>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Samo do Ebolija

Meni je pjesnik, pripovjedač i slikar Carlo Levi knjigom o svom izgnaničkom životu među seljacima u Gaglianu dao sliku života i one seljačke i seoske zajednice u kojoj sam i sam rastao. To je zajednica u kojoj se živi na veresiju

Za sudbinu knjige Carla Levija Cristo si è fermato a Eboli u Jugoslaviji presudna je godina 1951. Te godine su izišli hrvatskosrpski i slovenački prevod. Prvi je načinio Branimir Gabričević, pod naslovom ‘Krist se zaustavio u Eboliju’, objavila ga je zagrebačka izdavačka kuća Zora, uz čije ime stoji da je Državno izdavačko poduzeće Hrvatske. Branimir Gabričević je veliko ime u arheološkim i povijesnim krugovima. Bio je fakultetski profesor u Zagrebu, Zadru i Novom Sadu, u Splitu je bio direktor Arheološkog muzeja, a u Rimu u diplomatskoj službi u Vatikanu. Prevod Levijeve knjige prvi je njegov prevod. Slovenački prevod pod naslovom ‘Kristus se je ustavil v Eboliju’ djelo je čuvenog prevodioca Silvestera Škerla (prevodio Stendhala, Silonea, Hugoa, Krležu, na talijanski Cankara), izdavač knjige je bila Cankarjeva založba iz Ljubljane. Na zagrebačkom izdanju stoji da je naklada knjige bila 5000 primjeraka. Ni jedan od dva prevoda više nikad nisu ponovo objavljeni, niti je na srpskohrvatskom ili slovenačkom jezičkom prostoru objavljen ičiji drugi prevod. Obje knjige su danas dosta rijetke, ali se dadu nabaviti. Iz pogovora Gabričevićeva može se naslutiti zašto je knjiga istovremeno izišla na dvama jugoslavenskim jezicima: Carlo Levi je ‘nedavno, zajedno s drugim istaknutim talijanskim intelektualcima javno manifestirao svoje simpatije za borbu, koju danas vodi FNRJ za ravnopravne odnose među državama i za mir u svijetu’. Zašto je kasnije, kod nas, prestalo objavljivanje i prevođenje ove knjige, koja je prevedena na četrdesetak jezika i ima status i važnog i ključnog štiva za tumačenje talijanskog društva, države, talijanskog Juga i fašističkih mehanizama, ne znam da li je kod nas istraživano. Ali znam zašto je ta knjiga meni mila i draga.

Meni je pjesnik, pripovjedač i slikar Carlo Levi knjigom o svom izgnaničkom životu među seljacima u Gaglianu dao sliku života i one seljačke i seoske zajednice u kojoj sam i sam rastao. To je zajednica u kojoj se živi na veresiju. Veresija je krovni pojam koji je ta zajednica skovala da njome označi egzistencijalnu nesigurnost koju joj priređuje država i njeni organi. Taj pojam je odredio i moje djetinjstvo. Državu seljaci doživljavaju kao neprijatelja. Država šalje uhode da broje stoku, e da bi onda naplatila više novaca na ime popaše za travu koja bi propala i uvela, ako je ne bi pasle seoske krave ili ovce. Država naplaćuje korištenje pašnjaka, koji su zapravo utrina u koju se ne ulaže ništa i od koje nikakve koristi nema, ako po njoj ne pase stoka. Država uzima ujam od vodeničara, naplaćuje i često kažnjava ako seljak uzme suho drvo iz šume za grijanje kuće. Da ga seljak ne uzme, to bi drvo propalo od crva i vlage, i državi bi to bilo svejedno. Seljak to doživljava kao nepravdu, a nepravda to i jeste. Onda se iz osjećaja nepravde rađa pobuna, pa seljak krade drva, noću. Sječe i obara sirova stabla, i po mraku ih dovlači do kuće, pa ih sakriva. Šumokradice žive noću, a spavaju danju. Peru lice uveče, a noge izjutra.

Seljaci moga djetinjstva nemaju zdravstvenog ni socijalnog osiguranja, nemaju penzije. Jedan Milovan došao po svoju ženu koja je ležala u novopazarskoj bolnici mjesec dana, pa ga osoblje uputilo na bolničku blagajnu, a kad su mu ondje rekli iznos koji mora platiti, Milovan je, pokazujući na svoju ženu, rekao blagajnici: ‘Neka vi je za posvakad!’

U Levijevoj knjizi seljaci su kivni najprije na Državu i na Rim, pa tek onda na fašizam, u mom kraju nema toliko gnjeva na glavni grad, koliko na poresku i šumsku upravu iz Opštine, na zadružne kvite i niske cijene otkupa stoke i šipuraka. U paganskom sujevjerju seljaka iz Gagliana žive i vile moga djetinjstva, i vještice, i utvare i prividi. Ni popovi ni hodže tu autonomiju nisu mogli nadvladati. U sumrak se ne smije prosuti voda s praga, e da ne poprska anđela, to jest meleka koji kuću čuva. Srijeda i Srijedina djeca kažnjavaju svakoga ko prede ili šije uoči srijede. Ono jest da vještice iz Gagliana nisu iste, a često ni slične onima iz podgolijskih sela. Lukanijske vještice su žene mještanke, čarobnice s imenom i prezimenom, one koje su, a zato što su im muževi davno emigrirali u Ameriku i nakon jedne godine pisanja pisama zamuknuli, rodile bukadar djece, a da se nije znalo ko je kojem djetetu otac. Vještice moga djetinjstva nisu stanovnice sela, nego su u načelu Ciganke, koje halijedajući gantaju i faljetaju, a umiju miješati zelene trave i žute otrove, pa onome kome ih dadu, digne se pamet, te pomahnita za nekom ženom zanavijek, a ponekad bogme i za samom vješticom. Kartanje se može izroditi u kavgu i u Gaglianu, i u Bijelim Vodama, na primjer. Ali da žene muškarca gledaju kroz prste ruke kojom pokriju lice, toga u golijskih nisam čuo da ikako ima, a ima dosta u galjanskih požudnih žena, onih koje su ostavili bezobzirni muževi.

Ali je vrijeme u Gaglianu isto kao i ono na južnim padinama Golije. Nema u njemu prije, nema ni poslije. Linearnost se izgubila, bezvremenost vlada. Na zidovima njihovih kuća ne vise slike Mussolinija, već Roosevelta i Madonne di Viggiano. Krist se zaustavio u Eboliju, riječ je ljudi iz Aliana, to jest Gagliana. Krist, u njihovu govoru znači čovjek, znači ljudskost. Mi nismo ljudi, mi smo životinje, tegleća marva, malarični opaljeni divljaci i divljakuše, fruschi e frusculicchi, kazuju svoju frustriranost i ostavljenost mještani. Taj osjećaj poznajem iz djetinjstva: Rahim, cijeli život čobanin najamnik, znao bi reći: ‘Tako mi velikog Allaha, za mnom će suzu prije pustiti osamdeset ovaca no jedan čoek. A ovo znam jok samo ja, ovo zna svaki čobanin, samo je ponekom teško da zine i da rekne, a poneko i ne umije da rekne.’ A moj amidža Hilmo je govorio: ‘Više sam jurta i utrine pregazio, no što mi je dana dano!’ Manifesti gorštačkog pesimizma i melanholije.

Kad seljaci iz Gagliana, oni koji listom smatraju da su im rat u Abisiniji nametnuli ‘oni iz Rima’, razmišljaju o mogućnosti da u njemu poginu, oni u osjećaju svejednosti smatraju kako smrt na nekoj čuki u Abisiniji i nije nešto gore nego umrijeti od malarije na svojoj njivi, na obali rijeke Sauro. Moj davni amidža Šemso (onaj koji je u Tursku odnio košnicu pčela) spremajući se na put bez povratka u Stambol, rekao je kako će se ondje barem naći neko da ga ukopa, a u Grabu, kako je krenuo da se prazni, može se lako ostati neukopan. Šemsu su dva brata nestala u Prvom svjetskom ratu, kao osmanlijski đurunlije, dobrovoljci, u Galiciji.

Ovo je samo mali dio onoga što me vuklo i što me vuče da opet odem u Aliano. U ona dva dana što sam ondje bio, spoznao sam da djeca u Alianu, kao rijetko gdje u Italiji, znaju i gdje je Zagreb, i gdje je Beograd, gdje i Sarajevo. I to me sjeća djetinjstva: i mi smo, u samštini gorštačkoj, znali šta je i gdje je i Montevideo i Honolulu, i Titikaka i Manfredonia.

Da nisam sam na svijetu, potvrdila mi je nedavno i profesorica talijanske književnosti na pulskom sveučilištu Elis Deghenghi Olujić. Ispričala mi je kako je, krajem šezdesetih godina, za bonove koje je je talijanskim đacima iz Istre davala Università popolare iz Trsta, odlučila da u knjižari kupi roman Carla Levija ‘Cristo si è fermato a Eboli’. Jer je, kao gimnazijalka u Puli, zavoljela tu knjigu. I kupila ju je, uz druge knjige, za one bonove. Na jugoslavenskoj granici, prelaz Škofije, carinici su se, ugledavši naslov na koricama, odmah latili knjige i latili se Krista u naslovu: te je li to kakva vjerska propaganda, te kakav Krist u kakvom Eboliju? Nije bila mala strepnja osjetljive gimnazijalke Elis Deghenghi iz Pule za Levija i Krista u Škofijama. Tvrdokornim carinicima je objasnila da se u toj knjizi nalazi velika kritika fašizma, a nikakva vjerska propaganda. I uspjela ih je omekšati, te je knjigu donijela u Pulu, da je čita na jeziku na kojem je napisana.

1/1