Sara Ahmed jedna je od najznačajnijih teoretičarki današnjice u polju feminizma i queera, teorije afekta i postkolonijalne teorije. Između ostalih, autorica je knjiga ‘Kulturalna povijest emocija’ (‘The Cultural Politics of Emotion’, 2004.), ‘Queer fenomenologija: orijentacije, objekti, drugi’ (‘Queer Phenomenology: Orientations, Objects, Others’, 2006.) i ‘Biti uključen: rasizam i različitost u institucionalnom životu’ (‘On Being Included: Racism and Diversity in Institutional Life’, 2012). Nezadovoljna reakcijom administracije na slučajeve seksualnog zlostavljanja, u siječnju 2017. dala je otkaz na londonskom Sveučilištu Goldsmiths i od tada djeluje kao nezavisna znanstvenica. Trenutno priprema knjigu o kategoriji žalbe unutar institucije sveučilišta, a o toj temi održala je i predavanje na Central European Universityju u Budimpešti. Tom smo prilikom s njom razgovarali o pitanjima žalbe, akademskih sloboda te afekta i porasta fašizma.

Projekt na kojem trenutno radite tiče se institucije žalbe u javnim ustanovama, prije svega sveučilištima. Zašto je žalba bitna i koje su njezine šire političke implikacije?

Mislim da je za svaki projekt prva relevantna informacija pitanje kako smo došli do njega. Ovaj na kojem trenutno radim posljedica je moje uključenosti u proces žalbe vezane uz sedam slučajeva seksualnog uznemiravanja na Goldsmithsu, sveučilištu na kojem sam radila. Ono što me tada fasciniralo količina je političkog rada uloženog u žalbu, što podrazumijeva i opetovane upite, pritisak na instituciju, ali i nastojanje da se pojedinačan slučaj shvati šire, u kontekstu odnosa moći unutar struktura u kojima se seksualno zlostavljanje odvija. Bila mi je to odlična lekcija o načinu na koji institucije mogu koristiti žalbu da bi, zapravo, spriječile da se problem uopće prepozna i adresira. Tendencija je da se problem zlostavljanja locira u jednoj osobi koja onda može biti kažnjena ili otpuštena, bez zamaranja samom strukturom koja zlostavljanje omogućava. Dakle, upravo instrument koji je namijenjen da nas zaštiti od zlostavljanja postaje onaj koji to zlostavljanje održava na životu. U centru mog projekta je slušanje i davanje javnog prostora osobama koje su prošle kroz zlostavljanje te su se žalile u instituciji u kojoj su zaposlene. Sveučilište je prostor koji poznajem, stoga je fokus na njemu, no ovaj projekt promatra strukturne odnose moći u širem smislu.

Napad na rodne studije

Sveučilište je institucija koja se često doživljava kao progresivna, no sve je više slučajeva koji pokazuju da se nasilje događa i ondje i da nije adekvatno sankcionirano. Možemo li govoriti o rješavanju problema seksualnog uznemiravanja bez da se dotaknemo pitanja sveučilišta kao hijerarhijski ustrojene strukture?

Istraživanje na kojem trenutno radim može se aplicirati i na druge institucije. Pokret #MeToo donio je vidljivost problemima seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Od industrije zabave do migrantskih radnica, svaki sektor ima vlastitu povijest koja uključuje i povijest zlostavljanja, stoga svaki pokušaj adresiranja ovog problema mora uzeti u obzir povijest institucije koja je u fokusu. Mnogi vole misliti da je seksualno uznemiravanje stvar nečijeg lošeg ponašanja, da imamo posla s trulom jabukom koju je dovoljno eliminirati da bismo uklonili problem. No stvari ne funkcioniraju tako, moramo se usmjeriti upravo na strukture i hijerarhije koje se reproduciraju unutar institucije, uključujući i sveučilište. Pitanje hijerarhije na sveučilištu posebno se odnosi na osobe na postdiplomskoj razini, koje žele akademsku karijeru, čime automatski postaju ovisne o zaposlenicima i zaposlenicama na višoj poziciji koji valoriziraju njihov rad i mogu stopirati njihovo napredovanje ili ih eliminirati iz akademije. Upravo ovakvi odnosi kreiraju atmosferu unutar koje se događa seksualno uznemiravanje, stoga je važno prepoznati da je način na koji je sveučilište ustrojeno direktno vezan uz seksualno zlostavljanje. U Velikoj Britaniji akademici su spremni na kritiku neoliberalizma, menadžerskog i birokratskog etosa u akademiji, na kritiku svih mogućih načina na koje im se ograničava sloboda, ali nisu spremni na autorefleksiju, na samokritiku kad je u pitanju mogućnost da i oni sami posjeduju određenu moć nad drugima s obzirom na poziciju koju zauzimaju. Ne propituju se dovoljno načini na koje akademici sudjeluju u kreiranju kulturnog okruženja koje seksualno zlostavljanje čini mogućim.

Korištenje sveučilišta za proširivanje nadzora državnog aparata problem je oko kojeg su mnogi u Velikoj Britaniji itekako zabrinuti. Od sveučilišta se očekuje da kontrolira i nadzire samo sebe, da uspostavi nadzor nad studentima i preuzme ulogu policije

Održali ste predavanje na budimpeštanskom Central European Universityju koje je mađarska vlada de facto izbacila iz zemlje, dok je rodne studije zabranila kao polje akademskog istraživanja. Kako tretirati ovakav brutalan napad na akademske slobode?

Nema dvojbe da su ovo vrlo teška vremena i da je napad na rodne studije široko rasprostranjen. Oduzimanje akreditacije za izučavanje rodnih studija u Mađarskoj vrlo je jasna politička poruka koja nas podsjeća na činjenicu da rodni studiji još uvijek ovise o nečijoj dobroj volji, bilo sveučilišta i njegove uprave ili vlade. Različiti su načini na koje je taj akademski program napadan: ili nije dovoljno znanstven, ili nije dovoljno profitabilan, ili je rod naprosto određen rođenjem i tu diskusija završava itd. Ključno je to da se radi o uspostavi moći tvrdnjom: mi vas možemo ukloniti. Stoga akademske slobode postaju još važnije upravo u momentu kad su oduzete. Kad vam oni koji okupiraju moć oduzmu slobodu, onda vam poručuju da vam je imaju pravo oduzeti, stoga napad neće stati na ovome. Također, ovo je trenutak komunikacije prema drugima: ovo možemo učiniti i vama. Osjećam snažnu solidarnost prema kolegicama i kolegama u Mađarskoj.

U kojoj je mjeri ova situacija usporediva s onom u Velikoj Britaniji?

Britanski sveučilišni kontekst nešto je drugačiji. Radi se o sistemu premreženom nadzorom i kontrolom sveučilišta od strane države. Većinom je taj nadzor usmjeren na pitanja imigracije, u potrazi za korijenima ekstremizma, gdje se od sveučilišta očekuje da kontrolira i nadzire samo sebe, da uspostavi nadzor nad studentima i preuzme ulogu policije. U takvom kontekstu dovoljno je da se bavite kritičkom teorijom rase da budete osumnjičeni za ekstremizam. Naravno, radi se o tehnologijama rasnog profiliranja gdje čak i specifično ime, muslimansko ime, automatski izaziva sumnju. Korištenje sveučilišta za proširivanje nadzora državnog aparata problem je oko kojeg su mnogi u Velikoj Britaniji itekako zabrinuti.

U ovakvoj konstelaciji, koji je odnos između institucije žalbe i akademskih sloboda?

Institucija žalbe može biti zloupotrijebljena, može se koristiti kao alat nadzora. No onda vrlo brzo dolazimo do onoga što nazivam zloupotrebom zloupotrebe žalbe. Mnogi profesori optuženi za zlostavljanje ili bullying, pogotovo kad optužba dolazi od studentica, pozivaju se na svoju poziciju radikala i marksista, tvrdeći da se žalba koristi da bi ih se nadređeni sa sveučilišta riješili. Narativ o nadzoru i disciplini od strane sveučilišnog menadžmenta ili državnog aparata kao obrana protiv optužbi za zlostavljanje i seksualno uznemiravanje vrlo je problematična stvar jer se vrlo lako prevede u: ako ulažeš žalbu, ti zapravo ograničavaš moje akademske slobode. To se dogodilo i na instituciji na kojoj sam radila, tako da smo morali naći način da taj narativ dovedemo u pitanje. Slične situacije imamo i unutar progresivne politike, sa strankama kao što su Socijalistička radnička partija i Zelena stranka u Velikoj Britaniji. Tu imamo posla s modelom politike koji, u cilju obrane interesa stranke, ne adresira seksualno uznemiravanje jer bi to značilo micanje fokusa s problema veće političke važnosti. Ovo se nedavno dogodilo sa Socijalističkom radničkom partijom, gdje je bilo nekoliko vrlo ozbiljnih optužbi na račun starijeg člana, a na kraju se umjesto njega s pozicije maknula osoba koja je uložila žalbu. Upravo je ovaj slučaj generirao veliku raspravu u britanskim lijevim i marksističkim krugovima oko načina na koji se narativ o progresivnoj politici pod napadom državnog aparata zloupotrebljava kako bi se ugušile žalbe protiv bullyinga i zlostavljanja.

O fašistima uglavnom mislimo kao o mrzilačkim grupama, no korisno je preokrenuti perspektivu i vidjeti da se radi o povratku vokabulara nacionalne ljubavi. U Britaniji se narativ vrti oko tvrdnje da bismo trebali imati pravo da volimo domovinu

Jedno pitanje vezano uz vaš prethodni rad u kojem ste se bavili emocijama kao političkom kategorijom. Na koji nam način kategorija afekta može pomoći da razumijemo porast desnog populizma koji se u nekim dijelovima svijeta opasno približava fašizmu starog tipa?

Teško je razumjeti logiku fašizma kao političkog pokreta bez da se u obzir uzmu emocije i afekt. Prošlo je dosta vremena otkako sam objavila ‘Kulturalnu povijest emocija’ – bilo je to 2004. – no jedna od stvari koja me tada interesirala je korištenje kategorije ljubavi u artikulaciji fašističkih politika. Snažna je tendencija, barem u britanskom kontekstu, da o fašistima mislimo kao o mrzilačkim grupama, o njihovom vokabularu kao govoru mržnje te da legislativu vezanu uz rodna pitanja i ljudska prava razumijemo kroz kategoriju mržnje: koga se smije mrziti, a koga ne? No ono što je ovdje barem jednako važno je kategorija ljubavi, ljubavi prema vlastitoj zajednici, jer fašistički diskurs tretira upravo određene manjinske grupe kao opasnost, opasnost za naciju i njezinu budućnost. Nacija je predstavljena kao ona koja je u opasnosti, kao ona koja treba obranu i za koju se treba boriti. To se u Velikoj Britaniji događa u velikoj mjeri.

Klasna verzija britanstva

Uz ovo, pretpostavljamo, vežete i narative oko Brexita?

Apsolutno. Nije u pitanju fašizam per se, ali svakako je u pitanju povratak logike prema kojoj je budućnost nacije u pitanju. ‘Uzimanje kontrole natrag u naše ruke’ sintagma je koja fluktuira javnim prostorom. Iako se ne radi o jeziku koji eksplicitno ističe rasu, radi se o vokabularu koji neupitno evocira nekakav tip prošlosti koji želimo natrag. Uz ovo je vezan i antiintelektualizam i anti-EU stav u Velikoj Britaniji. Ideja koja se artikulira jest da ti je ono što je jednom bilo tvoje sada oduzeto i to želiš natrag. Ili ako se nećemo boriti sada za naše, to naše će nam biti oduzeto u budućnosti. Jezik mržnje je ovdje svakako prisutan, čak i kad se ne deklarira kao politika mržnje. No mislim da je korisno preokrenuti perspektivu. Kad govorimo o trampizmu i deklamacijama kao što je ‘moramo staviti Ameriku natrag na prvo mjesto’, govorimo o jeziku ljubavi: mi ne mrzimo vas, mi samo volimo nas. U britanskom kontekstu narativ se vrti oko tvrdnje da bismo trebali imati pravo da volimo domovinu. Zašto bi to bila loša stvar? Mi smo oštećeni jer nam nije dozvoljeno iskazati ljubav prema vlastitoj naciji bez optužbi da smo rasisti. Radi se o povratku vokabulara nacionalne ljubavi, organiziranog oko specifičnih kategorija kao što su, između ostalog, kraljevska obitelj i kraljevska vjenčanja. To su trenuci nacionalnog povezivanja, stvaranja ‘nas’, no to ‘nas’ je uvijek vezano uz specifičnu klasnu pripadnost, uz specifično klasnu verziju britanstva, kraljevske obitelji, aristokracije i naslijeđenog bogatstva. Sve je ovo međusobno povezano te ova logika velik dio svoje moći crpi ne samo iz onoga što je rečeno, već i iz onoga što je implicirano. U opasnosti smo od nekog X, a taj X se kreće i preuzima razne oblike. Trenutno je X u dobroj mjeri određen antitrans politikama konzervativaca i takozvanih feministkinja, s tvrdnjama da se moramo vratiti biološkim datostima, nečemu što nam je oduzeto ovom pričom o pravu na rodno izražavanje i rodni identitet. Iako britanska socijaldemokracija tretira rodnu ravnopravnost kao dio općeg, kolektivnog dobra, narativi o povratku prirodnom poretku i povratku onome što je naše i dalje su prisutni. Politike ljubavi i politike mržnje međusobno su povezane, obje reflektiraju anksioznost oko nečega što nam je oduzeto ili bi nam moglo biti oduzeto. Ovo su duboko konzervativne tendencije, stoga je razumijevanje ovih procesa kroz kategoriju afekta strašno važan dio našeg posla.

Možete li usporediti život neovisne znanstvenice, nevezane uz instituciju, s prijašnjom karijerom sveučilišne profesorice? Nova situacija vjerojatno vam osigurava određenu slobodu, ali i ograničenja vezana uz prekarnu poziciju.

Dosta je teško odgovoriti jer sam svoju poziciju na sveučilištu napustila u siječnju 2017., tako da nisu prošle ni pune dvije godine. Izvana se može učiniti da sam donijela odluku da budem nezavisna znanstvenica, no točnije bi bilo reći da se radilo o nečemu što sam morala napraviti. Nakon što opetovane žalbe na seksualno zlostavljanje nisu bile adekvatno adresirane, nisam više mogla biti na tom radnom mjestu, niti sam htjela s tog posla ići direktno na drugo sveučilište gdje bih prije ili kasnije došla do saznanja o sličnim problemima zbog kojih sam napustila Goldsmiths. Tako da se radilo o povlačenju iz života unutar institucije. Mogla bih reći da vodim postinstitucionalni feministički život, no to bi bila iluzija jer je potrebno puno vremena da bih procesuirala ono što se dogodilo u Goldsmithsu. Neki bi mogli reći da je neobičan moj izbor da se bavim institucijom žalbe na sveučilištima nakon što više nisam zaposlena na sveučilištu. No ja vjerujem u sveučilišta i u važnost obrazovanja, stoga mislim da je bitno da se borimo za sveučilišta ili da se borimo za obrazovanje, makar to značilo i borbu protiv sveučilišta. Moramo biti sigurni da je znanje koje se ondje čuva pristupačno širem rasponu ljudi. Osim toga, ne bih dobila ni približno ovoliko svjedočanstava žena zlostavljanih unutar akademije da sam i dalje zaposlenica te institucije. Konačno, moram napomenuti da je odluka da dam otkaz bila moguća prije svega zbog moje privilegirane pozicije. Moja partnerica radi na akademiji, ja sam u trenutku otkaza imala dvadesetogodišnje iskustvo rada na sveučilištu i stvorila sam spisateljsku karijeru koja mi omogućuje da živim od honorara za pisanje i predavanja. Također, iako nakon Goldsmithsa imam reputaciju zviždačice, i dalje sam sigurna da se u ekonomskoj nuždi mogu vratiti pod okrilje akademije. Sve mi je to osiguralo određenu privilegiranu poziciju iz koje sam mogla istupiti u javnosti, dati otkaz u znak protesta i indignacije zbog tadašnjeg radnog okruženja.