Nakon dana, mjeseci i godina došla i godina 2012. i u njoj šesti dan mjeseca decembra, kad sam, preko interneta, našao da jedan antikvarijat nudi longplejku za kojom tragam trideset i dvije godine i koji još mjesec preko. Na onomu svijetu je već petnaest godina bio Viktor Pöschl, a Franz Bömer osam
Piše Sinan GudževićAuuu, ni Franz Bömer ne stoji drukče nego ja po pitanju longplejke! Nisam tada mogao prihvatiti da takav znalac i poznavalac Ovidija nema još i ploču na kojoj jedan njegov kolega kazuje stihove pjesnika kojem je on, Franz Bömer, posvetio cio život
Piše Sinan GudževićJača od Cardenalovih stihova za mene je bila njegova ličnost. Čovjek, katolički svećenik, teolog oslobođenja i revolucionar, koga će poljski papa Wojtyła lišiti teoloških dužnosti, kako se to pravnokatolički kaže a divinis. Nisam mogao ni zamisliti da ću ikada upoznati Ernesta Cardenala
Piše Sinan Gudžević‘A jesi li vidio kako su onome berberu Pazarcu srušili radnju bagerom?’ ‘Vidio sam, a imam ti ja o toj berberskoj radnji ponešto ispričati. Tu radnju je od preduzeća Sloboda, koja je bila vlasnik toga prostora, kupio Meho Dugopoljac, i to je bilo, eto poklopilo se, one iste godine kad je mene osunetio berber Šaćir…’
Piše Sinan GudževićSunedžijom Šaćirom su tetke i tetkovi, a bogme i poneke majke plašile djecu da ih urazume, kad ih uhvati dječačko mahnitilo. U svakom selu je Šaćir sunetio dječake, od onih tek rođenih pa do onih koji su već u dubokom pubertetu ili ispali iz njega. Ove posljednje se tu i tamo zvalo stari konji
Piše Sinan GudževićŠaćir-sunedžija, koga su odrasli eufemistično zvali berber, bio je strah i drhat našeg djetinjstva. Viđali smo ga ponekad, kad bi išao u neko selo sa svojom crnom tašnom u kojoj su bile britve, mengele, pumpice za prskanje rana praškom i bočice sa jodom… Sve u svemu, Šaćir je vazda išao drugima, pa smo se nadali da nas neće frhnuti njegova britva
Piše Sinan GudževićIspod Šemsove kuće, dolje desno, kraj vratnice, bila je kućica za psa. Ona se u selu zvala, i još se ponegdje zove megara. Psu, stanaru te megare, bilo je ime Čapov. Za nas djecu Čapov je bio praznik, bio je živi džumbus: pitom, a vragolast, vitak i mišićav, ne drži ga mjesto, sad ga vidiš kraj kuće a sad ga čuješ kako kevće u pola vrletne gromade Koznika
Piše Sinan GudževićJedne zime, možda je bila godina 1960, kad je već svaka kuća imala sahat Insa Zemun, neko je rekao da svi sahati odsad ima da idu alafranga, a nijedan više neće ići alaturka! A Malića je rekla i poslije danima ponavljala da alafranga njoj ‘u kuću neće uići’. Ako alafranga uiđe preko praga, kuća će se povlašiti!
Piše Sinan GudževićEto da ostanem u neočekivanosti, a da, makar i malo, ostanem u temi, napisat ću nešto malo o jednoj ženi sa Puškinova ljubavnog kataloga. Za tu ženu, osim akuratnih puškinista i marljivih slavista, kod nas zna malo ljudi. Ona se zvala Amalia Risnich, ponegdje je prezime pisala Riznić. I tako je ispalo da Amalija bude tema 300. moje kolumne u ovom listu
Piše Sinan GudževićPuškinisti su utvrdili da je ‘momak mili, momak nježni’, kome se obraća Puškin, Pavel Vjazemski, sin kneza Pjotra Andrejeviča Vjazemskog. Vjazemski otac se posljednje godine Puškinova života od Puškina udaljio i prestao s njime govoriti. Došao je da Puškina vidi na odru. To je ostavilo prostora za razne hipoteze
Piše Sinan GudževićTi znaš da je kod nas ljero – nesretnik i jado. E ljero je bio i taj Puškin i taj, kako reče, Ljermontov. Oni su obadvojica ljerani, izgubi mladost na ludost. Meho Eminović je dobro reko kad je reko da su mnogi u Rusiji tuđom rukom počinjeli samoubistvo
Piše Sinan GudževićPuškinu je dvoboj sa d’Anthèsom bio trideset i drugi po redu. Od trideset i dva, održano ih je pet, ostali su otkazani nakon mirenja, izvinjavanja i posredovanja. U trideset i drugom zakazanom, a petom neotkazanom dvoboju, konjički gardijski oficir d’Anthès je ubio petrogradskog kamer-junkera Aleksandra Puškina
Piše Sinan Gudžević‘Kakav je to rad: stegneš olovku s tri prsta, desnom rukom, a onda spustiš olovku pa malo čitaš i prevrćeš listove te jedne te druge knjige, malo jednijem prstom, a malo s dva. I takav rad se zove prevodadžisanje knjige, je li?’
Piše Sinan GudževićRiješim da nađem Miću Drakića. I nađem ga, zahvaljujući blagodatima tehnološkog napretka. Milenko Mića Drakić živi u Montpellieru u Francuskoj, kao brazilski penzioner, i kao još aktivni ekspert za rude, minerale i zaštitu klime. Čuli smo se telefonom, o Beću i uspomenama s njime govori s velikom nježnošću
Piše Sinan Gudžević‘Taj je bife dao ime cijeloj uvali. Katastarski se ona zvala i još se zove Bušat, ali kao da se nikad nije tako zvala. Danas je cijela uvala Utjeha, nema turiste da ne zna za to ime. A Vito Nikolić, ne samo da nikad nije kročio u naš bife ni u našu uvalu, nego nije nikad saznao ni da se ime koje je nadjenuo našem bifeu proširilo na cijelu uvalu’
Piše Sinan GudževićOdsluži i odrobija Slobo Ljuca kaznu u Kotoru, i opet dođe u Titograd. Prvo što načini, ode u onu crkvu pod Goricom gdje mu je pop Valjevac dao ime Slobo. I tu zatraži od novoga popa da ga odslobi i da ga opet zašeki. I da ga razvede od žene koje više tu nema i za koju ne zna ni đe je
Piše Sinan Gudžević‘U jednom času, valjda je to trebalo da bude glavna tačka, ustao je otac djevojke, i rekao Šilju nešto kao, e zete naš budući, sad ćemo iznijeti na trpezu naše tradicionalno jelo za ovakve prilike: to je pečeni mačak, kojega smo počeli toviti za tebe i našu šćer čim smo utanačili ovu svečanost…’
Piše Sinan GudževićBećo je od otvaranja šampanjaca često imao žuljeve na obadva dlana. A otvarao je sve najbolje šampanjce ovoga svijeta. Gledao sam mnogo puta kako to čini. Skine onu ‘pozlatu’ sa čepa, ‘polako a munjevito’ (njegov izraz), spusti desnu šaku na čep, stisne je oko njega, i opet ‘polako a munjevito’ okrene ga, te se čuje jedno kratko plump
Piše Sinan GudževićStuckateur Gudžević nema nikakvih nelagoda po pitanju imena kluba koji pomaže i za koji, može se reći, živi. On ne živi u Jebenhausenu, ali živi za SF Jebenhausen. Stanuje u Salachu, šest kilometara od Jebenhausena, radi svuda po međuriječju Neckar/Fils, a jedva čeka da nedjelja dođe, da stane uz bijelu liniju igrališta
Piše Sinan GudževićVeljo je radio u mjestima bliže i dalje od Jebenhausena, ali je cijeloga svoga radnog vijeka gastarbajterskog stanovao samo u Jebenhausenu. Jugovići, koji su ga zadirkivali zbog imena mjesta, smislili su da njegovu adresu još dokite: govorili su kako Veljo stanuje u Frauenstrasse Nummer seks
Piše Sinan GudževićDragom Ivanu Čoloviću već sam predložio da natpise s groba Boška Miljkovića uvrsti u sljedeće izdanje svoje čudesne ‘Divlje književnosti’, a rado bih potražio i nekoga da ih uvrsti i u antologiju ljudskog ruganja sa smrću i žalbi na život, a ne znam od koga da počnem
Piše Sinan GudževićPrvu vijest o postojanju spomenika čuo sam od svoga brata Hazba, godine 1960. On mi je rekao da je, nakon što je o tome krajputašu ispričao u našem selu, čuo da je starijima događaj bio poznat, da je bilo različitih verzija o pojedinostima, ali nije bilo sporno da je čobane pobila komitska družina Feriza Salkovića
Piše Sinan GudževićGiorno je izazivao radoznalost kod svih, i kod učesnika pjesničkog susreta u Amalfiju i kod publike. Jedan pjesnik pola dana nije vjerovao da će se s nama tri puna dana družiti i stihove čitati onaj zgodni momak koji u antifilmu ‘Sleep’ Andyja Warhola kao od majke rođen spava (ili glumi da spava) skoro pet i po sati
Piše Sinan GudževićJovana sam upoznao prije četrdeset i šest godina, u Beogradu, u Studentskom gradu. On je studirao na filološkom fakultetu na grupi za jugoslovensku i opštu književnost, ja sam bio na elektrotehničkom i raspitivao sam se kod njega o tome šta misli bi li za mene bilo preteško da uporedo studiram i opštu književnost, koju su svi zvali svetska
Piše Sinan GudževićDržeći se za zid zgrade pred kojom se usred dana smrknulo, nekako natrntam na zvono Kovač. Uspenjem se uz stepenice. Mirko i Boba nasmijani, misle da sam nešto zaboravio. Nisam zaboravio ništa, nego ćete mi prirediti postelju, jer ste maglu na Rovinj spustili, te hoćete da vam noćim u kući
Piše Sinan GudževićU djetinjstvu, Šeremetovica mi je bila dalja nego Patagonija. Bila je tu, iza vrha Viseće, ali tamo djeca nisu mogla ići, jer je daleko do nje, a stariji su pričali o njoj kao da su se vraćali s mučenja. Stariji su u Šeremetovicu išli nerado i po nevolji, a oni koji bi u nju otišli, pamtili su je zauvijek. U Šeremetovicu se išlo u trupce
Piše Sinan GudževićOtkako me ugrizla, Anja je nestala. Februar je mjesec mačjeg parenja, bilo je jedino nadežno objašnjenje koje sam sedam dana davao sebi. Za to vrijeme me je čovjek iz antirabične službe zvao dvaput i pitao jesam li mačku odnio na pregled. Nisam, ne mogu je naći, kao da je u zemlju propala
Piše Sinan GudževićKoje životinje su iza rešetaka, a ko je iza debelog stakla, pita me profesor Jerotić. Iza rešetaka su ptice, iza stakla na terarijumima su zmije, gušteri i daždevnjaci, a iza stakala na akvarijumima obitavaju ribe, profesore. Ma je li moguće da ima besnih zmija i riba? Ima, profesore, ima…
Piše Sinan Gudžević‘Dragi likovi’ su važna knjiga moga djetinjstva. Dobio sam je od svoga rođaka Safeta Gudževića. A Safet ju je dobio od Tita! To jest, stigla mu je poštom iz Maršalata, a moji i Safetovi rođaci, iako vole da stvari zovu kakve stvari jesu, ponekad stvari zovu onako kako misle da bi stvari morale biti
Piše Sinan Gudžević‘Nije to benđo iz kaubojskih filmova, to je benđo Rifata Čerkeza! Znaš Rifata, svaki dan prolazi ovuda, onaj malo kalajisan u lice, on je Čerkez, a veliki je pevač i svirač, đe on svira, svadbuje se i po heftu dana. On ti živi uz samu džamiju, ona kapija do džamijske njegova je’
Piše Sinan Gudžević