Trebalo je proći više od 90 godina da njemačka kinematografija (u koprodukciji s američkom i britanskom te uz podršku Netflixa) adaptira jedan od najslavnijih (anti)ratnih romana 20. stoljeća, "Na zapadu ništa novo" Ericha Marije Remarquea. Prva, američka adaptacija, u izvedbi Lewisa Milestonea, nastala je 1930., samo dvije godine nakon objave romana i smatra se jednim od najboljih ratnih filmova ikad, drugu, nastalu u televizijskoj produkciji 1979., potpisao je također Amerikanac Delbert Mann. Za razliku od uglednih imena kao što su Milestone i Mann, režiser, koscenarist i koproducent njemačke verzije, Edward Berger, međunarodno je malo poznat autor uglavnom televizijskih filmova i serija kojeg je "Na zapadu ništa novo" lansiralo u svjetsku orbitu. Film je, naime, dočekan jako dobrim kritikama i još boljim reakcijama gledatelja, okitio se brojnim nagradama i inim priznanjima (među ostalim Europska filmska nagrada za najbolju masku i vizualne efekte te nominacija za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku), s kulminacijom u čak devet nominacija za Oscara, uključujući one za najbolji film, scenarističku adaptaciju, fotografiju i najbolji internacionalni film (ali ne i za režiju, što se doima čudnim s obzirom na to da je režija zasigurno bolji element nove verzije klasičnog romana od scenarija). Vjerojatno je za tako dobru prođu zaslužan i aktualni rat u Ukrajini, ali svakako i činjenica da se radi o prilično atraktivnom proizvodu, što još ne znači i izrazito kvalitetnom.
Film se otvara poetskim kadrovima traklovski plave šume u izmaglici svitanja i prizorima okoćenih lisičica koje sišu majčino mlijeko, na što se nadovezuje panoramski kadar iz gornjeg rakursa koji prikazuje mrtve vojnike na bojištu. Početak je to prologa u kojem se prati mladi vojnik do pogibije, nakon čega slijedi ostatak narativa s drugim mladim vojnikom, Paulom, u središtu (odlični debitant lijepog i zanimljivog lica te vitkog tijela Felix Kammerer). Uvodni dijelovi filma obećavaju više nego što će na kraju biti isporučeno, a jedan od razloga mogao bi biti i odustajanje od lirizma sugestivno postavljenog na početku. Nije naravno sporna Bergerova odluka da inzistira na (radikalnom) naturalizmu u scenama bitaka, a i nešto šire, tim prije što tim naturalističkim pristupom barata vrlo kompetentno, na trenutke i impresivno, nego što se kao kontrapunkt nude stilski sterilni te dramaturški i značenjski upitni segmenti o socijaldemokratskom političaru dobrih namjera i rigidnom generalu koji će inzistirati na posljednjem jurišu u posljednjim minutama rata. Dramaturški, ti segmenti nepotrebno razvlače film, loše utječu na njegov ritam, a značenjski su previše tvrdi i pomalo patetični – generalska sirovina žrtvuje mlade živote za ništa, dobri socijaldemokrat (je li slučajno da film izlazi upravo kad su socijaldemokrati na vlasti u Njemačkoj?) pokušava ih spasiti, pristajući i na poniženje kojem ga izlažu Francuzi. Dramaturgija, odnosno scenarij manje su dobro mjesto filma i po činjenici da ne uspijevaju zadovoljavajući profilirati ni jednog od Paulovih, u radnju značajno uvedenih, mladih prijatelja, pa njihove sukcesivne pogibije ne izazivaju vjerojatno planirani emotivni odjek kod gledatelja. S druge strane, scena Paulove katarze kroz, prvo, klanje francuskog vojnika, a onda pokušaj da mu pruži pomoć, fascinantna je (iako ima nepotrebnu završnicu), a ta fascinantnost potvrđuje se u samom finalu filma kad Paul, bez obzira na to što je doživio katarzu, ponovo, silom nužde da preživi, ali ovaj puta i rezignacije, biva sveden na dehumaniziranu zvijer.
"Na zapadu ništa novo", dakle, spoj je snažnog i mlakog, sve u svemu cjelina srednjih dometa koja značajno zaostaje za najboljim ratnim filmovima zadnjih godina – Nolanovim "Dunkirkom" i Mendesovom "1917".
