Koje životinje su iza rešetaka, a ko je iza debelog stakla, pita me profesor Jerotić. Iza rešetaka su ptice, iza stakla na terarijumima su zmije, gušteri i daždevnjaci, a iza stakala na akvarijumima obitavaju ribe, profesore. Ma je li moguće da ima besnih zmija i riba? Ima, profesore, ima…
Piše Sinan Gudžević‘Dragi likovi’ su važna knjiga moga djetinjstva. Dobio sam je od svoga rođaka Safeta Gudževića. A Safet ju je dobio od Tita! To jest, stigla mu je poštom iz Maršalata, a moji i Safetovi rođaci, iako vole da stvari zovu kakve stvari jesu, ponekad stvari zovu onako kako misle da bi stvari morale biti
Piše Sinan Gudžević‘Nije to benđo iz kaubojskih filmova, to je benđo Rifata Čerkeza! Znaš Rifata, svaki dan prolazi ovuda, onaj malo kalajisan u lice, on je Čerkez, a veliki je pevač i svirač, đe on svira, svadbuje se i po heftu dana. On ti živi uz samu džamiju, ona kapija do džamijske njegova je’
Piše Sinan GudževićNeko od onih koji sudbine drže u svojim šakama, učinio je da mi u Grabu zasvira bendžo i uz njega zapjeva niko manji no Rečko Međedović. Zasvirao je bendžo u Grabu, ljetos, kad se Grab već uvelike raz-grabio, kad se sveo na dvije kuće i ovu koja je umotana gustišom nad potokom
Piše Sinan GudževićJusufi je za mene bio mnogo šta, još od djetinjstva je bio čest gost u mojim snovima, bio je čista radost koja je dolazila iz tranzistora, u najboljem Partizanu, onome iz 1965/66 bio je, uz Šoškića, jedini koji u prezimenu nije imao a
Piše Sinan GudževićPočinje drugo poluvrijeme, i nakon minut vremena, Rojević daje gol za Partizan. Stadion eksplodira, Saši su malo dva oka za gledanje, malo su mu nos i usta za disanje. Ako sreća može imati tijelo i dušu, ona se toga popodneva nalazila na stadionu JNA i zvala se Saša Rakitić
Piše Sinan GudževićBaketa Vapljanina sam, poslije mnogo godina, vidio prije neki dan u Pazaru. I Bake mi ispriča kako je skoro četiri godine radio s Pepijem, što je meni promaklo, jer tada nisam duže boravio u rodnom kraju. Vozili su kombi, prikazivali filmove, nekad Bake, nekad Pepi
Piše Sinan GudževićPepi je pustio prvi film u mom životu. Lete ždralovi. Prije no što će ga pustiti, Pepi je stao pred krcatu salu i rekao da je film jako dobar, da je i ratni i ljubavni, i da je potežak za gledanje, ali da je jako dobar, a zato što je jako dobar, dobio je veliku nagradu, zlatnu granu od palme u gradu Kanu
Piše Sinan GudževićZadruga je bila prva zgrada u djetinjstvu. Prva i jedina na putu za školu. A školu nismo smatrali zgradom, škola je bila škola. U Zadrugu se išlo po cigare odraslima, u Zadruzi se kupovao petrolej, kupovali se kahva, so i šećer, pred njom bi se stajalo da se zaustavi neki od kamiona teretnjaka koji bi iz Štavlja razvozili lignit dalje po Srbiji…
Piše Sinan GudževićViše puta mi je Izet spomenuo Borku, a u Amalfiju mi je, prvih dana jula 2000, rekao da se na njegovoj ličnoj tabeli ratnih prijateljstava Borka Pavićević i Vera Zogović smjenjuju na prvom i drugom mjestu, tako što je parnih datuma prva Borka, a neparnih Vera
Piše Sinan GudževićDolka je bila takva da su svi momci za njom mahnitali: ljepotica, nasmijana i vedra, a istovremeno zatvorena i zagonetna, a nekako sva svečana, oni koje je učila pričali su kako je bogme stroga ali i pravična. U nju se odmah pozaljubljivala učiteljsko-nastavnička muška zajednica barem triju škola, ali ni nenastavnici i neučitelji nisu zaostajali
Piše Sinan GudževićJakica se sa Sinaja vratila 1945, vojnim avionom u Beograd, i ondje je, kao hrvatski kadar, raspoređena da radi u Arhivu Ministarstva inostranih poslova. Tu će upoznati Oskara Juranića. Ni tri godine nije bila u braku, kad će protiv njena muža biti podignuta neobjašnjiva i neshvatljiva optužnica koja će ga teretiti za kolaboraciju
Piše Sinan GudževićIma jedan historičar koji tvrdi da je jedna žena čije je ime bilo Johanna, rodom iz Mainza u Njemačkoj, dogurala dotle da bude izabrana za rimskog papu. Bila je obdarena za knjige i za jezike i bila je bolja u tome od muškinje, pa se dosjetila da se preruši u muško
Piše Sinan GudževićU teškoj i dugoj borbi žena za priznavanje dostojanstva u zajednici, davni govor Hortensijin poslužio je kao uzor i uzorak za veliku pobunu muškaraca, koja se dogodila osamnaest stoljeća kasnije i šest i po hiljada kilometara dalje od Rima, u Bostonu 1770.
Piše Sinan GudževićVidjevši da će čuvena Frina biti osuđena za teško djelo bezbožničke djelatnosti, njen advokat se, prije no što presuda padne, laća posljednjeg sredstva da je spasi: priđe joj i s nje skine hiton, i ona ostane i gola i naga u atenskom Areopagu, ispred sudaca u čijim je glavama već bila na putu za Had
Piše Sinan GudževićTvrdnju da je ljepota glavobolna, da je čak štetna i da je opasna slušao sam često. Evo, blizu četrdeset godina od riječi Isa-hodže, našao sam da bi se s njime složio, pa i slaže se, napismeno se slaže, humanista (i veliki feminista!) Ortensio Lando
Piše Sinan GudževićJednoga dana je svaki đak moga razreda dobio po kartonsku kutiju u kojoj su bile gusjenice svilene bube. Rečeno nam je da svako svoju kutiju ponese kući i da gusjenice hrani dudovim lišćem, pa će nam onda biti kazano kada da bube donesemo natrag
Piše Sinan GudževićDo mojih je ušiju još u djetinjstvu doprlo da je prva tkalja svile bila vila Pavila. I vila je bila iz Bruse. Mi smo mislili da se svila rodila u Brusi. Ko umije biti pametan, neka pametuje, ja ne umijem: da li je moguće da je u imenu Pavila ostala takma s tkalačkih prsta Pamfile?
Piše Sinan GudževićOtkad sam čuo da će Vienna pješice ići u Kinu, shvatio sam da je ona Goetheova riječ o Siciliji za nju bila motiv samo za Siciliju, a na pješačenje do Kine se daje da bi imala više vremena (i prostora, o da!) da bude sama sa sobom. Da se sjeća i da priča sama sa sobom
Piše Sinan Gudžević‘Stojimo tako na komadiću jedne uske kamene staze (Zoran je zove polica), jedva širem od cipele broj 44, vezani konopima za željeznu sajlu na stijeni, preusko je da bi se moglo sjesti. Pao mrak. A noć božanstvena, nebo puno zvijezda, bez ijednog oblaka, nenormalno topla noć za datum 31. decembar…’
Piše Sinan GudževićDragana Rajblović o svom himalajstvu piše i govori bez mistificiranja, i knjiga i pričanje su joj svjedočenje o sjaju i tami ljudskoga penjanja i hrljenja u visine viskokih planina. Ista je i kad priča izvan pozornice i bez mikrofona, sa samo jednim slušaocem, kad govori o svom pradjedu Josefu i o svom djedu Vaclavu Reiblu
Piše Sinan GudževićDa sam izdavač, objavio bih prevode svih pjesama pjesnikinje Aguirre. One sve ranjavaju kao što ranjavaju sati u onoj opomeni na srednjovjekovnim sunčanim časovnicima, vulnerant omnes. Ali nijedna ne ubija, svaka oživljava i traži pravo da se život živi
Piše Sinan GudževićPrvog aprila 2019. spoznali smo da je knjiga ‘Iza sedam logora’ posljednja knjiga u kojoj je za života Hrvoje Polan objavio svoje fotografije
Piše Sinan GudževićSve što je u knjizi ‘Ne ubiti pticu drozda’ nije drukčije nego ono što je Brana Petrović pričao kad je pričao ozbiljno i kad se gonetalo da li priča ozbiljno: duboko, posvećeno i s neskrivenom pogođenošću. Kakav je bio u životu i među ljudima, takav je i u kolumnama: humoran i humorističan, žalostan u veselju, a veselnik u žalosti
Piše Sinan GudževićMachbuba je bila robinja, koju je grof od Muskaua kupio na tržnici robova u Kairu i doveo je u Muskau. Grof od Muskaua bio je putopisac, književnik, dandy i snob, i luđak i dijete, ali, po jednodušnom mišljenju mjerodavnih stručnjaka, genijalan uređivač parkova i onoga što se u našem jeziku zove zelene površine
Piše Sinan GudževićGünter zaključi kako su zmije danas učinile da nas trojica ljudi ispadnemo kao biljke s korijenjem prema gore, a s listovima prema dolje. Meni se ta slika dopala pa sam ga pitao otkud mu. On kaže da mu je malo od Aristotela, a malo od priče njegova oca
Piše Sinan GudževićOd Güntera sam saznao da postoji zimzeleni hrast, i čuo kako ga nauka zove: quercus ilex. Kad je vidio moju iznenađenost, rekao je da je to saznanje često iznenađenje i za mnoge botaničare, da se zimzelenost toga hrasta u ponekim leksikonima i atlasima drveća označava čak znakom uzvika
Piše Sinan GudževićCrkva po imenu Santi Nicolò e Cataldo nalazi se na velikom gradskom groblju, i u baroknom gradu Lecce ona je posljednji spomen na normanskog kralja Tancredija. U groblje se ulazi kroz skromna vrata uz samu crkvu. Palme, oleandri, eukaliptusi. I prvi grob, s lijeve strane toga ulaza grob je čovjeka po imenu Tito Schipa
Piše Sinan GudževićPredlažem da, u cilju stvaralačkog udaljavanja hrvatskoga jezika od srpskoga, državotvorni jezikoslovci preuzmu rusku gramatičku navadu te da riječ Lecce svuda pišu Lecce, da je ne sklanjaju, ne mijenjaju, ne dekliniraju. I Talijani rade slično: oni riječi mijenjaju sprijeda, a mi otpozadi
Piše Sinan Gudžević