Beogradsko Udruženje građana Knjižuljak, koje je do sada objavilo desetak knjiga i chapbookova uglavnom recentne postjugoslavenske lirike nema, koliko mi je poznato, pandana na geografskom prostoru čijoj je literaturi posvećeno. Riječ je o nekoj vrsti "legalnog" samizdata, manje-više internom nizu koji se financira prije svega po principu prenumeranta, u čijim rukama, poštom ili izravnim kontaktom, završava i većina tiraža. Pod pretpostavkom dovoljnog broja pretplatnika, a s obzirom na strukturu pripadajućeg pjesničkog polja, riječ je o interesantnoj i teoretski sasvim funkcionalnoj alternativi mainstream izdavačkim obrascima, strukturama financiranja, distribucije itd. U svojoj prijevodnoj seriji Knjižuljak, nakon knjižice Karla Hmeljaka "Ljubavne" i reprinta kultnog Šalamunova "Pokera", donosi izbor iz u Sloveniji još neobjavljenog rukopisa jednog od interesantnijih tamošnjih pjesnika najmlađe generacije. Hrs Pandur za sobom ima nekoliko dramskih radova te pjesnički prvijenac "Enerđimašina".
Temeljna strategija "Unutrašnjih poslova" izvrsno je sažeta samom naslovnom sintagmom. Ministarstvo policije, paradigmatski primjer altusserovskih represivnih državnih aparata, u dvije riječi susreće se i nerazdruživo isprepleće s Idom, nesvjesnim. Posve prikladno, knjigu otvara citat iz Freudovih "Novih predavanja za uvođenje u psihoanalizu". Prikladno jer bi trideset i dvije, uglavnom duge, razvedene pjesme, možda najpreciznije bilo označiti nekom vrstom odmetnute, podivljale, hipertrofirane sanjarice ionako podosta divljeg, raslojenoga subjekta. Otud eruptivnost, kombinacija ekstenzivnosti i eliptičnosti, stanovita razbarušenost: sem snova, tkivo pjesme tvori složena mreža onih Freudovih asocijacija koje se pri pokušaju bilježenja upliću između netom probuđenog sanjača i manifestnoga sna, čineći njegovo tumačenje nedostupnim. Snovi, koji čine neopipljivu no čvrstu os lirskog svijeta, uvedeni su mjestimice eksplicite ("Sanjao da...", "Sanjao sam..."), no uglavnom su u asocijativni niz interpolirani bez posebne najave, te je često nemoguće jasno razdvojiti registre "sna i jave". Dominanta je međutim izravno apostrofirana: "Naši snovi postali su jedina/ legitimna mogućnost otpora!" maksima je koja prije parafrazira i reartikulira poznati šezdesetosmaški slogan, nego što priziva kakvu eskapističku, melankoličnu nišu. Pandurovo pismo izrazito je intimno, konfesionalno, ali djeluje kao neka vrsta terapije: iskaz subjekta otvoren je, transparentan, javan. Njegovi su zahtjevi istovremeno minimalistički i radikalno opći: "Da pišeš istinu. Direktno. Kako je to zajebano!"
Taj se često automatskom pisanju blizak melange svakodnevice i egzotike, snova i umjetnosti, analize i ludila, naslanja s jedne strane na beat poeziju i poslijeratnu "neakademsku" američku liriku općenito, a s druge na moćno zviježđe Tomaža Šalamuna: "Poslovi" bi mogli biti vanbračni križanac "Suburban Monastery Death Poem" d.a. levyja i "Balade za Metku Krašovec". Pjesnik propituje svoju slovenskost suočenu sa svijetom – i on se, poput učitelja, "utrudil podobe svojega plemena/ in se izselil", iako je njegova emigracija ipak prvenstveno unutarnja. Pandurovi "Mutirani Kardelji s četvoro očiju" upravljaju tako pogled u smjeru Nikaragve, Kube, Vijetnama, jer: "meni je već sve malo išlo na kurac/ to prosvešćivanje Slovenaca".
Slabosti Pandurovog pristupa posljedica su istih tvorbenih principa koji njegovo gusto pjesničko tkanje čine eksplozivnim i intrigantnim: detalji povremeno ostaju nedorađeni, a cjelina moguće suviše otvorena, crvena nit pjesme zagubljena pod nezadrživom navalom informacija, asocijacija, glasova... Pojedini sastavci funkcioniraju odviše "pikarski" – bez problema se iz njih može izrezati nekoliko strofa ili ih, naprotiv, ondje jednostavno umetnuti. Potonje, naravno, samo po sebi i nije mana. Energija i napetost koja struji Pandurovim tekstom teško je zatomljiva, iz njega izbija i prelijeva se u čitaoca, u svijet.
