Žanr kriminalističke dokudrame je vrsta niže kategorije, i na filmu i u literaturi. Na filmu to je televizijski, neautorski žanr, bavi se temama iz crne kronike, a emitira na specijaliziranim televizijskim programima, tek iznimno u kinima. U književnosti to je tek knjiški produžetak novinske crne kronike, tiska se pod egidom ‘istinite krimi-priče’ i većinom prodaje na novinskim kioscima. Kriminalističke dokudrame i ‘istinite krimi-priče’ ružno su pače i dokumentarnog filma i knjiškog krimića. Oličenje banalnosti. U krimi-dokudramama žrtva je najčešće supruga; ubojstvo se u pravilu događa u braku; žena se najviše izlaže opasnosti udajom; životno ugrožena postaje kada podiže policu osiguranja – a ubojica je uvijek suprug. U njima nema iznijansiranih priča. Postoje samo dvije krajnosti: ili potpuno banalne ili potpuno nevjerojatne priče.
Jedna od takvih priča bio je i film ‘Uljez’ Barta Laytona, dokudrama o nestanku maloljetnika koja je 2012. i 2013. osvojila brojne ugledne filmske nagrade. Spominjemo ‘Uljeza’ jer je riječ o dokudrami koja je iz svijeta niževrijednih televizijskih krimi-programa ušla u prestižni svijet art-kina i filmskih festivala, otvorivši time interes za svoju žanrovsku vrstu. U susjednom kozmosu književnosti još se nije dogodilo ništa slično. Svijetom krimića i dalje dominiraju Skandinavci, što nakladama, što književnim ugledom. No evo jednog prijedloga za prijevod. ‘Helter Skelter’ Vincenta Bugliosija uzbudljiviji je krimić od bilo čega što se u Skandinaviji napisalo posljednjih godina. U povijesti američkog krimića on stoji uz bok Hammetta i Chandlera. Pritom ga nije napisao profesionalni pisac, već državni tužitelj, i čak ga nije napisao sam, već uz pomoć ‘pisca iz sjene’, stanovitog Curta Gentryja.
Vincent Bugliosi umro je u ljeto ove godine, u osamdesetoj godini. Američki mediji tim su se povodom prisjetili njegova bestselera ‘Helter Skelter’ i njegove uloge u slučaju ubojstava Tate/LaBianca. Ubojstvo glumice Sharon Tate i njezinih prijatelja, kao i ubojstvo bračnog para LaBianca dan kasnije označilo je smrt idealizma šezdesetih. Bugliosi je ubilački pohod kalifornijske hipi-komune pratio iz prvog povijesnog reda, radeći na ubojstvima i kao istražitelj, i kao tužitelj u procesu protiv Charlesa Mansona i njegovih ubojica.
O kulturološkom fenomenu Charlesa Mansona i Familije, degeneracije hipi-ideala, uopće idealizma šezdesetih, ne treba govoriti: povijesni značaj događaja iz ljeta 1969. mnogo je širi od sedam ubojstava, za koliko su članovi Familije osuđeni. Bugliosi se nije bavio širim kulturološkim kontekstom ubilačkog kulta Charlesa Mansona, ali je svejedno slučaj smatrao iznimnim i neusporedivim s ičim u analima američkog kriminala. Profil žrtava, psihoza koju su ubojstva izazvala među slavnima i bogatima, bizarnost motiva ubojstva (pokretanje rasnog rata), poveznica između zločina i Beatlesa te prije svega maleni, mefistovski hipi-guru koji iz pozadine vuče konce i u ubilačke pohode šalje većinom mlade djevojke – čine slučaj Tate/LaBianca fascinantnim i izvan šireg konteksta.
‘Helter Skelter’ je silazak u hipi-pakao: okultističku, rasističku i patrijarhalnu komunu, čiji su pripadnici morali ‘odbaciti ego’, čije su se djevojke morale prostituirati za svoga vođu i odreći se tek rođene djece (premda se potom od njih tražilo da nekoliko mjeseci stare sinove oralno zadovoljavaju). U socijalnom i psihološkom smislu, ‘Helter Skelter’ je zastrašujuća freska društvenih otpadnika, bivših zatvorenika, kriminalaca i odbjeglih djevojaka. U žanrovskom smislu, ‘Helter Skelter’ je ‘istinita krimi-priča’ naspram koje se fikcija čini nemaštovitom i bezvrijednom.
