>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Šeremetovica

U djetinjstvu, Šeremetovica mi je bila dalja nego Patagonija. Bila je tu, iza vrha Viseće, ali tamo djeca nisu mogla ići, jer je daleko do nje, a stariji su pričali o njoj kao da su se vraćali s mučenja. Stariji su u Šeremetovicu išli nerado i po nevolji, a oni koji bi u nju otišli, pamtili su je zauvijek. U Šeremetovicu se išlo u trupce

U djetinjstvu sam rano čuo za Šeremetovicu. Stari su pokazivali gdje je: sjeveroistočno od našega sela. Znalo se da se pješice do nje može stići ‘za tri-četiri sahata’, a hodajući pokraj volujskih praznih kola za pet. Jer se pješice ide prečicom, a volujska kola mogu samo putem. Ali ta mi je Šeremetovica u djetinjstvu bila dalja nego Patagonija. Patagoniju sam mogao naći na geografskoj karti, bila mi je stalno u mislima i pred očima u knjizi ‘Djeca kapetana Granta’, a Šeremetovicu nisam mogao ni naći na karti, niti išta o njoj pročitati. Šeremetovica je bila milion puta bliža od Patagonije, bila je tu, iza vrha Viseće, ali tamo djeca nisu mogla ići, jer je daleko do nje, a stariji su pričali o njoj kao da su se vraćali s mučenja. Stariji su u Šeremetovicu išli nerado i po nevolji, a oni koji bi u nju otišli, pamtili su je zauvijek. U Šeremetovicu se išlo u trupce. Trupci su bili smrčevi, debeli i teški, trebalo ih je najprije izvlačiti na jaram do na Šeremetovicu. A na Šeremetovici ih je trebalo natovariti na kola te dovući do Odvraćenice, sa Odvraćenice do na Malu Ravan. Pa s Male Ravni sagnati u Bijele Vode. Iz šume do na Šeremetovicu se vuklo i po sto metara uzbrdo, a uzbrdno je bilo i do Odvraćenice, samo nešto blaže. Od Odvraćenice je blago uzbrdo pa ravno do Male Ravni. A s Male Ravni je sve nizbrdo. Danas znam da je to tačno 24 kilometra, putom, a uprijeko nije kraće od dvadeset. Želja da odem na Šeremetovicu bila je u meni toliko dugo da je ostarila, tako sam prije vidio i moskovsko Šeremetjevo nego golijsku Šeremetovicu.

Šeremetovica je bila riječ za lomljenje svega, od stupaca do osovina na pretovarenim kolima. Arabadžisati se moralo, zarada je bila dobra, a muka neopjevana i neoplakana. Arabadžije i rabadžije bi se u selo sa Šeremetovice vraćali iznureni, kaljavi, nasekirani, da su đavoli njihova mesa okusili, pocrkali bi đavoli. Nije bivalo rijetko da rabadžije nakon pohoda u trupce potroše sve što su zaradili kako bi kod kolara popravili sve što bi na kolima popucalo: rudu, paoce, gobelje.

Šeremetovica je imala nešto lakšu rimu u Goliji: Šipovicu. Ova je bila malo bliža i, pričalo se, malo lakša, poneko dijete bi s ocem ili stricem i otišlo u trupce do Šipovice, ali do Šeremetovice nije nijedno. Šeremetovica je bila riječ iz koje se puši volujski znoj, u njoj se lome losovi za trupce i stenju stupci na kolskim pragovima. Pomenula se, ne povrnula se, govorilo bi se kad bi se spomenula Šeremetovica.

Moj brat Hazbo je jednom išao preko Golije pješice u Rašku radi regrutacije, pa je pričao kako je svakako prošao i kroz Šeremetovicu, ali kako na Goliji tada nije bilo oznaka za mjesta, te nije znao koji su od lagera trupaca koje je vidio usput bili lageri na Šeremetovici. To je u meni još više raspaljivalo želju da i ja odem u tu Šeremetovicu. Ali su me tabananja vodila uvijek na druge strane, a prema Šeremetovici nije bilo ni škole ni pošte ni išta što bi nas onamo dodatno vuklo ili za nas bilo nadležno.

Naravno, htio sam znati i šta znači i otkuda je riječ šeremetovica. Riječ pod kojom puca teljig u jarmu i rude na volujskim kolima, riječ iz koje fijuče bič i udara volujske sapi. Ponekoga bih i upitao šta bi šeremetovica mogla značiti, ali odgovora nisam dobio nikad, samo uginjanje ramenima. Jednom sam, već smo u trećem mileniju, u autobusu iz Zagreba za Beograd, na izlasku iz Hrvatske, čuo kako kondukter, vraćajući pasoš nekoj ženi, izgovorio prezime Šeremet. Bila je dva sjedala ispred mene. Gospođo, znate li mi reći otkuda je to Vaše prezime? Znam, od muža, rekla je, putnici oko mene su prasnuli u smijeh, i ja sam prestao s daljnjim pitanjima. Dobri etimološki rječnici i dobri rječnici imena rijetki su, a u njima su tumačenja ponekad takva da se ili mimoilaze, ili se ne sretnu nigdje, kao tračnice za šinska vozila. Ne mislim na one rječničke kupusare, koje u našim krajevima služe kao polje za svakovrsno divljanje, za nacionalističku podvalu proglašenu slobodom, već na one knjige iza kojih stoji istinski istraživački rad. E takva dva su, Fasmerov etimološki rječnik ruskoga i naš, Skokov: prvi kaže kako je Šeremet rusko lično ime u 15. i 16. stoljeću, iz kojega je kasnije nastalo i prezime, čuveni su boljari Šeremeti. Jedan ruski rječnik muslimanskih imena upućuje na turkijske jezike, te šeremet izvodi od persijskog šer ‘lav’ i Muhammed, ‘hvaljen’. Isti taj rječnik, međutim, prednost daje čuvaškom porijeklu riječi, gdje šeremet znači ‘bijedan’, jadan, dostojan žaljenja. I za jedno i za drugo tumačenje imam primjer. Najprije za ovo drugo: zaovice šeremetovice, deseterac od dviju riječi, vokativ sastavljen od dvaju deminutiva, tu i tamo sretne se u našoj epici, i to ne kao neutralna invokacija nego prekorljiva, nešto kao: moja zaovice, moja budalice. Ili kad Avdo Međedović u svojoj dugoj pjesmi uz gusle (ima snimak u Milman Parry Collection na Harvard univerzitetu) kaže: a moj zete šeremetoviću, on onda upozorava na nepodopštinu zeta kome svijet nije na mjestu. Primjer za možebitnu vezu sa lavom i Muhammedom je rijetko muslimansko žensko ime Šeremetka ili Šeremeta, ima ga u Sandžaku.

U ovom našem jeziku što ga, po Slamnigu, Hrvati dijele sa Srbima, ‘kao zdjelu bravetine u sočivici’, ima derivata šeremetskih nekoliko: šeremet, šeremetka, šeremetovica, šeremetović. Prezime, ime, toponim, trava. Čuo sam, u Lici, i particip radni i trpni: pošeremetio, pošeremećen, u značenju ‘šenuo’, ‘šenut’. Poremetiti bi moglo biti svojta sa pošeremetiti.

Tumačenja Petra Skoka za mene su mjerodavna: šer je u Sandžaku nemirno i nemoguće dijete (na Kosovu ima i dete šeremete), a šerbudala se kaže uglavnom za odraslu osobu koja se pravi da ne umije svezati početak s krajem.

Biljka iz porodice Compositae koja se na Staroj planini zove šeremetka, na Pešteri i u Starom Vlahu je samo krajevac, u botaničkim rječnicima kraljevac, bila sikavica, kravljak, krmski korijen, vilino sito, latinski Carlina. Krajevca sam se u djetinjstvo najeo za sav život, i danas znam jednim udarcem nogom izbiti njegov korijen, a onda rukom oljuštiti bodlje i doći do jestivog dijela. Nikad u djetinjstvu nisam čuo da neko krajevac zove ne samo šeremetka, nego ni kraljevac. Sad dosta o tome.

Ovoga jula sam dočekao dan da odem na Šeremetovicu, sa svojim bratučedom Sibom i prijateljem Golubom Pendićem. Dvojica Gudževića su na Odvraćenici uzela Pendića, pa su za desetak minuta autom stigli ondje gdje su naši stari štetovali, a mi današnji dolazimo da gledamo pustoš od nekadašnje Šeremetovice: nigdje nijednoga trupca, ni kola ni volova, ni rabadžija! Huji vjetar i klikće ptica kroz smrčevak. Stara, zapuštena šumarska kuća propalih zidova i prozorskih ćerčiva, s otužnim kišnim olucima i gromobranom preko zapuštenog krova ničim ne pokazuje da je bila glavna zgrada usred mjesta koje je nekada imalo šest kafana i još kockarnicu. I danas se priča kako se u toj kockarnici znalo gubiti ne samo ono što je zarađeno na vuči trupaca, već i kola, a bogme i volovi. Ostala je i priča da je jedan rabadžija ostavio volove upregnute u kola i ušao na trenutak u kafanu, pa se zapio i pio do jutra, a volovi su stajali cijelu ledenu golijsku noć pod jarmom i kolima punim trupaca. Golijski čovjek često ne koči nizbrdo, a koči uzbrdo. Čuo sam, jednom u kahvi u Dugoj Poljani, kako jedan moj rođak kaže svome sinu ‘ada jesi l ti to noćio na Šeremetovicu’, a kad sam pitao šta mu to znači, rekao mi je da se tako kaže nekome što se kocka u pare, pa pogubi i pare i sebe.

Evo vidi, Šeremetovica se rašeremetovila, rekao mi je Golub Pendić, čovjek veliki pregalac i lovac prve klase. Njemu dugujemo zahvalnost za asfaltiranje dvaju puteva do Odvraćenice, onoga od Pazara, te onoga od Raške, preko Šeremetovice. U njegovu hotelu na Odvraćenici može se vidjeti jedan dio prepariranih zvijeri koje je, između Šipovice i Šeremetovice, iz svoje puške pobio lovac po imenu Golub.

1/2