>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Saša Rakitić, partizanovac

Počinje drugo poluvrijeme, i nakon minut vremena, Rojević daje gol za Partizan. Stadion eksplodira, Saši su malo dva oka za gledanje, malo su mu nos i usta za disanje. Ako sreća može imati tijelo i dušu, ona se toga popodneva nalazila na stadionu JNA i zvala se Saša Rakitić

U nedjelju, 26. juna 1983, prije podne, kinooperater i vozač Bake Vapljanin je u svoj kombi IMV pokupio nas šest učesnika upravo završenih Sopoćanskih viđenja i iz Novog Pazara krenuo za Beograd. Odmah po polasku, pjesnik Slobodan Rakitić je putnike u kombiju pozvao na ručak kod svoga brata u rodnom selu Vlasovu. Dodao je i da će se u Beograd stići još za dana, da će ondje Bake svakog odvesti do kuće. Čim smo stigli u Vlasovo, to je koji kilometar iza Raške, rekao sam Baketu da bih mu bio zahvalan, ako bi učinio da u Beograd stignemo do pet popodne, jer tada na stadionu JNA počinje utakmica koju bih htio da gledam. Bake je rekao da ćemo pred stadion stići i malo prije pet, ako krenemo najkasnije u pola dva.

Dok se društvo zabavljalo na lijepoj terasi kuće Đorđa i Rade Rakitić, ja sam se upustio u razgovor sa Sašom, sinom naših domaćina. Rekao mi je da oni na imanju imaju i izvor mineralne, sumporne vode, i na moje traženje da me do nje povede, pošli smo do te vode, nedaleko od kuće. Od razgovora na livadi, izdvajam ovaj dio:

- Saša, za koga navijaš?

- Za Partizan.

- A znaš li s kime Partizan danas igra?

- Kako ne bih znao: s Veležom iz Mostara. Danas će Partizan osvojiti devetu titulu prvaka, ako ne izgubi. Hajduk igra u Tuzli, pa ako izgubi, Partizan će biti prvi i ako izgubi od Veleža.

- Vidim da si sve proučio i da sve imaš u vidu. Jesi ili kad gledao Partizanovu utakmicu?

- Jesam, gledam svaku kad ima prenos na televiziji.

- A na stadionu JNA?

- Nisam nikad.

- A bi li?

- Ja bih, no je daleko Beograd, a ovi moji me ne puštaju.

- A bi li ti, Saša, gledao današnju utakmicu, ovu sa Veležom?

- Ja bih, ali za to nema šanse! Moji me ne bi pustili, a i da me puste, sad je kasno, utakmica počinje za šest sati.

- Kasno nije, sad je pola dvanaest, za tri sata najkasnije bismo krenuli, i stigli bismo.

- Mene moji neće pustiti.

- A ako ja njih pridobijem, pa te puste?

- Nema šanse, znam ja njih.

Sjednemo za bogato priređenu nedjeljnu trpezu. Domaćin natoči gostima čaše i nazove dobrodošlicu i zdravicu, na koju svi uglas reknu ‘živeli’. Mene podiđu žmarci, učini mi se da je trenutak dobar da krenem u misiju za Sašu. Ustanem, podignem čašu u zdravicu i podsjetim na to da smo pod krov gostoljubive kuće došli pravo iz Sopoćana, ispod freske Uspenje Bogorodice, pa dodam još kako je prekosutra Vidovdan. Đorđe Rakitić me pogleda s velikom naklonošću. Tu se stresem i uhvati me strah od onoga što ću i kako ću dalje reći. Da ne okrupnim, da ne ositnarim, da ulizički ne podiđem domaćinu. Dragi Đorđe, odvažim se, između jučerašnjeg dana u Sopoćanima i prekosutrašnjeg Vidovdana, za nas male ljude željne velikih radosti, danas je važan dan. Danas bi naš Partizan mogao postati prvak Jugoslavije po deveti put. Dopusti mi, Đorđe Rakitiću, domaćine dobri i gostoljubivi, da te kao gost, zamolim za dopuštenje da od tebe zatražim da mi ispuniš jednu neobičnu molbu. Ada, rekni je, Sinane, ima da bude ispunjena ta molba! Hvala, Đorđe, evo: da ovoga svoga sina Sašu pustiš da danas sa mnom ode ovim kombijem u Beograd, i da sa mnom, na stadionu JNA, gleda Partizana!

Muk, nekoliko sekundi, meni se odužio i na pola minuta. Prekine ga Đorđe. Slušaj me, Sinane: ovoga ti Sašu dajem da danas gleda s tobom utakmicu, samo s tobom, ali da sutra do večeri bude opet u ovoj kući!

Žamor, poneko je zapljeskao. Pogledam Sašu: drhti kao jasikin list. A iz njegovih smeđih, više kafenih očiju, kulja sama radost.

Dok smo mi ručali, Saša se već presvukao i spremio da uđe u kombi koji se navozao filmskih traka, projektora, pisaca i slikara. Krenuli smo na vrijeme, ali pisci kao pisci, teško se odonode od razonode: hoće kafu između Kraljeva i Kragujevca, negdje oko Knića. Hoće, no je kafa koštala sat vremena stajanja. Kad je počela utakmica, bili smo pred Beogradom, negdje kod Bubanj Potoka, a gužva na autoputu se pojačava. Pred stadion smo stigli kad je radio u Baketovom kombiju javio da je prvo poluvrijeme završeno bez golova.

Saša i ja smo istrčali iz kombija, munjevito smo stigli pred šaltere za karte, te sam na jedinom još otvorenom kupio ulaznice, pa smo zadihani otrčali do zapadne tribine. Moju kartu je kontrolor poderao na pola, Sašinoj je otfikario samo kupon. Odatle se kroz ulaz vidio dio punog Istoka. U Sašino lice udara prvo rumenilo. Desetak koraka i već smo na Zapadu. Sašina oba obraza već posve uzelo rumenilo, staje mu dah. Tu ozarenost nikada neću zaboraviti. Iako imamo karte za sjedenje, nema nade da sjednemo, jer pedeset hiljada ljudi stoji. Iz tunela na Jugu izlaze prvo trener i prateće osoblje. Poznaješ li koga, Saša? Poznajem samo Milutinovića i Bjekovića. Druge i ne moraš znati, Saša.

Počinje drugo poluvrijeme, i nakon minut vremena, Rojević daje gol za Partizan. Daje ga na Jugu, golovi na Jugu su nekako pamtljiviji, to ne razumiju oni koji se ne razumiju. Stadion eksplodira, Saši su malo dva oka za gledanje, malo su mu nos i usta za disanje. Ako sreća može imati tijelo i dušu, ona se toga popodneva nalazila na stadionu JNA i zvala se Saša Rakitić. Ne znam postoji li dobročinstvo po sebi, htio bih da Sašino putovanje u Beograd na utakmicu upišem sebi u dobročinstva, ali je taj čin svakako vrgnuo njegove roditelje u brigu, pa ga ne smijem upisati. Ali smijem pripisati sebi zaslugu što sam usrećio dječaka Sašu Rakitića, u jednom od najsunčanijih popodneva njegova dječaštva.

Desetak minuta po Rojevićevu golu, izjednačio je čarobni Bajević, kojem je to bio posljednji gol u Jugoslaviji. Stadionom se čak čulo i malo aplauza za elegantnog Mostarca. Pozadina te partizanovske velikodušnosti svakako se nalazila i u vijesti što je stigla preko zvučnika da Sloboda u Tuzli vodi protiv Hajduka. Saša je cijelo drugo poluvrijeme bio omamljen i sav u utakmici: kad bi Velež imao loptu, vidjela bi mu se strepnja, kad bi je preuzeo Partizan, strepnju bi smijenila ona ozarenost. Kraj utakmice je bio vrhunac: Partizan je prvak, Miloš Milutinović, bez košulje i potkošulje na ramenima igrača, niko od gledalaca neće kući. Nećemo ni Saša ni ja. Nadoknađujemo propušteno prvo poluvremenom trećim.

Među posljednjima smo napustili stadion i pješice krenuli ka Slaviji. Najprije nizbrdo, presjekli Zvečansku, pa preko nadvožnjaka na autoputu, onda uzbrdo između zgrada medicinskih instituta, te za pola sata došli na vrata Slobodanu Rakitiću. Saša će tu prenoćiti kod strica, a sutradan će ga Bake Vapljanin opet uzeti u svoj kombi i dovesti roditeljima u Vlasovo.

Sašu Rakitića otada nisam više vidio. Ali sam ga, trideset i šest godina poslije, čuo, prije nekoliko dana, telefonom. Da ga potražim, odlučio sam nakon što sam sa Baketom Vapljaninom u Pazaru evocirao uspomene na Sopoćanska viđenja. Saša, sjećaš li se kako smo išli da gledamo Partizana? Sećam se, svega se sećam, kako se ne bih sećao! A jesi li poslije išao da gledaš Partizana? Nisam. Nepunu godinu po utakmici, u Raški me udario auto, imao sam više preloma, rame i ruka, pa sam imao operacija i muka, jedva sam se oporavio. Spasio me doktor Bumbaširević u Beogradu, tako da sam sada dobro. Saša, sve mi je to novo, nadam se da su tvoji dobro. Tata mi je umro, 2010, mama je živa. A jesi li ostao partizanovac? Naravno da sam partizanovac. Zauvek!

1/2