Emmanuel Carrère postavlja pitanje koje se nameće: kako normalni, inteligentni ljudi mogu vjerovati u nešto do te mjere izvan pameti. Ciceron je rekao da se dva rimska augura ne mogu pogledati u oči a da ne prasnu u smijeh. Može li to netko danas napisati za dvojicu biskupa, pita Carrère.

Čitali smo već Emmanuela Carrèrea. Sada u "Kraljevstvu" upoznajemo njegovu nepoznatu stranu. Početkom devedesetih ugledni književnik, redatelj i scenarist imao je vjersku fazu. Ne da je nedjeljom išao u crkvu: svaki dan je išao u crkvu. U Isusu Kristu i danas prepoznaje jedinstveni glas. Taj jezični stil, "kratke, odsječne rečenice, primjeri iz svakodnevnog života", ta "izvornost i poezija", izričaj koji je "posve nepredvidljiv i posve prepoznatljiv u isti mah": tada nitko nije tako govorio. Ali u "Kraljevstvu" Carrère biblijske tekstove, u prvom redu Lukino evanđelje i Pavlove poslanice, čita s crvenom olovkom u ruci, pokušavajući dokučiti kako je tekst nastao i što se stvarno moglo dogoditi: dakle, ovo da, ovo ne, ovo možda.

"Kraljevstvo" okreće Bibliju naglavce. Biblijski tekstovi se dekonstruiraju, doktrina se razobličuje. Carrère prosijava Božju riječ. Kao i Nietzsche u čudu je kada čuje "brenčanje starih zvona" ("ma je li to moguće?"). Neuvjerljivo prezentirani koncepti uskrsnuća, Božjeg sina, Josipova porijekla od kralja Davida (kao da je najednom Josip biološki otac), čuda za priproste, vrebanja znamenja neizbježnog smaka svijeta… izazivaju mu nevjericu. Ali opet, koliko je tu užitka u tekstu. Ne samo u originalnosti Isusovih riječi. Na rubovima doktrine neobično su životni detalji. Pavle razočaran piše Timoteju da su ga svi napustili, Dema je otišao u Solun, Krescencije u Galaciju, Tit u Dalmaciju, "Aleksander kovač nanio mi je mnoga zla", Himenejeve i Filetove riječi izgrizaju "kao rak-rana". "Ti se požuri i brzo dođi k meni. Kabanicu koju ostavih u Troadi kod Karpa, kada dođeš, ponesi."

Kakva sad to od moljaca izgrižena kabanica? Kojeg Karpa, kakva Troada?

Ne smijemo spojlati pa reći što Carrère zaključuje nakon sedam godina pisanja "Kraljevstva". Ovo ili ono? Da, ne, ili možda? Ne znamo ništa ni o staroj kabanici. No ostanimo još malo uz taj neobično tužan detalj samoće i siromaštva.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više