Američki časopis "Forbes" prošlog je tjedna proglasio otok Mljet jednim od pet najljepših neotkrivenih mediteranskih otoka za posjetitelje koji vole biciklirati i pješačiti izvan utabanih staza. Vijest je u hrvatskim medijima prenesena s nepatvorenim ponosom i divljenjem nama samima koje Amerikanci otkrivaju kao mi nekoć Ameriku, i pogledom toliko uprtim u budućnost da smo ujedno zaboravili kako na Mljetu, koji dakle tek valja otkrivati, ipak postoji čitav jedan ozbiljan nacionalni park, i tako već punih 60 godina.
No više se nipošto ne radi o tome da smo zapadnjacima baš do te mjere off road i nepoznati, pa da baš svaku generaciju svojih entuzijastičnih potrošača moraju ovamo slati kao na Mjesec. Jest da na osmome najvećem jadranskom otoku nekim grubim propustom nije odrađen baš nijedan dan snimanja "Igre prijestolja", ali zapravo je u našoj čudnovatoj autorefleksiji riječ o nečemu drugom. Amerikanci i još poneki danas nam imponiraju primarno zato što imaju dovoljno cjepiva za same sebe, e da bi uopće mogli razmišljati o aktivnom otkrivanju drugih. Slično promatramo i npr. Britance, radujući se njihovu masovnijem dolasku, naročito obilascima kruzerom, što pak jasno pokazuje da smo već poprilično desperatni s obzirom na lockdown i paralizu ekonomije. Tržišno preživljavanje je pritom dosljedno okrutno, i ne daje priliku za pravedničko zgražanje nad činjenicom da se naši gosti plasiraju za tu ulogu isključivo kroz sustav nacionalne sebičnosti, presudan u globalnoj distribuciji cjepiva. Nema veze što je ideal nove svjetske solidarnosti, rođen u prvoj fazi najveće pandemije u povijesti, u međuvremenu ishlapio ekspresno poput nasukane meduze pod zvizdanom.
Dubrovački gradonačelnik Mato Franković ovih je dana objasnio i tehniku novog pristupa mušterijama koje će za posjeta gradu biti držane u tzv. balonima, zapravo grupama izoliranim od domicilnog življa. Dolazit će i odlaziti zračnim mostom preko Švicarske, testirati se više puta, brodovima krstariti duž naše obale, odvojeno posjećivati muzeje i lokacije snimanja "Igre prijestolja" i, ako otkriju koji, nacionalne parkove.
Sve to, međutim, ne prenosimo zato da bismo ukazali na alternativne taktike privlačenja turista u doba korone, koliko zbog upozorenja da ništa bolje od turizma još nismo upogonili, a ni pokušali smisliti. Pandemija je prvih mjeseci služila upravo toj vrsti preispitivanja vlastite ekonomske ranjivosti, pod pritiskom opće zdravstvene prijetnje i neimaštine, dok smo se suočavali s neizvjesnošću izolacije. Hrvatska je tad valjda prvi put osjetila istinski strah od ovisnosti o turizmu, ali potom je zaraza malo jenjala i uskoro smo ostvarili relativno zadovoljavajuću sezonu, pa do daljeg zaboravili na opasnost. I tako, evo nas u novoj godini, pred novim izazovom realizacije sezonskog prihoda koji inače čini 17 posto domaćeg BDP-a, a da zamjenskog rješenja i dalje nemamo.
Damir Krešić (Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)
- Povrh svega, ovu ćemo sezonu početi u znatno nepovoljnijim uvjetima od lanjskih, jer mi do prošle jeseni nismo ni znali što je to pravi val epidemije, a još će važnije biti kakve su epidemiološke brojke u zemljama otkud dolaze naši gosti. I kad jednom dođu, bit će presudno da se mogu brzo i sigurno vratiti doma, pa će i dalje veliku ulogu igrati blizina i mogućnost putovanja osobnim vozilom, odnosno naša prednost tzv. autodestinacije u odnosu na velika emitivna tržišta poput Njemačke, Italije, Britanije. Ipak, rizici su i dalje ogromni, dijelom zato što smo prošle godine, može se reći, u svemu ovome imali više sreće nego pameti - rekao nam je Damir Krešić, ravnatelj Instituta za turizam u Zagrebu (IZT).
Krešić napominje da je izostao ponajprije dokument koji će nam reći kako se turizam treba postaviti prema epidemiološkoj i ekonomskoj krizi, štoviše, tri stupnjevana dokumenta za razne potencijalne ishode. A uporno zanemarivanje takvog pristupa samo je dio generalne ekonomsko-političke zapuštenosti Hrvatske koja se na turizam ne bi smjela toliko ni oslanjati, o čemu već klikću i galebovi nad kruzerima.
Dubrovački gradonačelnik Mato Franković ovih je dana objasnio tehniku novog pristupa mušterijama koje će za posjeta gradu biti držane u tzv. balonima, zapravo grupama izoliranim od domicilnog življa
- Smanjenje udjela turizma u BDP-u trebalo bi biti neka vrsta imperativa, iako bi nonsens bio da sada drastično suzbijamo sam turizam. Problem je više u drugim segmentima gospodarstva koji bi morali rasti po puno bržim stopama. To bi trebala biti prava strukturna reforma Hrvatske, ali nju nitko istinski ne planira, ne razmatraju se druge industrije, ne istražuju se mogućnosti, ne suzbija se preveliki značaj turizma u RH, a samim tim ni velik rizik koji nosi zahvaljujući svojoj osjetljivosti na krize - smatra Krešić.
Podsjetimo se malo kako je uopće došlo do takve monokulture u hrvatskoj privredi: linijom manjeg otpora uslijed mogućnosti da se živi od prodaje gotovih prirodnih i naslijeđenih kulturnih vrijednosti. Takoreći svatko na Jadranu je mogao postati turistički djelatnik, privatni iznajmljivač, pa se uz tri-četiri mjeseca rada izdržavati ostatak godine, a veliki igrači su mogli računati i s velikim povratom ulaganja od cjelokupnoga golemog kapitala koji se ovdje obrće u tom sektoru. Nije pritom riječ o kruhu bez motike, kao što se nerijetko zna tvrditi, jer iza turističkih rekorda stoji vojska sezonskih radnika krvavih koljena, domaćih ili državljana neke od bivših republika SFR Jugoslavije. Takva problematična struktura hrvatske ekonomije nije dabome nastala kao zbir pojedinačnih zastranjenja, nego kao sustavno poticana ukupna orijentacija. Nije to bilo ni posebno teško, ljudi su upućivani na biznis koji se odlikuje naizgled manjim ulaznim troškom, ali samo zato što je potonji skriven u renti. Crpljenje javnih dobara, uz eksploatiranje naslijeđenog i nadograđenog obiteljskog doma, postalo je najčešća privredna osnova za velik dio Hrvatske.
O tome da je posrijedi efekt sustavne ekonomske politike, svjedoči podatak o ovdašnjim poduzećima: ona su između 2000. i 2014. godine čak 80 posto svojih ulaganja ili oko 300 milijardi kuna – gotovo jedan BDP – odvojila za nekretnine. Time nije proizvedeno nijedno dugoročno kvalitetno radno mjesto, ali je investitorima omogućeno povlačenje brzog profita, dok naša komunalna infrastruktura od tog novca baš i nije vidjela prosperiteta. Priroda je naročito na udaru: jadranski ekosustav je već neko vrijeme pred određenom vrstom kolapsa, a najvidljiviji problem predstavljaju fekalna onečišćenja zbog nedostatne i dotrajale kanalizacijske mreže.
Vedran Horvat (Foto: IPE)
- Premalo pažnje smo posvetili štetnim ekološkim i socijalnim utjecajima turizma - za Novosti je izjavio Vedran Horvat, izvršni direktor zagrebačkog Instituta za političku ekologiju (IPE).
On podsjeća da smo kod evaluacije turističkih godina bombardirani informacijama o broju noćenja, broju ulazaka, dnevnoj zaradi i sličnom, sve s ciljem da se naglasi važnost turizma za godišnji proračun i BDP te pruži neka razvojno-investicijska perspektiva.
- No kad čujemo koliko je novca prosječni turist s kruzera ostavio na Stradunu, ne čujemo ništa o tome koliko je otpada ostavio, koliko je energije potrošio, na koji način je kruzer utjecao na ekosustav i zašto se na stradunskim terasama više ne čuje riječ domaćeg jezika. Ne čujemo ni o tome koliko otpada se proizvede tokom turističke sezone, koliko struje i vode se potroši, kakav je ugljični otisak svih tih aktivnosti. Na kraju krajeva, ni koliko i ti milijuni letova vezani uz Hrvatsku kao destinaciju doprinesu klimatskim promjenama. Ne čujemo ništa o tome koliko lokalne samouprave reinvestiraju zaradu i prihode u obnovu, održavanje ili modernizaciju javne infrastrukture za te iste komunalne usluge koje preko sezone imaju peterostruko više korisnika - kaže Horvat.
On naglašava da pritiskom turizma na kvalitetu života i život lokalnih zajednica nitko sustavno ne upravlja niti ga smanjuje. Pa se, unatoč tzv. strateškim dokumentima koji daju okvir za razvoj turizma u Hrvatskoj, stječe dojam stihijskog i nesustavnog pristupa po principu "gradi, rentaj i zaradi", ne bi li se po što većoj cijeni naplatio taj kvadrat pod jadranskim suncem.
- Da ne govorimo o tome da je život iz jezgri dobrog dijela obalnih gradova potpuno ispario, dok su cijene stanovanja u gradovima poput Zagreba, Splita ili Dubrovnika vrtoglavo porasle ne bi li, uglavnom stranim, vlasnicima omogućile luksuzne stanove u starim dijelovima grada. Za mnoge stanovnike tih gradova kvaliteta života je strahovito opala, a lokalnim samoupravama kao da nije cilj dobrobit vlastitih građana već sve podređuju imperativima sezone. Pored toga, naš turizam je među onim sektorima koji će biti najpogođeniji klimatskim promjenama zbog porasta temperature, oskudice prirodnih resursa, promjene vegetacije, utjecaja na ljudsko zdravlje, o prirodnim katastrofama da i ne govorimo - nastavlja Horvat.
Danas smo već zarobljenici nove zablude, one da se usprkos svim upozorenjima – sad još i ovakvome ultimativnom, zdravstvenom – sve može održati po starom. Direktor IPE-a slaže se s potrebom iznalaženja zamjenskog ekonomskog rješenja, iako podcrtava da javni interes znači puno više od punjenja državne kase ili mjesnog proračuna.
- Ako ljudi napuštaju otok jer ne mogu živjeti na njemu zbog turističke monokulture, to je problem. Pandemija je poput povećala pokazala slabe točke našeg turizma, ali na našu sreću, ponegdje i žilavost. Međutim, potrebno je puno više planiranja u toj industriji kako bi ona mogla održati svoju uslugu, a pritom postala ekološki i socijalno održiva te otporna na buduće pandemije. Ne bi li se održao, turizam će se, i to je dobra prilika, opet morati više okrenuti prema domaćim gostima ili gostima iz susjedstva, prema vlastitim kapacitetima za proizvodnju hrane, prema efikasnijoj potrošnji prirodnih resursa i energije - zaključuje Vedran Horvat.
Damir Krešić slaže se s alarmantnom nužnošću izokretanja paradigme sa zanemarivanjem društvenih troškova koje turizam uzrokuje svojim rastom, iako ga tematiziramo dominantno kroz onih 11 ili 12 milijardi eura ukupnog godišnjeg prihoda.
- Mi već dugo živimo na dug prema vlastitom okolišu. Ne samo priroda nego i naša infrastruktura namijenjene su i lokalnom stanovništvu, a ne jedino turistima. Ipak, zbog toga što je preopterećujemo turizmom, moguće je da pola Hvara u špici sezone ostane danima bez vode, ili da Split zadesi veliki požar uslijed preopterećenja dalekovoda, ili da je u Dubrovniku more često zagađeno - kaže ravnatelj IZT-a.
On dodaje da nije zagovornik centralizacije, ali nalazi velik nedostatak u ovlastima jedinica lokalne samouprave od kojih brojne prostorno planiranje i sustav dozvola koriste samo radi komunalnih pristojbi i plaća u javnom sektoru.
- Ne ulaže se iz toga u novu kanalizaciju ili vodovod, a jedna npr. Makarska, sa svojih dvadesetak tisuća stanovnika, nikako ne može ljeti primiti još 50 tisuća ljudi i funkcionirati normalno - dodaje Krešić.
Izlaz, vidimo da nije tajna, leži u dugoročnom zaokretu prema drugim sektorima, ali nije tajna ni to da Hrvatska u ovom času ne raspolaže političkim kapacitetom za takav pothvat. U protivnom bismo, kvalitetnije promišljajući društveni značaj resursa koji se turizmom fatalno iscrpljuju, zacijelo već došli i do promjene odnosa spram pitanja vlasništva nad njima, tako i upravljanja. Prije par godina, recimo, politolog Marko Grdešić na portalu Ideje.hr sugerirao je mogućnost uvođenja državnih sovereign wealth fondova u suvlasništvo nad svim poduzećima u hrvatskom turizmu, a na račun njihova korištenja zajedničkih dobara ovog društva. Njihova dobit bi se dijelila svim građanima Hrvatske, onako kao što Norveška ili Irska, Kanada ili SAD čine s ponekim svojim prirodnim vrijednostima, u pravilu rudnim bogatstvima. No ta ideja u međuvremenu je u Hrvatskoj postala tek malo manje skandalozna, kao i slične sugestije na tragu pravednije i održivije raspodjele zajedničkog vlasništva, tzv. commons. Mi se i dalje lakše držimo stare abnormalnosti, čestitamo sebi na povremenoj vidljivosti u bjelosvjetskim medijima, te snujemo o gostima zatvorenima u svoje balone, pa možda jednog dana i sami kakvim čudom zaslužimo neki samo naš.
