>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Sandro Mezzadra: U Europi postoji snažna želja za ratom i podizanjem zidova

Trebamo analizirati europsku situaciju koju karakterizira rast novih i starih snaga desnice, koja intenzivno radi na zatvaranju svojih društava širenjem straha koji opravdava strahom od terorizma. U takvoj je situaciji integracija migranata objektivno veoma teška

Profesor političke teorije na Sveučilištu u Bologni, znanstveni suradnik Instituta za kulturu i društvo Sveučilišta Western Sydney, Sandro Mezzadra nedavno je gostovao u zagrebačkoj Galeriji Nova gdje je govorio na tribini ‘Sjeti se gastarbajtera! – da ne zaboraviš stvarnost u kojoj živiš’. Autor je brojnih tekstova u kojima povezuje pitanja migracija, globalizacije i rada. Jedna od njegovih najvažnijih knjiga je ‘Granica kao metoda ili multiplikacija rada’.

Što znači vaš koncept globalne multiplikacije rada?

Moram odmah napomenuti da sam koncept multipliciranja, umnožavanja rada razvio sa svojim kolegom Brettom Neilsonom. Ovim konceptom pokušavamo shvatiti koje su to karakteristike kojima se definira rad u kapitalizmu danas. Važno je reći da je ovaj koncept povezan s načinom podjele rada i predstavlja njegov suplement. Riječ je o realnosti u kojoj rad kolonizira naše živote, a u isto vrijeme on se heterogenizira. Možda bi ovakvu realnost trebalo staviti u kontrast spram ekonomske politike koju obično nazivamo fordizmom, svojevremeno masovnom industrijalizacijom, koju karakterizira hegemonija standarda u regulaciji rada, standarda poznatijeg kao formiranje ‘slobodne’ cijene najamnog rada. Naravno, nisu u vrijeme fordizma svi radnici imali takav ugovor, ali se oko tog standarda organiziralo cjelokupno tržište rada. Danas susrećemo eksploziju istog tog standarda, čak i s gledišta zakonske regulacije ugovornog rada, kroz multiplicirane i heterogene načine koje takav standard regulira. Važno je da se fokusiramo na kontradikcije između procesa koloniziranja rada, života kroz rad, moćnog procesa diversifikacije rada i defragmentacije tog procesa kroz iskustvo. Okvir eksploatacije na taj je način promijenjen.

Suvremena mapa migracija

Na koje se načine to odražava na rad svih nas?

Ideal dugoročnog radnog odnosa ugrožen je nedavnim razvojem kapitalizma pod znakom prekarizacije i fleksibilizacije rada. Iskustvo radnih subjekata sve više je karakterizirano fragmentacijom radnih odnosa. Sve to je povezano s procesom kolonizacije života kroz rad. Intenzifikacija rada znači da ljudi rade sve više, a diversifikacija se dešava u pravnom smislu, ali i u smislu različitih aktivnosti u radu.

Danas je nemoguće definirati figuru radnika koja može zamijeniti gastarbajtera iz pedesetih i šezdesetih godina. Iskustvo migranata danas definiraju različite figure radnika: radnici u građevini, poljoprivredi, uslugama, domaćinstvima… Također, gastarbajter je bio muški radnik, dok se danas susrećemo s moćnim procesima feminizacije migracija

Koja bi bila razlika između figure nekadašnjeg radnika migranta u visoko industrijaliziranom društvu i figure današnjeg radnika migranta? Kakvi su radni odnosi danas, iako u oba slučaja govorimo o razvijenom kapitalizmu?

Riječ je o izuzetno važnom pitanju. Kako bismo razumjeli nekadašnje migracije, moramo se fokusirati na figuru gosta radnika, gastarbajtera, koja je bliska ljudima u ovom dijelu Europe. Njegovo iskustvo bilo je povezano s masivnim procesima industrijalizacije koja je dovela do uspostave fordizma u državama kao što su Njemačka, Austrija, pa čak i Italija. I mi smo imali iskustvo zakašnjele industrijalizacije sve do kasnih pedesetih. Takvo iskustvo karakteriziraju velike interne migracije s juga na sjever. Nema masovne industrijalizacije bez migracija. Jedan od očiglednih primjera je industrijalizacija u Americi, koja je dovela do dramatičnih transatlantskih migracija krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Iz povijesnih primjera se veoma lako može vidjeti da je partikularno iskustvo migracija povezano s procesima organiziranja cijelog tržišta rada oko ‘slobodne’ cijene rada. Iskustvo talijanskih, španjolskih, jugoslavenskih gastarbajtera poslije Drugog svjetskog rata bilo je iskustvo dolaska dodatne radne snage postojećoj radnoj snazi u državama Zapada. Velik broj tih radnika nije bio direktno zaposlen u tvornicama, ali najveći dio jest, i to je bio standard koji je oblikovao cijelo iskustvo migracije u tom konkretnom povijesnom trenutku. Danas je situacija u potpunosti promijenjena, jer je iskustvo suvremene migracije bazirano u društveno-ekonomskom okolišu koji je u potpunosti definiran fleksibilizacijom ekonomije i društva. Danas je nemoguće definirati figuru radnika koja može zamijeniti gastarbajtera iz pedesetih i šezdesetih godina. Iskustvo migranata danas definiraju različite figure radnika: radnici u građevini, poljoprivredi, uslugama, domaćinstvima, ulični prodavači… I to je važna razlika. Također, gastarbajter je bio muški radnik, dok se danas susrećemo s moćnim procesima feminizacije migracija, koji također doprinose diversifikaciji migrantskog rada. To možemo vidjeti na primjeru dadilja ili kućnih pomoćnica, što su poslovi koje rade uglavnom migrantske radnice. Ako analiziramo regrutiranje radnika, također vidimo dramatične razlike. Gastarbajtere je regrutirala centrala u tvornici, dok danas vladine kancelarije regrutiraju radnike povremeno, ciljano i u određenom periodu. Migracije se kontroliraju kako bismo mogli regrutirati specifičan broj migrantskih radnika koji su nam potrebni. Takva kontrola je, naravno, fantazija, ali pokazuje evoluciju migracija, kao što su privremena migracija, cirkularna migracija, sezonska, sektorska migracija… To su posljedice načina kontrole vlasti kojima se oblikuje suvremena mapa migracija i politike u mnogim dijelovima u svijeta.

Na mnogim mjestima u Europi u sjajnim primjerima borbe sudjeluju i migranti. Jedno od važnih pitanja je kako povezati ove pokrete i borbe s drugim pokretima i borbama kako bi se proizvela šira koalicija za radikalniju demokratizaciju

Nedavno je britanski magazin ‘Economist’ objavio mapu kojom pokazuje da će broj zidova, ograda i žica na granicama uskoro biti veći od broja utvrđenih i militariziranih granica iz perioda hladnog rata. Što to znači kad govorimo o migracijama, radu i eksploataciji?

Nemoguće je negirati da u Europi, ali i u drugim dijelovima svijeta, postoji snažna želja za ratom i podizanjem zidova. Riječ je o obrambenom i reaktivnom pokušaju da se kontroliraju migracije. Mislim da postoji kontradikcija između multipliciranja zidova i racionalnosti neoliberalnog kapitalizma. Izuzetno je zanimljivo reflektirati ove kontradikcije. Zidovi zaustavljaju turbulentne i autonomne forme migracija i mogu stvoriti preduvjete za njihov menadžment. Ovakva reakcija na izazove migracija govori o generalnoj krizi Europske unije, kojoj je potrebna mobilnost, dok je njezin sustav mobilnosti u potpunosti paraliziran. Moja impresija je da se suočavamo s krizom graničnog režima koji je težio kombiniranju načina za blokiranje i facilitaciju mobilnosti.

Zašto je Njemačka prihvatila najveći broj migranata u odnosu na druge države, poput Francuske, Austrije i Velike Britanije, koje provode restriktivnu politiku prema migrantima?

Nije lako odgovoriti na ovo pitanje, jer mislim da postoji nekoliko razloga za takve odluke njemačke premijerke Angele Merkel. U jedan sigurno spada i potreba da se reafirmira ‘moralno’ vodstvo Njemačke u Europi, posebno nakon grčke krize. Ti su razlozi povezani i s internim političkim motivima i dinamikama. Osim toga, uvjeren sam da su Angela Merkel i velik dio njemačkog političkog establišmenta svjesni kako postoji problem sa sustavom mobilnosti u Europi, pa je ovo shvaćeno kao prilika za testiranje novih formi integracije migranata u državi čija je ekonomija ovisna o migracijama. Wolfgang Schäuble ponovio je to više puta u posljednjih nekoliko mjeseci.

Možemo li reći da se radi o tome da će Njemačka dobiti novu jeftinu radnu snagu?

Premda je to simplifikacija, može se tako reći. Postoji pokušaj da se eksperimentira s poslovima koje nude poduzetnici, a koji zapošljavaju ljude ovisne o socijalnoj pomoći. Riječ je o poslovima koji se plaćaju samo jedan euro po satu. Za migrante je taj iznos još manji i iznosi 80 centi na sat. Potpuno mi je jasno da postoji taj pokušaj da se produbi diversifikacija na tržištu rada i radne snage. Trebali bismo također analizirati situaciju i u drugim državama, poput Velike Britanije, gdje postoji izuzetno velika migracija iz Istočne Europe, koja je dovela do toga da Britaniji trenutno migrantski radnici nisu potrebni.

Nove i stare snage desnice

Migrante odbijate gledati isključivo kao žrtve, migracije vidite i kao društveni pokret. Mogu li migranti postati i politički subjekt, s obzirom na to da se oni danas najčešće prikazuju kao žrtve, a migracije kao humanitarni problem?

Naravno, to je jedno od krucijalnih pitanja. Krenimo od humanitarnog pristupa menadžmentu migracija, koji zapravo predstavlja duboku depolitizaciju migracija. Danas smo konfrontirani s humanitarizmom koji je sve više povezan s procesom militarizacije granica. Trudim se ne kritizirati humanitarizam na jednostavan način, jer je riječ o kompleksnom problemu. Humanitarni režim kontrole migracija otvara kontradikcije i prostor koji migranti mogu iskoristiti da pregovaraju i prelaze granice. Migracija je sama po sebi društveni pokret koji ima objektivne političke implikacije, što znači da na nju moramo gledati kroz subjektivitet migranata i kroz njihovo subjektivno ponašanje. Ovo je izuzetno važno ako želimo stvoriti drugačiji pogled migranata prema sebi samima, pogled koji ih ne reducira na žrtve sistema. A to je ono što čini humanitarizam. Migracije su društveni pokret u objektivnom političkom smislu, što ne znači da su migranti sami po sebi neminovno politički subjekti. Također, to ne znači da su migranti subverzivni subjekti, ali to znači da njihovo iskustvo i nastupi sadrže cijeli set kontradikcija. Njihov pokret i njihove borbe veoma često politiziraju te kontradikcije. Migrant nije per se politički subjekt radikalne transformacije, ali je na određeni način konstituiran kroz taj set kontradikcija i kroz subjektivne tenzije kontrolira te kontradikcije. Time se stvara političnost migracija. Na mnogim mjestima u Europi u sjajnim primjerima borbe sudjeluju i migranti. Jedno od važnih pitanja je kako povezati ove pokrete i borbe s drugim pokretima i borbama kako bi se proizvela šira koalicija za radikalniju demokratizaciju.

Kako vidite budućnost suvremenih migranata u Europi, posebno ako govorimo o diversifikaciji u odnosu na lokalnu radnu snagu? Na koji način će doći do njihove integracije na tržištu rada?

Radi se o izuzetno kompliciranom pitanju. Zbog današnje situacije nisam optimist. Mislim da trebamo analizirati europsku situaciju koju karakterizira rast novih i starih snaga desnice, koja intenzivno radi na zatvaranju svojih društava širenjem straha koji opravdava strahom od terorizma. U takvoj je situaciji integracija migranata objektivno veoma teška i komplicirana. Postoji rizik da integracija postaje okvir za unilateralne procese neminovne adaptacije migranata, čime se pretpostavlja gubitak vrijednosti društava koja ih integriraju. Mislim da postoji mogućnost za radikalizaciju socijalnih hijerarhija i migranti bi zbog toga mogli platiti veću cijenu. Zato je važno da se borimo za konstrukciju socijalnog i političkog prostora u kojem se migrantski pokreti i borbe mogu uključiti u druge pokrete i borbe. U Europi postoji urgentna potreba za stvaranjem demokratskog pokreta, a radikalna kritika kapitalizma je najvažniji zadatak na duže staze.

1/1