Zahvaljujući mirovini pokojnog supruga, 83-godišnja Darinka Košević iz Benkovca uspijeva nekako povezati kraj s krajem: premda zvuči nevjerojatno, dvije tisuće kuna mjesečno koliko je naslijedila od svog Momira njoj je ‘dovoljno’, jer njezini vršnjaci, povratnici na Baniju, Kordun i u Liku, preživljavaju nerijetko i s triput manjim socijalnim primanjima. No sićušnoj, bolesnoj i teško pokretnoj starici novac ionako nije najbitniji. Puno joj je važnija ljudska pažnja i mogućnost da joj se nekako pomogne oko cijelog niza ‘sitnica’ koje nije u stanju obaviti sama. Preživjela je moždani udar, a i oštećeno srce često ‘trokira’ kao u kakvom predinfarktnom stanju. Ni koštani je sustav više ne služi kako treba – koljena se jedva kreću dok pružaju oslonac bolnoj kralježnici koja s teškom mukom uspravnim drži krhko i onemoćalo tijelo; Hitna je u samo dva mjeseca ove godine Darinki dolazila već dvadesetak puta.

U našoj je kući stanovala jedna hrvatska obitelj, prognana iz susjednih Lišana Ostrovačkih. S tom sam obitelji i danas u dobrim odnosima. Rat je nama i njima donio samo muku i nesreću – Darinka Koščević

U njezinu slučaju, nažalost, doista nije dovoljno priidržavati se zakona i pravila, kao što više nije moguće s lakoćom slijediti liječničke upute da bi se ozdravilo. Da bi joj se koliko-toliko olakšalo posljednje životno poglavlje, potrebno je ponekad preskočiti silne administrativne prepreke, zaobići ih u korist one nevidljive, nepropisane note humanizma i ljudskosti. Ravnatelj benkovačkog Crvenog križa Marinko Šunić Darinku poznaje vrlo dobro i vrlo dugo: još se kao dječak igrao u dvorištu njezine kuće kraj crkve Sv. Jovana u središtu Benkovca.

- Gotovo cijeli život poznajem baku Darinku, uz nju me vežu brojne uspomene iz djetinjstva; davno je ona meni znala darivati bombone ili jabuke, pa i ja nju sada nastojim bar povremeno obradovati nekim voćem ili poslasticom. Mi u Benkovcu bili smo od malih nogu odgajani da ne pravimo razlike među ljudima na temelju vjeroispovijesti i nacionalnosti. Zato se ovdje živjelo dobro i u slozi. A kako je bilo onda, tako je danas, barem za mene i mnoge druge ‘prave’ Benkovčane i Benkovčanke. Darinka je za nas čestita i plemenita žena kojoj u Svetom Jovanu tradicionalno čestitamo Božić, kao ostalim našim sugrađanima te vjere. Naravno, na obje je strane vazda bilo onih koji su drugačije razmišljali, ali takvima doista ne treba davati na važnosti – kaže ravnatelj Šunić, pa dodaje kako ovdašnja podružnica Crvenog križa skrbi o zamalo 350 uglavnom vremešnih stanovnika benkovačkog područja, pri čemu se njihova nacionalnost ni ne spominje.

Svakodnevno obilaze svoje siromašnije, bolesnije sugrađane: kupuju im i pripremaju ogrjevno drvo, prevoze ih do doktora, apoteke i banke, a u suradnji s Caritasom na 25 adresa svakoga dana dostavljaju topli obrok.

- Da nije ovog čovjeka, ne znam što bih: kadgod mi nešto zatreba, njega zovem. Nemam koga drugog. Moj mi Marinko dobavi kruva, mlika i likarija, kojih, falabogu, tribam i imam na kamaru… dobar mi je on i bez njega bih propala. Zapiši to, moj sinko, nek’ se zna. Kada me obiđe, a to je svako malo, Marinko donese i voća, ulja, kave, a znam dobro da sve to plaća iz svog džepa; valjda se sjeti davnih dana kada se gologuz igrao pred mojom kućom. Sve to, vidiš, kad-tad dođe na svoje – tumači nam mudra starica.

Momirova i Darinkina kći Dušanka u Banjaluci je zasnovala obitelj još prije crnih devedesetih, a sin Milorad se nakon rata skrasio u Italiji. No Dušanka se u međuvremenu rastala i ostala sama s dvoje djece, a Milorad se razbolio, pa Darinka slabo može računati na njihovu pomoć. Oluja je cijelu obitelj bila otpuhala do kćeri i bosanskohercegovačkog grada, no ondje se nikako nisu uspijevali snaći, pa su se roditelji nakon dvije godine odlučili vratiti u Benkovac, a sin poći za Italiju.

- Kad smo se vratili, u našoj je kući stanovala jedna hrvatska obitelj prognana iz susjednih Lišana Ostrovačkih. Dvije smo godine bili podstanari kraj vlastite kuće, čekajući priliku da se tim nevoljnicima osigura drugi krov nad glavom. Kad smo to napokon dočekali, bili smo sretni što nam kuća nije bila jako oštećena: primopredaja je obavljena ljudski, kako i priliči, a struja, voda i ostale režije su uredno plaćani. Nisu nam ostavljeni nikakvi dugovi i mogli smo opet započeti normalan život. Štoviše, s tom sam obitelji i danas u dobrim odnosima. Rat je nama i njima donio samo muku i nesreću – kaže Darinka. Njezin je suprug prije sukoba 1990-ih bio zaposlen u građevinskom poduzeću Radnik, no trebalo je dugo da ostvari zasluženu mirovinu.

- Taj nam je period bio vrlo težak, znali smo i gladovati. No tek što je Momir dobio penziju, teško se razbolio i umro, pa već skoro 15 godina deveram i prepinjem sama. Do kada ću uspijevati, ne znam: nude mi da me u zamjenu za kuću smjeste u nekakav dom, ali ja se ne dam odavde dok god mogu izdržati. Kad jednom odem, znam da će i kraj biti blizu, a još mi se ne ide. Osim toga, ne mogu svog Marinka samo tako ostaviti, što bi on bez mene – našalila se na kraju Darinka Košević, potvrđujući još jednom da bi joj bez nekadašnjeg derana, a današnjeg ravnatelja život bio mnogo teži i tužniji.

Uostalom, plemenito prijateljstvo vremešne, bolesne povratnice i dobrog, od nje znatno mlađeg čovjeka samo su dokaz da su neke općeljudske vrijednosti i vrline vječne te da ih ni u najtežim vremenima ne treba odbacivati poput starog, iznošenog šešira. A kad do toga i dođe, samo veliki mali ljudi mogu srušiti nesretne barijere i krivo postavljene granice. Kako bi u naslovu svog čuvenog filma iz 1957. naveo naš redatelj Branko Bauer, junaci ove priče ipak su - samo ljudi.