Zapisi Đurđice Čilić napisani su jezikom jasnim, a tematski su takvi da ih može čitati i odrastao čovjek i dijete, te cijela knjiga pomalo liči na ona masivna ‘vrata koja pjevaju’ na krstionici Ivana Krstitelja u crkvi San Giovanni in Laterano, koja imaju tako povozite šarke da ih može otvoriti i djetinja ruka
Piše Sinan GudževićSvi koji su slušali i gledali Nikitu Staneskua, neće nikad zaboraviti taj dan. On je sipao stihove iz glave, cijele pjesme, manje antologije stihova drugih pjesnika, dosjetke u jatima i rojevima. Adam Puslojić je prevodio neumorno, a uskakao bi i Ioan Flora
Piše Sinan GudževićUoči Đurđovudne i na sam Đurđevdan činilo se nešto što je oblikovalo i djetinjstvo i odrastanje, a oblikovalo se u uspomenu nezaboravnu i nepotrošivu. Kako da zaboravim svoga tetka Iljaza Kalčinića kad bi uzeo u naručje svoju malu kćer Mejru: ‘Ada, kaži babu nešto, ada Đurđevdane moj, ada i Đurđevdane i omaho moja!’
Piše Sinan GudževićNe čini se izgledno da bi moglo biti istraživanja po pitanju restrikcije u ljubljenju za vrijeme pandemije virusa nazvanog corona. A bilo bi zanimljivo istražiti smanjivanje količine ljubavničkih poljubaca usta na usta, koji evo preko dva mjeseca trpe manjkove i gubitke, zbog zatvorenosti granica, zabrana kretanja i putovanja
Piše Sinan GudževićOvih dana meni je bolja medicinska lektira Plinije Stariji nego godišnji svesci ‘New England Journal of Medicine’. Vidim kako se stručnjaci i oni koji se takvima žele zvati krste na moje spominjanje Plinija. Oni koji se ne krste, prevrću očima. E pa Plinije je od vas ne samo stariji, nego i bolji
Piše Sinan GudževićS ovoga svijeta, iz bolnice u Oviedu, otišao je Luis Sepúlveda. Odnijet je sa svijeta čovjek koji je preživio torture i zatvore zlikovca Pinocheta. Preminuo je od posljedica koje je u njegovom tijelu počinio virus nazvan imenom corona
Piše Sinan GudževićU ovim danima kad je zemaljski krug mjera za strepnju od virusne zaraze hoću da podsjetim na doktora Černozubova, koji je djecu i odrasle liječio od rednji šarlaha i difterije, od meningitisa, tifusa i malarije
Piše Sinan GudževićU ovim danima narodne strepnje od čudnovate zaraze što ubija ljude po svijetu, majstor Iso mi ne izlazi iz glave. Ovdje hoću da sačuvam od zaborava razgovor s njime koji, računam, pristaje uz razgovore o današnjoj boleštini
Piše Sinan GudževićEpidemija velikih boginja gurnula je u leksičku zabit riječ rednja. Žao mi je što se rednja prostorno suzila, a mogla se proširiti, danas bi taman pristajala uz ovu nevolju s virusom. Umjesto toga, eno je još u Sijarićevim knjigama, i u ustima starijih Sandžaklija. Neka rednja naišla pa nas poobaljivala, jedva se davranisasmo
Piše Sinan GudževićSenicid je novolatinska složenica od senex i od caedere. Ubijanje staraca. Složenica je zamalo ušla u zakone, a u običaj je ušla davno, običaji su jači od zakona, i senicid je kao običaj bio običavan u različitim kulturama. Senicid ovoga mjeseca izvršava virus nazvan zanosnim imenom Corona. Vijenac, kruna, stephanos
Piše Sinan GudževićNakon dana, mjeseci i godina došla i godina 2012. i u njoj šesti dan mjeseca decembra, kad sam, preko interneta, našao da jedan antikvarijat nudi longplejku za kojom tragam trideset i dvije godine i koji još mjesec preko. Na onomu svijetu je već petnaest godina bio Viktor Pöschl, a Franz Bömer osam
Piše Sinan GudževićAuuu, ni Franz Bömer ne stoji drukče nego ja po pitanju longplejke! Nisam tada mogao prihvatiti da takav znalac i poznavalac Ovidija nema još i ploču na kojoj jedan njegov kolega kazuje stihove pjesnika kojem je on, Franz Bömer, posvetio cio život
Piše Sinan GudževićJača od Cardenalovih stihova za mene je bila njegova ličnost. Čovjek, katolički svećenik, teolog oslobođenja i revolucionar, koga će poljski papa Wojtyła lišiti teoloških dužnosti, kako se to pravnokatolički kaže a divinis. Nisam mogao ni zamisliti da ću ikada upoznati Ernesta Cardenala
Piše Sinan Gudžević‘A jesi li vidio kako su onome berberu Pazarcu srušili radnju bagerom?’ ‘Vidio sam, a imam ti ja o toj berberskoj radnji ponešto ispričati. Tu radnju je od preduzeća Sloboda, koja je bila vlasnik toga prostora, kupio Meho Dugopoljac, i to je bilo, eto poklopilo se, one iste godine kad je mene osunetio berber Šaćir…’
Piše Sinan GudževićSunedžijom Šaćirom su tetke i tetkovi, a bogme i poneke majke plašile djecu da ih urazume, kad ih uhvati dječačko mahnitilo. U svakom selu je Šaćir sunetio dječake, od onih tek rođenih pa do onih koji su već u dubokom pubertetu ili ispali iz njega. Ove posljednje se tu i tamo zvalo stari konji
Piše Sinan GudževićŠaćir-sunedžija, koga su odrasli eufemistično zvali berber, bio je strah i drhat našeg djetinjstva. Viđali smo ga ponekad, kad bi išao u neko selo sa svojom crnom tašnom u kojoj su bile britve, mengele, pumpice za prskanje rana praškom i bočice sa jodom… Sve u svemu, Šaćir je vazda išao drugima, pa smo se nadali da nas neće frhnuti njegova britva
Piše Sinan GudževićIspod Šemsove kuće, dolje desno, kraj vratnice, bila je kućica za psa. Ona se u selu zvala, i još se ponegdje zove megara. Psu, stanaru te megare, bilo je ime Čapov. Za nas djecu Čapov je bio praznik, bio je živi džumbus: pitom, a vragolast, vitak i mišićav, ne drži ga mjesto, sad ga vidiš kraj kuće a sad ga čuješ kako kevće u pola vrletne gromade Koznika
Piše Sinan GudževićJedne zime, možda je bila godina 1960, kad je već svaka kuća imala sahat Insa Zemun, neko je rekao da svi sahati odsad ima da idu alafranga, a nijedan više neće ići alaturka! A Malića je rekla i poslije danima ponavljala da alafranga njoj ‘u kuću neće uići’. Ako alafranga uiđe preko praga, kuća će se povlašiti!
Piše Sinan GudževićEto da ostanem u neočekivanosti, a da, makar i malo, ostanem u temi, napisat ću nešto malo o jednoj ženi sa Puškinova ljubavnog kataloga. Za tu ženu, osim akuratnih puškinista i marljivih slavista, kod nas zna malo ljudi. Ona se zvala Amalia Risnich, ponegdje je prezime pisala Riznić. I tako je ispalo da Amalija bude tema 300. moje kolumne u ovom listu
Piše Sinan GudževićPuškinisti su utvrdili da je ‘momak mili, momak nježni’, kome se obraća Puškin, Pavel Vjazemski, sin kneza Pjotra Andrejeviča Vjazemskog. Vjazemski otac se posljednje godine Puškinova života od Puškina udaljio i prestao s njime govoriti. Došao je da Puškina vidi na odru. To je ostavilo prostora za razne hipoteze
Piše Sinan GudževićTi znaš da je kod nas ljero – nesretnik i jado. E ljero je bio i taj Puškin i taj, kako reče, Ljermontov. Oni su obadvojica ljerani, izgubi mladost na ludost. Meho Eminović je dobro reko kad je reko da su mnogi u Rusiji tuđom rukom počinjeli samoubistvo
Piše Sinan GudževićPuškinu je dvoboj sa d’Anthèsom bio trideset i drugi po redu. Od trideset i dva, održano ih je pet, ostali su otkazani nakon mirenja, izvinjavanja i posredovanja. U trideset i drugom zakazanom, a petom neotkazanom dvoboju, konjički gardijski oficir d’Anthès je ubio petrogradskog kamer-junkera Aleksandra Puškina
Piše Sinan Gudžević‘Kakav je to rad: stegneš olovku s tri prsta, desnom rukom, a onda spustiš olovku pa malo čitaš i prevrćeš listove te jedne te druge knjige, malo jednijem prstom, a malo s dva. I takav rad se zove prevodadžisanje knjige, je li?’
Piše Sinan GudževićRiješim da nađem Miću Drakića. I nađem ga, zahvaljujući blagodatima tehnološkog napretka. Milenko Mića Drakić živi u Montpellieru u Francuskoj, kao brazilski penzioner, i kao još aktivni ekspert za rude, minerale i zaštitu klime. Čuli smo se telefonom, o Beću i uspomenama s njime govori s velikom nježnošću
Piše Sinan Gudžević‘Taj je bife dao ime cijeloj uvali. Katastarski se ona zvala i još se zove Bušat, ali kao da se nikad nije tako zvala. Danas je cijela uvala Utjeha, nema turiste da ne zna za to ime. A Vito Nikolić, ne samo da nikad nije kročio u naš bife ni u našu uvalu, nego nije nikad saznao ni da se ime koje je nadjenuo našem bifeu proširilo na cijelu uvalu’
Piše Sinan GudževićOdsluži i odrobija Slobo Ljuca kaznu u Kotoru, i opet dođe u Titograd. Prvo što načini, ode u onu crkvu pod Goricom gdje mu je pop Valjevac dao ime Slobo. I tu zatraži od novoga popa da ga odslobi i da ga opet zašeki. I da ga razvede od žene koje više tu nema i za koju ne zna ni đe je
Piše Sinan Gudžević‘U jednom času, valjda je to trebalo da bude glavna tačka, ustao je otac djevojke, i rekao Šilju nešto kao, e zete naš budući, sad ćemo iznijeti na trpezu naše tradicionalno jelo za ovakve prilike: to je pečeni mačak, kojega smo počeli toviti za tebe i našu šćer čim smo utanačili ovu svečanost…’
Piše Sinan GudževićBećo je od otvaranja šampanjaca često imao žuljeve na obadva dlana. A otvarao je sve najbolje šampanjce ovoga svijeta. Gledao sam mnogo puta kako to čini. Skine onu ‘pozlatu’ sa čepa, ‘polako a munjevito’ (njegov izraz), spusti desnu šaku na čep, stisne je oko njega, i opet ‘polako a munjevito’ okrene ga, te se čuje jedno kratko plump
Piše Sinan GudževićStuckateur Gudžević nema nikakvih nelagoda po pitanju imena kluba koji pomaže i za koji, može se reći, živi. On ne živi u Jebenhausenu, ali živi za SF Jebenhausen. Stanuje u Salachu, šest kilometara od Jebenhausena, radi svuda po međuriječju Neckar/Fils, a jedva čeka da nedjelja dođe, da stane uz bijelu liniju igrališta
Piše Sinan GudževićVeljo je radio u mjestima bliže i dalje od Jebenhausena, ali je cijeloga svoga radnog vijeka gastarbajterskog stanovao samo u Jebenhausenu. Jugovići, koji su ga zadirkivali zbog imena mjesta, smislili su da njegovu adresu još dokite: govorili su kako Veljo stanuje u Frauenstrasse Nummer seks
Piše Sinan Gudžević