>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui

Shaughnessy Bishop-Stall Sigurniji sam u dokumentarnom žanru

Shaughnessy Bishop-Stall, novinar, pisac i profesor kreativnog pisanja: Mnogo mi je teže pisati fikciju. Stranice su više bijele. Ipak, moguće da baš zbog te borbe imam utisak da moja fikcionalna djela imaju više znoja i krvi u sebi

Kanadski novinar i pisac Shaughnessy Bishop-Stall sa sedamnaest godina otputovao je u Kostariku, koju je prokrstario autostopom. Radio je kao instruktor engleskog jezika, bojao kuće i brao masline u Meksiku, Italiji i Španjolskoj. Diplomirao je na Sveučilištu Concordia, a kao novinar radio je za sve važnije kanadske novinske kuće, uključujući Saturday Night, National Post i The Globe Mail. Danas je profesor kreativnog pisanja na Sveučilištu u Torontu. Svestran kakav jeste, glumio je i u seriji 'The Newsroom'. Nedavno je gostovao u Zagrebu, na festivalu Lit Link.

Široj je publici najpoznatiji po knjizi 'Down to This: Squalor and Splendour in a Big-City Shantytown', objavljenoj 2004. godine. Kako bi je napisao, napustio je svoju životnu rutinu i godinu dana proveo s beskućnicima u tzv. gradu šatora. Naivno pristupajući ovoj ideji, među beskućnicima se zaista pojavio sa šatorom, iako nijedan beskućnik, naravno, nije živio u šatoru. Prvih mjeseci od batina i maltretiranja spasila ga je činjenica da su svi za njega mislili da je policijski inspektor.

Čitatelji vas ponajviše znaju po knjizi 'Down to This: Squalor and Splendour in a Big-City Shantytown'. Kako je publika u Hrvatskoj reagirala na vaša javna čitanja i jesu li joj bila poznata i neka vaša druga djela?

Mislim da publika nije bila toliko upoznata s mojim pisanjem i iz tog razloga sam veoma zahvalan što mi se ukazala prilika da nekoliko svojih radova, ustvari znatan broj njih, pročitam pred publikom u Zagrebu, Puli i Rijeci u sklopu Lit Link festivala. Publika je bila zainteresirana i s pažnjom je slušala moje tekstove. Reagirali su izrazito zainteresirano i oduševljeno. Moram priznati da mi je bilo jako čudno čitati nešto što sam napisao prije jednu deceniju, ali sve se to nekako povezalo.

Ma znate već, pisci!

Kakve su vaše prve impresije o zagrebačkim piscima? Zanima vas svakodnevni život u svojoj punoći, pa nas zanima kakve su vam impresije o svakodnevici u Hrvatskoj?

Pa, to su dvije različite stvari – pisci i svakodnevni život. Svuda u svijetu pisci imaju potrebu voditi život izvan svakodnevice. Po tome su, naravno, slični i pisci koje sam imao priliku upoznati ovdje, ali oni su po nečemu isto tako jedinstveni, strastveni, duhovni, smiješni, depresivni – ma znate već, pisci! Jako brzo sam se zaljubio u Hrvatsku i planiram se vratiti.

Životni vijek beskućnika jako je kratak. Većina prijatelja koje sam na ulici imao i ljudi o kojima sam pisao danas nisu živi. Oni koji su još uvijek živi, nekolicina njih, i dalje se bore, dok neki drugi imaju stabilniji život od mene

Jednu ste godinu živjeli s beskućnicima u tzv. gradu šatora. Razmišljate li ikada o tim ljudima koji su ostali na tom istom mjestu i koji i dalje žive u katastrofalnim uslovima? Vaša knjiga je dosegla internacionalnu slavu, ali šta se desilo s njima i vama nakon svega toga?

Životni vijek na ulici je jako kratak. Većina prijatelja koje sam tamo imao i ljudi o kojima sam pisao danas nisu živi. Oni koji su još uvijek živi, nekolicina njih, i dalje se bore, dok neki drugi imaju stabilniji život od mene. Prije nekoliko mjeseci kontaktirala me jedna žena koju sam tamo upoznao i koja se bavila prostitucijom. Željela je da joj potpišem knjigu za njezinog sina. Čini mi se da ona ima dobar život. Za ostale, nisam baš najsigurniji da je tako.

Prati li vas još nadimak Lucky, koji ste zaradili dok ste živjeli s beskućnicima?

Ne više. A kada ga ljudi koji put koriste, to je prožeto mnogo većom dozom ironije.

Publici se jako dopala i vaša knjiga 'Ghosted'. Ima li nade da se vaši romani i kratke priče prevedu na hrvatski jezik?

Jako bih volio kada bi se neki hrabar i velikodušan hrvatski izdavač prihvatio takvog projekta. Postoje neke naznake da će se to desiti, ali još ništa nije definitivno.

Jutro poslije

Pišete fikciju i dokumentarističku literaturu. Kako se prebacujete između ta dva oblika pisanja? Istovremeno ste i novinar…

Nalazim da mi je mnogo teže pisati fikciju. Stranice su više bijele. Konačno mislite da ste našli pravu rečenicu, zapišete je i onda opet sve ispočetka, ne znajući ni u jednom trenutku što se sljedeće može desiti. Za mene je neograničen broj izbora paralizirajući. Takav sam i u životu. Osjećam se sigurnije u dokumentarnom žanru. Ali ipak, moguće da baš zbog te borbe imam utisak da moja fikcionalna djela imaju više znoja i krvi u sebi, što im, nadam se, daje neku žicu i moć.

Je li bitno za pisca da bude izložen 'pravom' životu?

Za sve nas je bitno da smo izloženi životu. To je ono što nas tjera da živimo.

Kako vidite poziciju pisca danas, kada je teško naći izdavača i kada je prisiljen baviti se samopromocijom?

Je li ili nije teško naći izdavača jedna je stvar, ali na kraju oni očekuju da pisac iznese veći dio posla. Pripadnik sam stare škole i jako mi je neugodno da se sam promoviram. U većini drugih stvari sam bez srama, ali smatram da je samopromocija zamorna i bez veze. Pokušavam je izbjeći, koliko god je to moguće.

Pored toga što trenutno putujete, koji su vaši sljedeći projekti na redu?

Trenutno radim na svojoj novoj dokumentarnoj knjizi 'Hungover: A History of the Morning After, And One Man's Quest for the Cure'. I ja sam jedan od njih. Knjiga se bavi upravo onim što naziv kaže, dakle mamurlukom, jutrom poslije i potragom za lijekom. Izaći će tijekom 2016. zahvaljujući izdavačima Harper Collinsu u Kanadi i Penguinu u Americi. I nakon toga, nastupa naš hrabri i velikodušni hrvatski izdavač…

1/1