>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Šeko Ljuca

Odsluži i odrobija Slobo Ljuca kaznu u Kotoru, i opet dođe u Titograd. Prvo što načini, ode u onu crkvu pod Goricom gdje mu je pop Valjevac dao ime Slobo. I tu zatraži od novoga popa da ga odslobi i da ga opet zašeki. I da ga razvede od žene koje više tu nema i za koju ne zna ni đe je

E sad, kaže Bećo Kaplanović, hoću da ti pričam o Šeku Ljuci. I krene da priča priču Bećo, čovjek sa žuljevima na dlanovima, od otvaranja šampanjaca.

Šeko Ljuca je prije Drugog svjetskog rata bio konobar, u kafani u Podgorici, bila je to kafana đe je danas Beogradska banka u ulici Slobode. Šeko Ljuca se, tada, neđe godine 1939, zaljubi u šćer popa koji je popovao u crkvici pod Goricom, ondje kod današnjeg stadiona Budućnosti, možda znaš tu crkvicu. Ime te popove šćeri bilo je Nata, a popovo ime ne znam više, a znao sam ga. Znam da je taj pop bio iz Valjeva. Dan po dan, ljubav popove šćeri Nate i Šeka Ljuce sve jača. Odluče Šeko i Nata da se uzmu. I šćer to rekne ocu. A ovaj ni da čuje: đe da pop pravoslavni bude Turčinu tast!? Nešto slično onome što je onaj otac Švajcarac rekao kad je saznao da njegova šćer hoće da ode za moga druga Šiljegovića. Kako je Švajcarac popustio, tako malo popusti i popo podgorički, rodom iz Valjeva. Popusti toliko što kaže Šeku Ljuci da će dopustiti da uzme njegovu šćerku za ženu, samo ako iz svoje islamske vjere pređe na vjeru pravoslavnu. Žao mi je što nisi znavao Šeka, Šeko je bio više ljudi u jednom čoeku, i pijanac i boem, a božji čovjek do nebeske naivnosti čak do blentavosti, koji je do vjerskih opredjeljenja držao koliko do onomlanskoga snijega. I Šeko, kakav je bio, kaže: može, pope! I ode zaljubljeni Šeko u crkvicu svoga skorašnjeg tasta popa, i tast pop ga najprije pokrsti, te mu dadne ime Slobodan, i kaže mu, ljudi će te zvati Slobo. Pa onda pop vjenča svoju šćer sa Slobom Ljucom. Godinu i nešto jače živjeli su Šeko i popova šćer u braku u Podgorici. Onda dođe rat, zarati se u cijelom svijetu, pa i u Podgorici. I krene bježanija. I pop kaže Slobu Ljuci, hajde, zete, da idemo u Srbiju, da ratujemo, zete, i šta mu je još rekao, ne znam. I Slobo, kažem ti, Slobo postao, a nesnađeni Šeko ostao, ka izgubljeno jare krene sa tastom popom Valjevcem za Valjevo, a žena Slobova Nata ostane u Podgorici sa Avušom, majkom Šekovom, to jest Slobovom, kako se uzme: majka je rodila Šeka, a dočekala da Natom oženi Sloba. Ubrzo i Nata Slobovica zdimi za Srbiju, ode u Beograd. Ali je već bila zatrudnjela sa Slobom i trudna došla u Beograd. I pop obuče crnu četničku uniformu, i Slobo Ljuca obuče crnu četničku uniformu. I pusti Slobo bradu, tast mu je već bio bradat. Moj ti Šeko-Slobo nije imao pojma ni za koga ratuje ni za šta, mislio da ugodi tastu, valjda, đavo bi ga znao. No Slobo sve više ratuje, prođe mjesec, prođu dva, prođe godina, dođe druga, eto Sloba i njegovih četnika iz Srbije pređu u Bosnu. Dođu neđe između Kalinovika i Ustikoline, stignu do Mekih Brda. Moj ujak, znao si onoga moga ujaka bez ruke, e moj taj ujak, Bećo Arabelović, tada je u partizanima, a Šeko Ljuca je u četnicima, obojica su u isto vrijeme tu neđe kod Kalinovika, to smo kasnije saznali. I tu neđe, na tim zloglasnim Mekim Brdima, tako mi je sam pričao, drži stražu on, Slobo Ljuca. A vidio već šta su četnici činili po Srbiji, a još više kakva sve čine nečovještva i zločine na civilnom stanovništvu muslimanskom po Bosni, pa pričajući o tome kaže, evo sad ću da ti kažem kako je on govorio: ama, vidim ja, o kako vidim da sam posve na pogrešnu bandu otišao. I odluči da napusti tu bandu, te pobjegne sa te straže. Pješice stigne do Ilidže i tu se negdje preda partizanima. I partizani ga najprije zatvore, pa ga saslušavaju, pa ga nakon saslušavanja prime, dadnu mu uniformu, titovku s petokrakom mu dali na glavu. A prije toga mu je brica partizanski obrijao bradu, na Ilidži. I nakon nekoliko mjeseci Slobove partizanske borbe krene partizanska ofanziva za oslobođenje Sarajeva. I Slobo oslobađa Sarajevo. I oslobodi se Sarajevo, i nastane veselje, ljudi na ulicama, slavi se i pije, nadugačko i navisoko. I neđe u tri sata ujutru, Slobo, već pijan, i dok uokolo sve trešti od pucnjeva slobode, neđe na Baščaršiji, u sveopštem raspašoju, đavo bi ga znao otkud mu je suknulo, vikne šta je slušao u četnicima: Heil Hitler! I partizani ga isti čas uhapse i strpaju u pritvor. U tome metežu, i neredu i slavljenju, on se otrijezni, izvuče se iz pritvora, i krene da bježi. Jer mu se po glavi mota šta mu slijedi za ono što je sinoć viknuo. Bježi prema Zenici. A Zenica je još tih dana pod Nijemcima. I domogne se, tice bi ga znale kako, neke njemačke jedinice, negdje prema Zenici, i preda se. I Nijemci ga krenu ispitivati, uzmu i prevodioca, i on im ispriča sve po istini, da je bio u četnicima skoro dvije godine, da su četnici loši, pa je prebjegao u partizane, a ovi hoće da ga strijeljaju, jer je pijan viknuo ono što je viknuo. A Nijemci ne haju za to što im je kazao sve po istini, ni pet ni devet, no ga strpaju u već spreman i već pun vagon zarobljenih partizana, i pravac Dachau! I tamo je odrapio robijanje dok Dachau nije raspušten. Ali je, i nakon raspuštanja logora, ostao još možda i cijele dvije godine u zarobljeništvu, na takozvanom prinudnom radu. Slobo je najprije po kazni nacistima sadio borove i drugo drveće, pošumljavao je najprije Treći Rajh, pa poslije je pošumljavao ono što je od Rajha ostalo. U Dachau se sreo i s mojim rođakom Mehom iz Ravna kod Bara, odrapili su zajedno jedan dio te robije.

Završio se rat, koju godinu nakon rata došlo valjda neko veliko američko pomilovanje ili otpuštanje za sve zarobljenike, i eto ti Šeka, vrati se u Podgoricu. Doduše, nije ni on više Šeko, no je Slobo, a nije ni Podgorica više Podgorica, no je Titograd. Počela obnova iz ruševina, Šeko u Titogradu nađe samo majku, živjela je kod kina Kulture, pored nekadašnje radio stanice. Ženu ne nađe, sazna da je otišla u Srbiju. Ali Udba sazna da se Slobo Ljuca vratio. I bude uhapšen Slobo i bude dignuta tužba protiv njega što je dvije godine ratovao za četnike protiv partizana. I sud u Kotoru osudi Sloba Ljucu na četiri godine robije što je skoro dvije godine bio četnik, i on odrobija, doduše manje no četiri, možda tri ili dvije i po godine, bio je pomilovan nešto, računam da mu je robijaški rok malo skratilo to što je bio u partizanima.

Odsluži i odrobija Slobo Ljuca kaznu u Kotoru, i opet dođe u Titograd. Prvo što načini, ode u onu crkvu pod Goricom gdje mu je pop Valjevac dao ime Slobo. I tu zatraži od novoga popa da ga odslobi i da ga opet zašeki. I da ga razvede od žene koje više tu nema i za koju ne zna ni đe je. I taj pop ga, da ti kažem kako je sam govorio, opet poturči, i Slobo opet postane Šeko, i razvrgne mu brak crkveni i tako Šeko dobije papir i na papiru mu ondje gdje piše bračni status bude napisano neoženjen. Poslije nekog vremena Šeko dođe u Bar i tu upozna novu ženu, Meku od ovih Karađuzovića, koji su bili, a i danas su, čuveni poslastičari. I oženi se Šeko Mekom, i Meka mu rodi tri šćeri, Muniru, Jasminu, Azru, i dva sina, Abdija i Envera. I kao otac petoro djece, on je konobar, u hotelu Crna Gora, radi, radi dobro, ali i pije dobro. A bio je radnik, samo takav. Služio je i Sofiju Loren, i Tita je služio. I radio je Šeko, kasnije je prešao u hotel Podgorica, skoro do svoje osamdesete godine. Bajo Radulović, direktor Podgorice, nije htio da ga šalje u penziju, a Šeko je htio da radi. Popio bi tri vinjaka prije podne, pa bi pošao kući. Popodne bi popio još tri, i tako. Pred kraj je radio samo po četiri sata, pa su Titograđani, kakvi već jesu, govorili kako je Šeko na trudničkom bolovanju i radi pola radnog vremena. A da, ona prva žena Šekova, ta Nata, popova šćer, nakon što je pobjegla u Beograd, čulo se da je rodila šćer. I ta je šćer rasla i porasla tamo u Beogradu, i školovala se, i završila medicinu, postala ljekarka. Ali se ocu nikada nije javila, ni ona ni majka joj, svome Slobu, mužu nekadašnjem. Tako se čulo da je bilo, a je li bilo pokušaja da se javi, meni to nije doprlo do ušiju. A čuo sam da joj je ime Milena.

1/2