>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Sandra i Kiruna

Preko gimnazijskog profesora geografije Cvetka Mitrovića u moj je život ušao grad po imenu Kiruna. Cvetkov naglasak je bio na u. I rijetko kad bi izgovarao samo Kiruna, uvijek je Kiruni dodavao još Jelivare. Ovaj drugi grad naglašavao je na a, i govorio da se na švedskom piše Gällivare, a izgovara Jeliváre

Sandru sam upamtio po pokretu kad bi se zakašljala: usta bi pokrila rukom, ali ne šakom nego laktom savijenim pod pravim uglom. Kah-kah, dvaput i nastavila bi da radi. Mi stavimo šaku ispred usta, ona lakat. Sandra je tada, ima otada skoro tri godine, radila kao pomoćnica u radionici za ručno koričenje i uvezivanje knjiga u Gottliebenu. Radionica se nalazila, i sada se nalazi u prizemlju kuće u kojoj je stanovao književnik Emanuel von Bodman. Ja sam stanovao na drugom spratu i svaki put kad bih izlazio iz kuće zavirio bih u otvorena vrata radionice i progovorio koju sa Sandrom.

Ove godine sam spoznao veliku novost. Sandra je preuzela radionicu, radi sama, uvezuje, koriči, lijepi, struže, pegla, prošiva. Kecelja oko struka, a kad kihne ili kahne, namjesti lakat. Sandra, otkud da to činiš u lakat, svijet to čini u dlan? To sam naučila u Švedskoj, to tamo rade svi, i djeca u školi. Gdje u Švedskoj? Najprije u Leksandu, pa onda naviku nastavila u Kiruni. U Kiruni, je l u onoj Kiruni, u polarnom krugu, Sandra? Da, to je ta Kiruna, druge nema. (Sandra grad Kiruna naglašava na i.) A jesi li kad išla u Jelivare (Gällivare), o Sandra? Bila sam, samo na aerodromu; a otkud da ti izgovaraš jelivare, svi govore gelivare, išao si u Jelivare? (Akcenat na prvom e.) Nisam išao, ali mi je ostalo iz školskih dana, jedino su mi akcenti pogrešni.

Tu mi misao ode na davnog gimnazijskog profesora geografije Cvetka Mitrovića. Preko njega je u moj život ušao grad po imenu Kiruna. Cvetkov naglasak je bio na u. I rijetko kad bi izgovarao samo Kiruna, uvijek je Kiruni dodavao još i Jelivare. Ovaj drugi grad naglašavao je na a, i govorio da se na švedskom piše Gällivare, a izgovara Jeliváre.

Cvetko Mitrović je bio svjetski čovjek. U nastavi geografije nije bio u vlasti patriotizma. Bifurkacija rijeke Nerodimke u egejski i crnomorski sliv bila mu je samo sićušni primjer za ono što čini golemi rukavac rijeke Casiquiare koji se dijeli na dio za Orinoco i dio za Amazon. Zasvijetlile bi mu oči kad bi spomenuo vjetar činuk (Chinook), koji ljude čini neuračunljivima. Kad bi propitivao, znao bi početi: hajde, sad mi kažite koja je razlika između činuka i fena. I bio bi zadovoljan kad bi čuo da je fen (Föhn) sa Alpa malo vlažniji i malo hladniji od činuka u Stjenovitim planinama Sjeverne Amerike. Mitrovićeva pitanja su često bila vezana za pojmove koji su u udžbeniku bili spomenuti uzgredno i sporedno, pa mi se i danas čini da je on tako vodio neku svoju borbu protiv tvrdokornih autora udžbenika, a pritom ostajao u okvirima propisanog gradiva.

Jednom uđe u učionicu, stavi dnevnik nasred stola, i postavi pitanje koje bi više pristajalo profesoru fizike: U kojim mestima u Evropi ne smemo da verujemo kompasu? Muk. Pomoćno pitanje broj jedan: verujete li vi onome što pokazuje kompas? Muk. Pomoćno pitanje broj dva: a čemu služi kompas? Na pomoćno pitanje broj dva odgovorio sam glasno, sjedećke. Profesor Cvetko mi kaže da to ponovim stojećke. Ponovim da kompas služi tome i tome. Odgovor ti je dobar, a kompas je svakako zaslužio da ustaneš kad o njemu govoriš, Gudževiću. Pa je onda nadahnuto ispričao historijat kompasa u Kineza i Arapa. Kompas nije sprava da se o njoj u učionici govori trljajući najdebljim mesom stolicu. Onda me je doveo da zaključim kako kompasova pouzdanost može biti dovedena u sumnju u krajevima gdje ima gvozdene rude. Kompas se pobrka tamo gdje rude ima mnogo i gdje je gusta. I dodao: u Kurskoj oblasti, tamo magnetometar pokazuje skoro dva gausa! A druga oblast je dosta blaža, ali se i u njoj može pobrkati i sever i azimut. To su dva grada u Švedskoj, koja Gudževiću? Ja mukom mučim, a Cvetko:

- Ki, Ki, Kiru…, Gudževiću, de kikni i kirunikni: Kirùna!

Gudžević ništa.

- Kirùna i Jeliváre, polarni krug! Tamo je magnetizam 0,7 gausa!

Tako i tada se u mene uselio dvojac Kiruna-i-Jelivare, kao Bobek-i-Zebec, kao pentametar-i-heksametar. Knjigoveža Sandra Merten mi je, u svojoj Handbuchbinderei u Gottliebenu, popravila akcente: kìruna-jèlivare.

- Sandra, kakav je grad Kiruna?

- Odličan, mogu ti reći da sam se u polarni krug zaljubila. Pitaš što sam ga napustila? E pa zato što sam se zaljubila: u Paula Zenkera, znaš moga Paula, pa smo odlučili da živimo ovdje na Bodenskom jezeru. Paulovi su se iz Sovjetskog Saveza preselili u Njemačku, 1976. Paul je rođen u Kazahstanu, u Karagandi, i do 14 godine je živio sa svojima ondje. A ja sam rođena u Bremenu, a otac mi već dugo živi u Švedskoj.

- A jesi li vidjela te rudnike magnetita?

- Nisam, ali Kiruna je sva u znaku rudničkog i rudarskog života. Ispod zemlje je načinjena putna mreža, pola hiljade kilometara u dužinu. Iskopavanja rude dovela su dotle da se na tlu grada pojavljuju ulijeganja i manje ili veće rupe. To je došlo dotle da su geološka istraživanja i prognoze dovele do zaključka o nužnosti da se grad Kiruna izmjesti! Da ne bi potonuo! Izmještanje i preseljavanje je već započelo, načinjena je nova zgrada gradske uprave pet-šest kilometara istočno od stare. Izmještanje upravnih struktura skoro je cijelo završeno, stambeni blokovi i stanovništvo će uskoro biti preseljeni. To je težak proces i nije baš bezbolan.

- Dobro, ali kako se desilo da se u gradu s najvećim rudnikom gvozdene rude na svijetu baviš zaštitom produkta od drveta, po imenu papir?

- Ja oduvijek volim papir i knjige. Odatle je moja želja da posjećujem kurseve za zaštitu knjiga i papira. Najprije u Njemačkoj pa u Švajcarskoj, i tu sam zaključila da mi za ovladavanje tom vještinom treba jača škola. I našla sam da takva škola postoji u Bostonu, North Bennet Street School. Pisala sam toj školi, i kad sam dobila odgovor, zaključila sam da je ona za mene ne samo daleka nego i jako skupa. Ali je u odgovoru stajalo da škola ima nešto kao istureno odjeljenje u centralnoj Švedskoj, u pokrajini Dalarna, u gradu Leksandu. Otišla sam tamo, upisala se, provela tri godine, dvije godine osnove uvezivanja knjiga, zaštite i tako dalje, a treću godinu sam specijalizirala historijsko koričenje. Poslije toga sam provela pola godine u Halmstadu, ondje stekla majstorsko pismo. Onda sam dobila posao, u Kiruni! Preselila se, radila sam u Fondaciji za zaštitu kulturnih dobara. Ondje postoje tri odjela: za zaštitu papirnih, metalnih i digitalnih dobara. Ja sam se zaposlila u odjelu za papir, među sve samim restauratorima papirnih dobara bila sam jedina knjigoveža. Ratni arhiv Švedske, biblioteke i druge strukture šalju knjige i dokumente na uvezivanje.

- I koliko traje polarna noć u Kiruni?

- Sedamnaest dana. To ne znači da je svih tih dana baš noć, ima svjetlijih časova, ali Sunce ne izlazi. Kad napokon iziđe, nastaje nešto kao ne baš slavlje, ali oduševljenje svakako. Ljudi idu na brežuljke da ugledaju Sunce.

- Kakva su ta brda oko Kirune?

- Ah, mogu ti reći da imam veliko poštovanje za ta brda i za cio taj nevjerovatni krajolik. To su tako veliki predjeli da se čovjek vrlo lako izgubi. A vremenske prilike su takve da se čovjek pogubi u njima: eto, na prvi praznik Sredina ljeta (Midsommar) padao je snijeg. A to je važan švedski praznik.

- A šume?

- Eh, šume. Išla sam autom za Kirunu iz Leksanda. Prođem Gällivare i vidim da breze postaju niže i sitnije, najednom me obuzme osjećaj da su i one i drugo drveće bolesni, jer je to drveće kržljavo, krivo u stablu, bio je početak juna, a drveće tek razvija sitne pupoljke. A to što ima sve je tako sitno, i sve je tako ne od bolesti, već od vjetra i mećava. A onda dođe još nešto: polarni dan! Nema smrkavanja. Tražiš mjesto u sredini kuće da se zaštitiš od sunčeva sjaja dok spavaš.

I tako dalje. Kad sada prolazim kraj vrata Sandrine knjigovežnice, uho opet začuje dobroga profesora Cvetka Mitrovića: Ki, ki, Kiruna, i opet s akcentom na u.

1/2