Novosti

Kronika

S veprom uz lice

‘Ne znam pada li mi teže borba protiv države ili protiv veprova. Ogradio sam njive žicom, ali vragovi pronalaze put do svog ručka’, kaže 63-godišnji povratnik Rajko Miletić iz podpsunjskog sela Branešci

Croperzay3hhr5wd31ao83lo4vm

Rajko Miletić

Šezdesettrogodišnji Rajko Miletić iz podpsunjskog sela Branešci prošao je u životu sve i svašta, i sreću i nesreću. Ženio se nije nikada i nema djece, pa sad, kako sam kaže, žanje kako je i sijao. Živi sam u sve pustijem selu, u kojem su zaredale samo sahrane: vjenčanja i rođenja više se i ne pamte, pa ako u nečijem dvorištu osvane kakav auto nepoznate registracijske oznake, nema dvojbe – netko je preminuo, pa se došlo izraziti saučešće.

- Evo, baš ovdje gdje sad stojimo sam rođen, a tu su život proveli i moji đedovi, prađedovi. Odvajkada smo u Branešcima, ali nikada u njima nije bilo gore i tužnije. Sve je počelo 1991. s onim vražjim ratom, i to odjednom, iznebuha. Samo se jednoga oktobarskog dana pronio glas da je pala komanda da svi napustimo svoje kuće i pobjegnemo što prije odavde. Tko je to naredio i je li uistinu izdana takva zapovijed ni danas ne znam, ali tada nije bilo vremena i prilike za razmišljanje: tovari babe i đedove na prikolicu, utrpaj najnužnije, pa pa ravno u šumovitu planinu… kamo poslije, nitko pojma nije imao - prisjeća se Rajko zlosretnih devedesetih.

Do tog je doba u selu živio s roditeljima, majkom Jelom i ocem Stevanom. Iako nisu uživali u obilju, bili su zadovoljni životom: svojim su radom podigli i održavali poljoprivredno imanje. Poput ostalih mještana, u ničemu nisu oskudijevali. Taj je miran život naprasno prekinut kad su s ostalim seljanima i mnogim drugim uznemirenim i uplašenim stanovnicima pakračkoga kraja krenuli u neizvjesnost izbjeglištva. Valjalo je Miletićima dugo putovati da se negdje skrase, a to im je u konačnici uspjelo u okolici Šapca, gdje će porodica provesti desetak godina radeći sve i svašta kako bi se preživjelo i osiguralo goli opstanak. Živjeli su u selu Jaloviku, u kući koju im je jedan čovjek ustupio na korištenje u zamjenu za rad na njegovu imanju. Kad je Jela umrla, Rajko se s ocem odlučio vratiti u rodni kraj. Došavši, jedva su prepoznali svoj dom i okućnicu: sve je bilo opljačkano i devastirano, kuća bez vrata i prozora, gospodarski objekti urušeni i obrasli u korov, štagalj zapaljen. Podnijeli su zahtjev za obnovu te u dodijeljenom nužnom smještaju čekali useljenje u obnovljenu kuću. Dvije godine potom, 2012., Stevan je umro i od tada Rajko živi sam.

- Nisam htio ići na socijalu. Nekako mi se to činilo nepošteno jer nisam baš toliko star i nemoćan, a ima onih kojima je socijalna pomoć potrebnija. Imam još vremena za starački dom, pa sam osnovao OPG na kojem sadim kukuruz i hranim svinje koje prodajem, pa od toga živim. Trenutačno imam 13 svinja za prodaju, a jednu čuvam za sebe. Kad dođe vrijeme za prodaju, na stablo kraj ceste okačim papir na koji našvrljam da ih prodajem i to je to. A nije baš da sam zdrav, prebolio sam upalu mozga i jedva su mi u zagrebačkoj bolnici Rebro život spasili. Muči me i kičma, no još mogu raditi. Ja sam ipak jedan od najmlađih stanovnika ovdje pod Psunjom, pa dok ide, ide - hvali se naš domaćin.

Za dva hektara zemlje koju obrađuje dobio je i nešto državnih poticaja, pa je gospodarstvo bar donekle uhodao: kaže da se kupci svinja uvijek nađu i može na taj način preživjeti. Ipak, u njemu dalje tinja jedna velika želja – kako već dvije godine uplaćuje po šesto kuna u fond, nada se ostvariti mirovinu pa onda bez briga i obaveza obrađivati baštu, zametnuti koju kokoš, ovcu i hraniti svinju samo za svoje potrebe. Tako bi, kaže, u miru i polako volio privoditi život kraju. Računa da bi se mogao umiroviti za dvije godine.

- S ovom načetom kralješnicom mogu još neko vrijeme obrađivati njive i baviti se svinjama, ali za borbu protiv veprova više nemam ni snage ni volje. Uništava me ta zvjerad: ne samo da harači po mom kukuruzu, nego se uz serviranu hranu sada tamo i nastanila. Obraćao sam se za pomoć i pakračkim lovcima koji upravljaju obližnjim lovištem, ali od njih nikakve vajde. Na kraju sam svojim novcem ogradio njive električnom žicom, pa je sada malo lakše. Ali vragovi svejedno pronalaze put do svog ručka. Ne znam pada li mi teže borba protiv divljih svinja ili protiv države. Prije nekoliko godina rađen je put preko mog voćnjaka, pa su mi posjekli desetine stabala u cvatu, a zauzvrat mi dali neku šumu. Mislio sam, dobro, država je to, nema s njom šale, dobra je i šuma, ali onda doznam da ni ta šuma nije prepisana na mene. Tako sada nemam ni voćnjaka ni šume. No vodim oko toga spor, pa ćemo vidjeti što će biti – tumači nam Rajko Miletić.

Teže od obrađivanja zemlje, briga o svinjama, borbe s veprovima i državom pada mu samoća, koja ga sve više pritišće, pogotovu kad se prisjeti da je u Branešcima nekoć znalo biti i više od pedeset mališana, a sada je tek dvadesetak vremešnih i boležljivih povratnika. Nigdje živahnih komšija, a kamoli sijela i prela kakva su se nekad održavala. Sve je u selu zamrlo, pa ne čudi što svakog slučajnog gosta ili namjernika primaju s posebnom pažnjom i radošću.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više