Od Güntera sam saznao da postoji zimzeleni hrast, i čuo kako ga nauka zove: quercus ilex. Kad je vidio moju iznenađenost, rekao je da je to saznanje često iznenađenje i za mnoge botaničare, da se zimzelenost toga hrasta u ponekim leksikonima i atlasima drveća označava čak znakom uzvika
Piše Sinan GudževićCrkva po imenu Santi Nicolò e Cataldo nalazi se na velikom gradskom groblju, i u baroknom gradu Lecce ona je posljednji spomen na normanskog kralja Tancredija. U groblje se ulazi kroz skromna vrata uz samu crkvu. Palme, oleandri, eukaliptusi. I prvi grob, s lijeve strane toga ulaza grob je čovjeka po imenu Tito Schipa
Piše Sinan GudževićPredlažem da, u cilju stvaralačkog udaljavanja hrvatskoga jezika od srpskoga, državotvorni jezikoslovci preuzmu rusku gramatičku navadu te da riječ Lecce svuda pišu Lecce, da je ne sklanjaju, ne mijenjaju, ne dekliniraju. I Talijani rade slično: oni riječi mijenjaju sprijeda, a mi otpozadi
Piše Sinan GudževićPrevodeći Ovidijeva pjevanja u onim godinama bio sam tvrd u odluci da ne gledam u Maretićev prevod. Tvrde odluke imaju cijenu. A mislim da tada, sa 29 godina, nisam ni znao da postoji zimzeleni hrast
Piše Sinan GudževićOvdje, u Grumo Appula, Hajduk je, kao reprezentacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, triput igrao protiv vojne britanske selekcije pod nazivom British Unit i sva tri puta pobijedio: 9:0, pa 9:3, i u posljednjoj utakmici 4:0
Piše Sinan GudževićVladimir Beara sluša, sjedi na stolici i kaže mi: ‘Čuj, to je bilo ovako!’ I iz toga sjedenja, iz stolice na kojoj sjedi, izvije se i poleti preko mene živoga i preko onoga živoga kaktusa do pod plafon, i padne u onaj onamo ćošak
Piše Sinan Gudžević‘Kakvih sam se nagledao finti, bicikla, driblinga, tunela, podvala na treninzima, čisto mi žao što se to ne pamti i što se neće pamtiti. Ali se, kažem ti, to zaboravlja, pamti se ono što je učinjeno na zvaničnoj utakmici’
Piše Sinan Gudžević‘Šeki jurne s loptom, tek tada mi Miloš pusti ruku i ja pojurim za Šekijem, stignem ga u šesnaestercu, uklizam, izbacim loptu u korner, Šeki padne kao da ga je tramvaj udario, padne na leđa, raširi ruke, a Dopuđa svira penal…’
Piše Sinan Gudžević‘Šekularac je za druge i Šekularac i Šeki, ali za mene je on, prije svega, Bucko. To je njegov nadimak iz djetinjstva. On i ja smo rasli zajedno. Upoznali smo se 1949. godine. U Beogradu. Šekularci su stanovali u Hilandarskoj 20, a Redeovi u Vlajkovićevoj 32…’
Piše Sinan GudževićŠeki je u Jugoslaviji bio ono što je u Brazilu bio Garrincha: narodna radost. Mali rastom, krivonog, čudesan s loptom, katkad začikava protivnika da mu je uzme. Deran jedan neodrasli, najslavniji mladić kome fudbal služi da bi se potvrđivao kao mangup
Piše Sinan GudževićČovjek koji je govorio desetine jezika zamislio je novi jezik, za sav svijet. I za nekoliko godina po tom svijetu su i taj jezik i njegov izumitelj stekli mnogo poklonika. Na vrhuncu zanimanja za njega, volapük je imao oko milion govornika u svijetu
Piše Sinan GudževićDa bi bio prirodno sumanut, pjesnik mora biti prirodno dobar. To ne znači nužno od rođenja dobar, može se to i izgraditi, životom, iskustvom, to, biti dobar, dobar dušom, dobrodušan, velikodušan bez obzira na sitnost duša drugih i na sitne duše
Piše Sinan GudževićBodoni Poesie Blätter su listovi dobrog papira i velikog formata, na kojima su odštampani stihovi. Prvi takav list, uramljen i pod staklom, vidio sam na zidu malog stana u Bodmanovoj kući u Gottliebenu, čim sam se u stan uselio, avgusta 2001.
Piše Sinan GudževićKad završi čitanje, Izet dođe do mene, klekne i kaže mi: ‘Drago dijete, šta ti je što toliko plačeš?’ To su prve riječi koje je Izet Sarajlić meni rekao. I onda mi je napisao evo ovu posvetu, na prvoj knjizi Sabranih djela koju sam iz Sarajeva donijela ovamo: ‘Za moju Sarajku u Konstancu Lejlu, ali da puno ne plače…’
Piše Sinan GudževićPreko gimnazijskog profesora geografije Cvetka Mitrovića u moj je život ušao grad po imenu Kiruna. Cvetkov naglasak je bio na u. I rijetko kad bi izgovarao samo Kiruna, uvijek je Kiruni dodavao još Jelivare. Ovaj drugi grad naglašavao je na a, i govorio da se na švedskom piše Gällivare, a izgovara Jeliváre
Piše Sinan GudževićZajednički bijeg Alje Rahmanove i njenog supruga Arnulfa von Hoyera u Švajcarsku svakako nije bio samo bijeg od možebitne boljševičke budućnosti (uostalom, Salzburg je potpao pod američku kontrolu), već i od nacističke prošlosti. A za ovu materijala ima dosta
Piše Sinan GudževićOnaj koji je kravlje rogove doveo dotle da se o njima glasa na referendumu seljak je, školovan poljoprivrednik. Živi u brdima kantona Bern, i drži rogate krave. Ime mu je Armin Capaul, i u biografiji ima da je čak bio učesnik studentskih demonstracija 1968.
Piše Sinan GudževićNaravno da sam morao iskoristiti priliku da vidim i onoga koji je najviše puta prešao preko leda velikog jezera. Taj putnik, u načelu, putuje samo kad se cijelo jezero zaledi. On putuje samo u jednom pravcu, kad dođe na drugu obalu ostane onamo do sljedećeg potpunog zaleđivanja, do sljedeće Seegfrörne, odnosno Seegfrörni
Piše Sinan GudževićU ovih petnaestak godina koliko dolazim na Bodensko jezero saznao sam sve što se moglo saznati o jahaču s Bodenskog jezera. Saznao sam da je rodom iz Friedrichshafena, iz predgrađa Fischbach, da se zvao Georg Stärr, i da je u svojoj 53. godini u istom danu na konju projahao preko Bodenskog jezera
Piše Sinan GudževićDa je radio u Novom vremenu, najsramotnijoj tiskovini nedićevske Srbije, nekoj vrsti nacističkog lista Völkischer Beobachter na ćirilici i srpskom jeziku, to u svojoj knjizi o živovanju sa Lisom Della Casa suprug Dragan Debeljević prešućuje
Piše Sinan GudževićStane Kelter kraj tamne ploče na zemlji, na kojoj piše Jaußovo ime i prezime, pogledam u podnožje one skulpture, nema na njoj one pločice sa imenom umjetnice. Zavučem ruku u džep svoje jakne, da izvadim fotoaparat, kad aparata – nema! Drugi džep, pa opet prvi, pa unutrašnji, nema!
Piše Sinan GudževićOd svih stanara, posjednika, vlasnika zamka u Gottliebenu meni bi najdraže bilo da sam mogao upoznati Wilhelma Muehlona, čovjeka koji je trinaest godina hodio kuda i sam hodim ove jeseni, a bio je proglašen narodnim neprijateljem od zločinaca koji su vodili dva najstrašnija rata u povijesti
Piše Sinan GudževićNatpisa po drvenim kućama u Švajcarskoj ima sila jedna, mnogi se ponavljaju, neki su dosadno isprazni, a ovaj sa stare, lijepo obnovljene kuće Gottliebenu nisam nigdje drugdje našao. Zato hoću da kažem šta ja vidim u njemu i zašto on stoji baš na toj kući
Piše Sinan GudževićShvatio sam da je učitelj Rilkeove stihove prepisao još u petak, da bi ga nastavno gradivo u ponedjeljak čekalo pripremljeno. Pomislio sam da neće on ovom uzrastu predavati o prezahtjevnoj Rilkeovoj pjesmi. Ali on baš to radi!
Piše Sinan GudževićŠkola u Gottliebenu mene u dvjema stvarima podsjeća na moju osnovnu školu u Bijelim Vodama. I u mojoj je školi u jednoj učionici bilo više od jednog razreda, pa iako je imala dvije učionice, u svakoj su bila po dva razreda. Učitelj je bio po jedan na dva razreda. To je jedna stvar. Druga je, što su učitelji stanovali u školi, svaki u po jednom malom stanu
Piše Sinan GudževićVojničko pješačenje kroz Bosnu, Hrvatsku i Sloveniju danas mi je draga uspomena. Ne samo zbog Puškinovog stiha kako sve što mine biva lijepo, već i stoga što bez te uspomene, između drugih stvari, vjerovatno nikad ne bih dobio vremena da pročitam dnevnik Edvarda Kocbeka o putu u Jajce. A taj mi se dnevnik ugnijezdio u srcu
Piše Sinan GudževićU istu onu torbu u kojoj sam je nosio u Pazar i natrag u Zemun, stavio sam ono isto jastuče i na jastuče mačku Anju, te još sa vojničkom torbom o ramenu, ušao u Sava ekspres. Sa ljubljanskog kolodvora sam otišao do stanice autobusa broj 1 za Vižmarje, ušao u njega i sišao kod kasarne
Piše Sinan GudževićDesetar vikne ‘vojsko, Dnevnik!’, svi se nevoljko usprave u svojim stolicama. Titova poruka narodima i narodnostima, privredni uspjesi, vijesti iz svijeta. Već je skoro osam sati, rubrika Kultura. Čudo da ga takvoga nema: Dimitrije Tasić govori o knjizi pjesama autora Sinana Gudževića, izišloj te godine u Beogradu!
Piše Sinan Gudžević‘Eto, tako mi ove cigare i ove kahve, sad mi je mila svaka ona cigara koja me popržila po ovoj usnici, mio mi je i onaj rak koji se od toga poturio. Da nije bilo toga raka, ne bi mene niko premestio u konobare, a da me nijesu premestili za konobara, nikad pred ove moje oči i uši ne bi došla Zehra Deović’
Piše Sinan Gudžević