Prvu balkansku turneju pomoćnika američkog državnog tajnika za Europu i Euroaziju Vesa Mičela zasjenila je Trampova smjena njegova šefa Reksa Tilersona. Vijest o Tilersonovoj smjeni stigla je neposredno uoči Mičelova slijetanja u Beograd, a nakon njegove posjete Prištini i Skoplju te prije njezina nastavka u Ateni i na Cipru. Kako je Tramp Tilersonovu smjenu obrazložio njihovim drastičnim razlikama o pojedinim aspektima američke vanjske politike, ponajprije prema Iranu, upitno je i jesu li bili suglasni oko balkanske politike. Mičel je u Prištini izjavio da će prioritet američke politike na Balkanu biti suzbijanje i iskorjenjivanje ‘štetne ruske politike’, a hoće li tako i biti, ovisit će o tome hoće li se i nakon Tilersonove smjene SAD nastaviti konfrontirati s Putinovom Rusijom, ne samo na Balkanu.
Uoči njegova dolaska srpsku javnost su uzburkale Večernje novosti najavom da Mičel donosi novi američki plan za Kosovo. I premda je on to već prvoga dana turneje u Prištini demantirao, poručivši da se radi o ‘kreativnom novinarstvu’, srpski medijski analitičari, ali i političari, uglavnom ne odbacuju tvrdnje Novosti jer procjenjuju da u navodnom novom američkom planu za Kosovo zapravo nema ništa tako posebno novoga. Novosti, naime, pišu da plan ima četiri točke. U prvoj, Amerikanci navodno zagovaraju da Zajednica srpskih općina dobije šire izvršne ovlasti te veće ovlasti u područjima zdravstva, prosvjete i kulture. U drugoj se precizira da bi ZSO bio neposredno povezan s vicepremijerom kosovske vlade koji bi bio biran iz reda srpskog naroda i koji bi praktički kontrolirao njezin rad i provođenje ovlasti. U trećoj točki od Beograda se zauzvrat očekuje da omogući Prištini članstvo u međunarodnim organizacijama, ponajprije u UN-u. Četvrtom točkom se definira da će Srbiji biti širom otvorena vrata za ulazak u EU ako prihvati ‘američki plan’, a SAD će joj jamčiti i značajniju ekonomsku i diplomatsku podršku na međunarodnoj sceni.
Pažljiviji srpski promatrači međunarodnih odnosa odmah su naglasili da je sve što sadrži navodni američki plan za Kosovo već na neki način zapisano u Briselskom sporazumu koji su Beograd i Priština pod pokroviteljstvom EU-a odavno potpisali. Stoga zaključuju da su se Mičel i američka administracija prije njegove balkanske turneje uskladili s pristupom i politikom EU-a, a novost je tek najava pojačanog američkog angažmana na Balkanu, nakon razdoblja u kojemu je bio gurnut na margine njezine vanjske politike. Loša vijest je to što Mičel kao glavni razlog američkog povratka na Balkan navodi sukob s Rusijom, jer to odmah priziva ovdašnja iskustva iz prošlosti koja govore da je Balkan u pravilu u sukobima velikih sila bio moneta za potkusurivanje.
Da razloga za skepsu ima ne ukazuju samo sukobi u odnosima SAD-a i Rusije, nego i oni u odnosima EU-a i Rusije, ali i interesi drugih globalnih igrača koji su sve prisutniji na Balkanu, od Turske preko Irana do Kine. Srbija se u posljednjih nekoliko godina našla u središtu njihovih aktivnosti i utjecaja. Erdoganova Turska već neko vrijeme jača svoj ekonomski i politički utjecaj, a upravo na početku Mičelove balkanske turneje Vučićev kabinet objavio je da je kineski predsjednik Si Đinping prihvatio njegov poziv da nepune dvije godine nakon što je to prvi put učinio, opet posjeti Srbiju. Istoga dana je, poslije trideset godina, obnovljena redovna avionska veza između Beograda i Teherana, nakon što su Srbija i Iran uspostavili bezvizni režim i uglavili jačanje ekonomskih odnosa. Iran očito sve čini kako bi izašao iz višegodišnje izolacije u koju ga je ponajprije gurnuo SAD, a Tramp ne skriva da je u najmanju ruku na to alergičan, što je smjenom platio i Tilerson koji je zagovarao mekšu politiku prema Teheranu, pa ne bi čudilo da se i Srbiji kao grijeh upiše razvoj dobrih odnosa s Iranom, kao što joj se već zamjeraju bliski odnosi s Moskvom.
Sve zanimljiviji postaju i odnosi Srbije i Kine, pogotovo u svjetlu utrke i sukoba koji se događaju između EU-a i Kine, pa i SAD-a i Kine u globalnim ekonomskim odnosima, a koji su se počeli prelamati i na Balkanu. U balkanskom dijelu te priče Srbija je zauzela posebno mjesto, jer je uz Grčku postala najvažniji kineski partner u ovom dijelu Europe. Vrijednost kineskih investicija u Srbiji ubrzano se približava proklamiranom iznosu od deset milijardi eura, a sad su već prešle iz faze ulaganja u infrastrukturu i energetiku u fazu ulaganja u industriju i rudarstvo, a najavljuju se i ona u IT sektor. Otkako je postala većinski vlasnik Željezare Smederevo, kineska HBIS grupa je donedavnog državnog gubitaša pretvorila u jednu od najuspješnijih srpskih kompanija, koja se na mjesečnoj razini smjenjuje na čelu najvećih srpskih izvoznika s kragujevačkim Fijatom.
I dok je proteklih dana regionalnim medijima odjeknula vijest, koju je zakotrljao Mate Rimac, da će jedna od najvećih njemačkih kompanija iz autoindustrije u Srbiji pokrenuti proizvodnju električnih automobila i u dogledno vrijeme zaposliti desetak tisuća radnika, gotovo nezamijećeno je sredinom lanjske godine prošla vijest o početku rada kineske tvornice autodijelova Meita u Obrenovcu nadomak Beograda. U međuvremenu, proizvodnja u obrenovačkoj tvornici se zahuktala, a broj radnika povećao sa 770 na preko tisuću, uz otvorene natječaje za novo zapošljavanje nakon kojih bi do ovoga ljeta broj radnika trebao narasti na 1500. Usto, ovih dana Meita će na istoj lokaciji započeti gradnju nove tvornice u kojoj bi se već sljedeće godine trebalo zaposliti barem još tisuću radnika. Kineske kompanije su i među glavnim favoritima za preuzimanje RTB Bora, PKB-a, Ikarbusa, a nakon što je EU odlučila rigoroznije pripuštati kineske investicije u tehnološki najrazvijenije kompanije, kineska kompanija CRBC je najavila da će u blizini Pupinovog mosta na Dunavu, koji je nedavno izgradila, izgraditi i srpsko-kineski industrijski park gdje će smjestiti vodeće svjetske IT i informatičke kompanije te u konačnici zaposliti do deset tisuća stručnjaka.
U tom kontekstu, u kojem Rusija čvrsto drži i nastoji ojačati svoje povijesne i energetske pozicije na Balkanu, u kojem se Turska vraća na Balkan, a Kina gradi novi Put svile, Mičelova najava snažnijeg povratka SAD-a na ove prostore u ulozi političkog arbitra koji će balkanske države miriti i stimulirati da riješe svoje sporove i zauzvrat ih tražiti da budu brana širenju ruskog i kineskog, pa i iranskog utjecaja, u najmanju se ruku čini zakašnjelom, pogotovo ako nije, a zasad nije, praćena opipljivijim ulaganjima u osiromašene ekonomije balkanskih država. Ves Mičel je s Aleksandrom Vučićem, Anom Brnabić i Ivicom Dačićem razgovarao o vječnim balkanskim temama s naglaskom na one koje sada tište Srbiju: o regionalnoj stabilnosti, europskom putu Srbije i nastavku dijaloga Beograda i Prištine. Beogradski sugovornici, kao i oni prištinski i skopski, krotko su ga saslušali, ali crtanje i učvršćivanje novih balkanskih granica i američko vojno savezništvo odavno je počelo gubiti privlačnost u utrci s ruskim plinom i naftom, kineskim cestama, željeznicama i industrijama, pa i turskim tekstilnim i inim tvornicama. Njima su glavni i još uvijek uspješniji konkurenti njemačke, austrijske i druge europske investicije i članstvo u EU-u i zato će američki povratak na Balkan prije svega ovisiti o tome hoće li biti podrška europskoj politici proširenja ili puko geopolitičko sukobljavanje s Rusijom i Kinom.
