U zagrebačkoj Galeriji Nova otvorena je izložba Arte Útil koja nudi razmatranje djelatne tj. korisne umjetnosti. Izložen je otvoreni arhiv s dokumentiranim istraživanjima koje je 2012. pokrenula umjetnica Tania Bruguera u suradnji s Queens Museumom iz New Yorka i Van Abbemuseumom iz Eindhovena. Arhiv trenutno čini 200 projekata iz cijelog svijeta, a pokrivaju vremenski raspon od sredine 19. stoljeća do današnjih dana. O aktualnoj izložbi i radu kolektiva Što, kako i za koga / WHW, koji vodi Galeriju Nova, govore članice kolektiva Sabina Sabolović i Ana Dević.

Kako navodite u najavi izložbe, odbacivši ideju da umjetnost može biti samo instrument refleksije o sebi i svijetu, pojam Arte Útil inzistira na tome da je umjetnost istovremeno i realna društvena činjenica te umjetničko djelo, tj. da djeluje u ‘omjeru 1:1’. Koja su još vaša razmišljanja o toj temi?

Sabina Sabolović: Arhiv Arte Útil smo pozvale u Galeriju Nova u dijalogu s prethodnom izložbom Stvarno korisno znanje. To je bio mali dio opsežne izložbe koju smo prošle godine pripremile za Museo Reina Sofia u Madridu, što je dio naše uobičajene prakse da bar neki segment naših međunarodnih projekata predstavimo i lokalnoj publici. Koncept Arte Útila nam se učinio polemičan u odnosu na izložbu Stvarno korisno znanje jer ideju korisnosti u umjetnosti definira usko i precizno. Naše izložbe u Madridu i Novoj su kretale od ideje da je znanje inherentno umjetnosti, neovisno o njezinoj temi, specifičnoj pedagoškoj metodi ili mjerljivom učinku u realnosti i zalagale su se za kognitivnu moć umjetnosti koja uključuje emocije i psihološke reakcije. Uključile smo u njih i primjere praksi bliskih Arte Útilu, ali Stvarno korisno znanje je zastupalo i pravo umjetnosti da bude nekorisna, istodobno propitujući koliko je, u uvjetima u kojima se znanje, imaginacija i javno obrazovanje svode na alate društvene reprodukcije, njezina nekorisnost zapravo korisna. Ovu ćemo seriju završiti s izložbom i nizom događanja Javna knjižnica koju pripremamo u suradnji s Multimedijalnim institutom u svibnju. Radi se o projektu koji Marcell Mars i Tomislav Medak s mnogim suradnicima razvijaju već godinama, zalažući se za očuvanje javnih knjižnica koje su u recentno vrijeme sve više ugrožene, umjesto da budu unaprijeđene i sve dostupnije razvojem tehnologije. Pored izrade skenera i razvoja softvera, izložbi i konferencija o digitalizaciji i dijeljenju knjiga, koje promišljaju i praktično šire ideje o univerzalnom pristupu znanju u digitalnoj sferi, projekt Javna knjižnica organizira društvene inicijative oko skeniranja knjiga u više gradova u Evropi. Mislimo da je vrlo zanimljivo vidjeti kako u ovoj - po nama legitimnoj, a još uvijek ilegalnoj djelatnosti, umjetnost može poslužiti kao infrastruktura i sistem podrške. Javna knjižnica je bila i dio izložbe u Madridu, a bile smo ponosne na činjenicu da smo uspjele nagovoriti glavni španjolski nacionalni muzej da producira skener u anarhističkoj zajednici Calafou, nedaleko od Barcelone, i da tako omogući da naraste broj španjolskih digitaliziranih knjiga iz tog područja. Odlučnost i hrabrost nekih međunarodnih institucija, kao što su Van Abbemusuem ili Muzej Reina Sofia, da preispituju svoju javnu odgovornost i time što podržavaju i iniciraju projekte kao što su Arte Útil ili Javna knjižnica je još jedan od razloga zašto mislimo da je oba projekta važno diskutirati u našem kontekstu.

Uz otvoreni arhiv, na izložbi se predstavljaju i neki umjetnici iz Hrvatske koji će pokrenuti nove projekte s ciljem preispitivanja poimanja i relevantnosti Arte Útila kroz praksu. Koga ste pozvali i zašto?

Ana Dević: Arte Útil podrazumijeva upotrebu određenih alata i strategija, tako da smo uz u sklopu izložbe pozvali i nekoliko mladih umjetnika i umjetnica koji djeluju u lokalnoj sredini i koji često izlaze iz tzv. bijele kocke galerije. Dina Rončević, projekt Kulturni lift i radna grupa k.r.u.ž.o.k. pokrenuli su u sklopu izložbe nove projekte koje se događaju izvan i unutar Galerije Nova kako bi preispitali poimanja i relevantnosti Arte Útila u kontekstu Hrvatske i šire. Za vrijeme trajanja izložbe održat će se serija prezentacija i razgovora s pozvanim umjetnicima i njihovim gostima, kao i radni sastanci i čitalačke grupe. Željele smo podržati mlade umjetnike koji već djeluju na taj način i omogućiti im ostvarenje nekih novih ideja. Primjerice, Dina Rončević, koja je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao diplomski rad na Odsjeku animacije i novih medija napravila profesionalnu prekvalifikaciju za automehaničarku, pokrenula je novi projekt pod naslovom Stažiranje – štakorica, u kojem inicira lanac u kojem mlade žene jedna po jedna podučavaju vožnju i održavanje motocikla te neko vrijeme koriste motocikl, dok ga pod istim uvjetima ne predaju dalje. Projekt Kulturni lift, kojeg su inicirali Jelena Pašić i Matija Kralj u zgradi u kojoj žive s namjerom uključivanja umjetničkog sadržaja i sadržaja o umjetnosti u kontekst svakodnevnog života, tijekom trajanja izložbe u suradnji s krugom suradnika predstavljau tri nova izdanja Kulturnog lifta u liftu zgrade. Radna grupa k.r.u.ž.o.k. za vrijeme trajanja izložbe održat će dvije čitalačke grupe, otvorene za javnost uz predbilježbu, s temama koje se odnose na širi kontekst korisnosti umjetnosti. S druge strane, u sami arhiv uključile smo i neke važne društveno angažirane projekte, poput projekata Sanje Iveković i Andreje Kulunčić, koji se bave socijalnom inkluzijom marginaliziranih skupina.

S jedne strane imamo ono što je Tania Bruguera nazvala korisnom umjetnošću, a s druge se, pod pritiskom kognitivnog kapitalizma, inzistira na kreativnosti i produktivnosti kreativnih radnika (npr. kroz razne agende EU i drugih donatora koji imaju vrlo eksplicitne zahtjeve što umjetnost treba ispuniti/isporučiti). S treće strane treba štititi i pravo umjetnosti da bude – nekorisna. Što je u svemu tome ključno?

Ana Dević: Nije moguće jednostavno se izmaknuti različitim zahtjevima, no ne treba ih niti slijepo pratiti. Ključno je inzistirati na činjenici da polje kulture i umjetnosti nije neutralno i apolitično, niti unaprijed zadano. Potrebno je i dalje njegovati rasprave o društveno relevantnim temama, te nastojati širiti prostore vlastitog djelovanja. Iako je umjetnost mjesto susreta, okupljanja i prijenosa znanja, ona je i mjesto pregovaranja, prostor mogućih rasprava i konflikta. Nepristanak na unaprijed određenu poziciju umjetnosti ostavlja i u trenucima hibernacije mogućnost budućim transformacijama. Važno je obraniti polje umjetnosti kao javni resurs dostupan svima i koji može biti komplementaran širim političkim artikulacijama i borbama. Iako je utilitarnost jako važna, neznaje i nekorisnost često su dobra polazišta jer nam ukazuju na neki manjak i smjer. Arte Útil je u tom kontekstu zanimljiv jer ga možemo shvatiti i kao poziv da publika, umjetnici i kustosi prošire ideje što umjetnost je i što ona može biti u budućnosti.

Kolektiv WHW vodi Galeriju Nova od 2003. godine, a vaš utjecaj ne očituje se samo u radu galerije kao jednog od najprogresivnijih mjesta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, već i, a što je osobito važno, u oblikovanju nekoliko generacija mlađih umjetnika, teoretičara pa i aktivista. Konačno, i pozicioniranju Zagreba na međunarodnoj sceni. To su vaši neosporni uspjesi, no u čemu niste uspjele i zašto?

Sabina Sabolović: Drago mi je čuti kako ti se čini da smo kroz program galerije podržale scenu, to nam je uvijek izuzetno važno. Meni se i lista neuspjeha čini poprilična, ali ću se zadržati na onom bazičnom. Praktičan i najočitiji neuspjeh je da još uvijek nismo uspjele naći rješenje kako sačuvati Galeriju Nova kao javni resurs koji se našao u limbu zbog različitih gradskih procesa. Mislimo da smo odgovorne da pokušamo osigurati njenu bar donekle stabilnu i zaštićenu budućnost. U strpljivim smo i dugotrajnim pregovorima s Gradskim uredom za kulturu, obrazovanje i sport. Za sada još uvijek imamo samo obećanje da situacija u kojoj Galerija Nova već godinu i pol formalno nema ni upravljača ni voditelja neće potrajati. Željele bismo da nalaženjem rješenja za Novu doprinesemo i tome da se ozbiljnije pristupi stalnim problemima uvjeta rada nezavisne scene, od nedostatne infrastrukture do financijske nestabilnosti… Kompleksniji neuspjeh je povezan s time što WHW zanima politizirana kultura i kultura kao sredstvo u borbi za emancipatorske promjene i za pravednije društvo. Koliko još nacionalizma, ksenofobije, revizionizma, patrijahalizacije, rasta klasnih razlika, gubitka radničkih prava, rastućeg osiromašenja, nestajanja javnih dobara, privatizacije obrazovanja, korupcije, fašizma…? Glasovi koji se bune jesu sve glasniji, a srećom su sve više i politički organizirani, ali promatrajući situaciju u Hrvatskoj, frustrirajuće je i porazno imati osjećaj da stalno govorimo isto i da nam se tematiziranje ničeg od gore navedenog ne čini prevladanim. Možda sam ovim odgovorom pokazala da zapravo imam ozbiljno povjerenje u korisnost umjetnosti…