>

novosti logo

Seks, droge i slobodno tržište

U svoje BDP-ove članice Evropske unije ubuduće će uračunavati do sada uglavnom zanemarivanu ekonomiju kriminala, zbrajajući novac potrošen na droge, šverc i prostituciju

Evropska ekonomija ponovno posrće, BDP posvuda pada, recesija raste u retrovizoru: pa ipak, razloga za brigu nema, jer skori je rast ovoga puta statistički zagarantiran. Od početka septembra, naime, sve članice EU-a moraju uskladiti metodologiju računanja nacionalnog proizvodnog outputa, prateći precizne direktive agencije Eurostat. Među uputama jedna nije presudna, ali je zato posebno zanimljiva: u svoje BDP-ove države će ubuduće uračunavati do sada uglavnom zanemarivanu ekonomiju kriminala, zbrajajući novac potrošen na ilegalne droge, šverc i prostituciju.

Ideja na prvi pogled djeluje smisleno – ekonomija se, naprosto, ne zaustavlja ondje gdje zakon povlači granicu – iako je očito da počiva na iščašenom paradoksu: formulu gospodarske zbilje brusimo puneći je novim nepoznanicama, precizniju projekciju stvarnoga stanja ciljamo nagađajući dnevni prosjek ušmrkanih lajni i plaćenih kopulacija. Onako, otprilike, kao što nizozemski statističari – koji tim podacima odranije servisiraju svoj BDP – optimistično tumače da ‘escort djevojke moraju putovati, pa pretpostavljamo da ne stignu uslužiti više od jedne mušterije dnevno’, dok se u kalkulacijama o skrivenom tržištu narkotika opušteno pozivaju na ‘podatke s interneta’: nezgoda je s kriminalom, naime, u tome što o njemu ne postoji službena evidencija.

Paradoks nam, međutim, već na drugi pogled otkriva daleko veće probleme: prividna iznimka statističkog prilagođavanja stvarnosti neobaveznim pretpostavkama zapravo tek zaoštrava i do krajnosti dovodi logiku na kojoj se računovodstvo nacionalnih ekonomija ionako od početka temelji. Nije li, naime, Italija još 1987., u poznatom il sorpassu – trijumfalnom pretjecanju Velike Britanije na petom mjestu ljestvice svjetskih ekonomija – jednostavno metodološki obgrlila zonu sive ekonomije, povećavši BDP za čak 18 posto? I nije li – da spomenemo recentniji primjer – prije manje od pola godine Nigerija ispreturala vlastitu računovodstvenu praksu, napuhala BDP za 90 posto, pa najednom postala najmoćnijom afričkom ekonomijom? Ovakve bi se epizode vjerojatno dalo uvrstiti u almanah anegdotalnih potvrda one izlizane teze o lažima, prokletim lažima i statistici, da nemaju neke sasvim realne učinke. U slučaju najnovijeg evropskog usklađivanja, ti se efekti svode na ‘izigravanje’ rigoroznog ograničenja deficita na tri posto BDP-a: pošto će uračunavanje kriminalnih aktivnosti naglo ‘povećati’ nacionalnu proizvodnju, relativni će se nivo javnog duga smanjiti, popuštajući nakratko i barem malo pritisak mjera štednje. Tek na ovom mjestu, međutim, moguće je pouku prividnoga paradoksa statističkog zbrajanja neizbrojivih podataka dovesti do krajnje konzekvence: na treći pogled, napokon, jasno vidimo da je čitava aktualna evropska ekonomska politika izgrađena na statističkim konstrukcijama i političkim odlukama, sve od metode računanja BDP-a pa do podjednako arbitrarne tropostotne granice deficita. I vidimo, potom, kako sveprisutna ideologija ‘nužnih mjera’, neizbježnih prilagođavanja ‘ekonomskoj stvarnosti’ i življenja ‘u skladu s mogućnostima’ samo pokušava prikriti da u ekonomskoj politici nema baš nikakve ‘nužnosti’, nepromjenjive ‘stvarnosti’ ni unaprijed ‘zadanih mogućnosti’. Ta politika uvijek ovisi o odlukama koje donosimo. Ili, u lošijoj verziji: odlukama koje drugi donose umjesto nas.

‘Ilegalne aktivnosti smatrat će se transakcijama onda kada se temelje na međusobnom dogovoru svih sudionika’, propisuje novi sistem. ‘Tako je kupovina, prodaja ili razmjena ilegalnih droga ili ukradenih dobara transakcija, dok krađa to nije’

A donose ih, nije novost, sasvim u skladu s neoklasičnim ekonomskim modelima i (neo)liberalnim politikama: stoga i argumenti u pozadini statističke inauguracije trgovanja narkoticima i ljudskim tijelima dosljedno prizivaju mitove o slobodi individualnih izbora. ‘Ilegalne aktivnosti smatrat će se transakcijama onda kada se temelje na međusobnom dogovoru svih sudionika’, propisuje novi evropski sistem računovodstva. ‘Tako je kupovina, prodaja ili razmjena ilegalnih droga ili ukradenih dobara transakcija, dok krađa to nije.’

Premda pažljivijem čitanju nude nove dokaze labilnosti evropskih ekonomskih mjera, računovodstvene promjene počivaju dakle ipak na staroj fantazmagoriji o pojedincima koji – stupivši s pretpostavljenih jednakih pozicija u imaginarni vakuum tržišne razmjene – bezbrižno demonstriraju svoju slobodnu volju. Ni traga svakodnevnoj društvenoj nejednakosti, ni naznake rodne opresije, ni primisli na vladavinu klasnih podjela zadanih odnosom rada i kapitala: ako nova metodologija računanja BDP-a djeluje kao hipotetska konstrukcija bez intimnijeg dodira sa stvarnošću, onda to nije samo zato što seriozno broji izmišljene šprice i nepostojeće kondome, nego stoga što reproducira ideološko skrivanje eksploatacije radnika iza kartonskih kulisa pravedne trgovine. Seks, droge i slobodno tržište: tako bi glasio vjerojatno najprecizniji naziv ovoga neoliberalnog statističkog manevra.

Samo, dok promovira utopijsku sliku voluntarističkih ekonomskih transakcija s one strane zakonskih restrikcija, na svome naličju nesvjesno nosi skrivenu inverznu poruku. Poanta izjednačenja legalnih i ilegalnih aktivnosti – pa makar samo u statističkoj perspektivi – nije, naime, u tome što slobodu pojedinca napokon prepoznaje čak i ‘izvan sistema’, u sferi kriminala. Poanta je, naprotiv, u tome što slobode nema ni s jedne ni s druge strane: utemeljen na eksploataciji i kapitalističkom prisvajanju proizvoda tuđeg rada, sam je sistem kriminalan s obje strane zakonske granice.