Saša Ševo iz Biljani Donjih zadnjih desetak godina radi na popularizaciji ravnokotarskog kraja na dosad neviđen način. Ovaj 30-godišnjak instruktor je parkoura, vještine kretanja i specifičnog načina prevazilaženja prepreka: krovova, ograda i zidova. Ljubav prema pokretu i istraživanju odvela ga je prije deset godina, prvi put od 1995., u selo iz kojeg je kao dječak izbjegao u Srbiju.
Saša je u ‘Oluji’ imao šest godina. S majkom, sestrom i rođacima u izbjegličkoj koloni proveo je 11 dana. Pamti samo džak jabuka koje su ponijeli na put, dijeljenje hrane i solidarnost među ljudima ispod cerade kamiona. Porodica Ševo na početku se smjestila u maleni stan u Beogradu s još osmero ljudi, a do 2000. selili su se preko pet puta. Skrasili su se u Kuli nadomak Novog Sada, gdje su roditelji zajedno sa Sašinim bakom i djedom uspjeli podignuti kuću. Djetinjstva u Kuli jasno se sjeća, najviše zbog toga što su sestra i on, htjeli, ne htjeli, morali biti samostalni.
- Roditelji su radili po dva posla pa smo se sestra i ja vrlo rano počeli brinuti sami o sebi. Popodne bismo došli iz škole, a oni bi još uvek radili - opisuje Saša teške izbjegličke dane.
Njegovo djetinjstvo obilježeno je i pričama roditelja o njihovom selu, Zadru i bezbrižnom životu koji su vodili do rata. To ga je, kaže, najviše inspiriralo da 2008. samovoljno ode u Zadar i u Biljane.
- Mama i tata mi nisu dali da idem, bili su uplašeni, ali ja sam bio uporan. Smestio sam se kod rođaka u Zadar, hteo sam da vidim grad u kojem sam se rodio i selo u kojem sam živeo, da prepoznam onu lepotu iz njihovih priča. Oduševio sam se, stavio sam slušalice u uši i danima sam hodao po tim ulicama, obišao sam sva mesta iz njihove mladosti, kao i kuću u selu koja je bila neprepoznatljiva - prepričava.
Već sljedeće godine cijela porodica Ševo je na Sašinu inicijativu otišla u selo. Roditelji su se vratili 2010. u obnovljenu kuću bez vode i struje i po treći put započeli život. Saša zvanično seli 2011., kada je zajedno s prijateljem u Zagrebu otvorio prvu parkour školu u Hrvatskoj. Od tada je njegovo mjesto stanovanja svugdje gdje ima zaineresiranih za tu vještinu: po nekoliko mjeseci bio je instruktor u Americi, Danskoj, Norveškoj, Italiji, Australiji i Singapuru. Parkour zajednica Srbije i Hrvatske sarađuje dugi niz godina, što je u velikoj mjeri njegova zasluga. Malobrojni poklonici parkoura shvatili su da su jači zajedno i da u svakom smislu prevazile prepreke, u ovom slučaju i državnu granicu. Saša je tvorac i specijalizirane sportske odjeće za parkour koja se danas prodaje diljem svijeta. Želja mu je da proizvodnju premjesti u Biljane, ali za to još uvijek nema uvjeta.
- U Srbiji smo se registrovali zbog boljeg tekstilnog poslovanja, ali moj san je da to bude u Biljanima. Nekoliko meseci sam istraživao teren i, nažalost, to još uvek nije moguće jer tekstilna industrija na tom području ne funkcioniše kao nekad - govori.
U Biljanima živi nekoliko mjeseci godišnje, gdje se uz svoj posao bavi i poljoprivredom, a u zadnjih osam godina njegovu obnovljenu kuću obišlo je preko 200 ljudi iz cijelog svijeta. U tome, kaže, posebno uživaju njegovi roditelji.
- Oni su mi velika podrška u ovome što radim, može se reći da su deo parkour zajednice. Žele povratiti savršenu sliku tog područja, zato se mnogo trude. Svake godine grupa studenata iz Danske dolazi u Zadar na trening parkoura, svi oni dolaze kod mojih na ručak, a imamo i treninge u selu. Roditelji su presrećni kad imaju goste jer je naša kuća oduvek imala tradiciju ugošćavanja, kuvanja i ispijanja - zaključuje Saša.
