Novosti

Kronika

Šef za povrtna pitanja

Deseta godišnjica udomiteljskog rada i okrugli rođendan dvostrukog izbjeglice: Vojislav Ječmenica proslavio je 80. rođendan kao štićenik udomiteljske obitelji Zailac iz Daruvara u koju je prije deset godina došao iz prognaničkih baraka u Lipiku

U kući obitelji Zailac u daruvarskoj Frankopanskoj ulici na broju 86 te se srpanjske nedjelje dvostruko slavilo. Snježana i Milan Zailac obilježili su desetu godina udomiteljskog rada, a njihov štićenik Vojislav Ječmenica proslavio je rođendan. Okruglih osamdeset! Deseti je to rođendan koji gospodin Vojo proslavlja u ovoj obitelji, tu je gotovo od prvog dana, samo je Petar Stanivuković (75) došao mrvicu ranije. Za svečarskim stolom stanari doma, Vojina rodbina i reporter. Snježana i Milan svako malo ustaju - donose sljedove bogatog domaćeg menija, dotaču prazne čaše - gosti ne smiju biti žedni i gladni, moraju uživati u svakom zalogaju.

- Da nam budete živi i zdravi, još dugo, dugo godina. I da zajedno proslavimo stoti rođendan, ovdje u ovoj kući, za ovim stolom - nazdravila je gospođa Snježana prije nego je veseloj družini poželjela dobar tek.

- Zavisi u kakvoj ću kondiciji biti! - odgovorio je Vojo i potegnuo guc šljivovice iz svog čokanjčića.

A kondicije, hvala na pitanju, ima. Zdravlje ga, za te pozne i ponosne godine odlično služi. Tijelo i duh njeguje svakodnevnim radom u vrtu, to je njegovo malo carstvo, oaza u kojoj najradije provodi vrijeme jer pruža osjećaj odgovornosti i koristi. Ustane prije svitanja, pa nakon jutarnje toalete i prve kave ravno u bašću, prije nego upeče. Treba počupati korov, ubrati zrele plodove i odstraniti trule, zaliti vodom ako nije bilo kiše. I pohvatati puževe!

A u vrtu svega: mrkve, peršina i celera, salate kristalke i puterice, malo graška i mahuna, luka, kupusa i krumpira, krastavaca, tikvica i patliđana…

- I 101 stup paradajza - nadopunjuju ga sustanari.

Naravno, iako se u obitelji zna što je čija zadaća i tko je za što odgovoran, pomažu mu i ostali, ali Vojo je glavni za povrtna pitanja pa su ga prozvali Šef.

- Neopisiva je radost kad vidiš što si svojim rukama i uz pomoć prirode stvorio, kad sve to, friško ubrano, staviš na stol ili zimi kad otvoriš staklenku i poslužiš malo kiseline za salatu - objašnjava Vojo dok, onako u bijeloj košulji i dugim crnim hlačama, tako atipično za vrtlara, pozira reporteru.

Svatko od članova familije (gospođa Snježana ne voli birokratsku riječ štićenik) ima neku zadaću koju je sam odabrao prema svom afinitetu: netko će skuhati kavu, pripremiti salatu ili oprati suđe, netko će i skuhati kakvo složenije jelo ako mu je to gušt, netko će promijeniti sijalicu i raditi sve one kućanske poslove, a ako nema volje baš ni za što može do mile volje gledati televizor, slušati radio, čitati novine, rješavati križaljke pa i ništa ne raditi. Ali takvih ovdje nema jer ih Snježana lijepim riječima i vedrinom uvijek uspije animirati.

Vojo nema mira ni kad završi posao u vrtu. Svakodnevna šetnja gradom koristi zdravlju, a kako ne bi lutao bez cilja prikuplja plastične boce.

- Ovdje imam sve što poželim. Od socijalne skrbi dobijem sto kuna, ali volim sam zaraditi - objašnjava Vojislav.

Njegove boce su ovdje interna fora, povod za zezanja i šale. Toliko su obilježile njegov život u zajednici da je dio rođendanske torte napravljen u obliku flašice od Fante.

U kuću obitelji Zailac došao je iz Lipika, gdje je živio u prognaničkim barakama. Iz Dapčevačkih Brđana kod Grubišnog Polja 1991. godine je izbjegao u Svilajnac u središnjoj Srbiji. Taj grad u Pomoravskom okrugu nije slučajno izabran. Kada su 1941. godine ustaše počele mahati kamom mnoge obitelji iz sela otišle su u Srbiju i tako spasile živu glavu. Tako je Vojo osnovnu školu završio u Svilajncu.

- Historija se ponavlja. Jedna obitelj bila u izbjeglištvu na istom mjestu i sada i u Drugom svjetskom ratu, čak i kod istog gazde - objašnjava Vojislav.

Kuća u kojoj je živio do rata nije srušena, ali je dijelom opljačkana pa je ubija zub vremena. Susjedi su vidjeli kako ljudi u maskirnim uniformama skidaju krov sa štaglja i slažu ga u traktorsku prikolicu virovitičkih tablica, ali, bio je rat, oni s oružjem u rukama, pa nitko ništa nije rekao niti pokušao spriječiti pljačkaše.

Vojislav je iznimno zadovoljan životom kod obitelji Zailac, ističe kako ju ne bi mijenjao ni za što jer se svaki problem rješava razgovorom, a udomitelji su stalno na raspolaganju - od jutra do mraka. A i Snježana ne bi mijenjala njih! Stjecajem okolnosti svi su muškarci pa se često zafrkava kako je blažena među muškarcima.

- Mnoge obitelji koje se žele baviti ovim poslom radije traže žene. Ne znam zašto svi misle da je s njima lakše. Ja imam potpuno drugačija iskustva jer su svi bili predobri i ne pamtim ni jednu situaciju zbog koje bi zaključila da je s muškarcima teže - kaže nam Snježana.

Sumirajući desetogodišnji rad, supružnici Zailac tvrde da nisu pogriješili u odluci da se bave udomiteljstvom.

- Pomagati ljudima plemenit je cilj koji me u potpunosti ispunjava. Sretna sam kad vidim zadovoljstvo na licima onih o kojima brinem, sretna sam kad im skuham ručak, napravim kolač, operem rublje ili ih odvezem liječniku - ističe Snježana.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više