>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Sindikati na tržištu

Sindikate se obavezuje na pogubni tržišni pristup spram samog radništva. Oni trže članstvom koje organizaciji donosi utjecaj, prihod i reprezentativnost, te konkurentnost u odnosu na druge sindikate

Ne, premijer Andrej Plenković ipak nije bio u pravu kad je proteklih dana u riječkom 3. maju ustvrdio da je dovršenje broda za rasute terete ‘potvrda’ hrvatske državne politike da želi ‘održivu brodogradnju’, ali nipošto ‘na onim osnovama kad su, nažalost, velika sredstva, sredstva državnih jamstava, završila tako da brodovi nisu izgrađeni, a sredstva su konzumirana’. Na još veću žalost, daleko veća državna jamstva negoli za ijedan brod izdana su bila za restrukturiranje – točnije, privatizaciju s reustrojem – većine najvećih domaćih škverova.

Da postoji takva želja državne politike, lako bi se uočilo da su milijarde kuna isparile direktno radi privatnog interesa novih vlasnika. Bilo bi dovoljno da se obratilo pažnju na izvještaje državne revizije i Hrvatske brodogradnje – Jadranbrod, ovlaštenog evaluatora procesa restrukturiranja.

No vlasti bi tad morale poništiti i privatizaciju, te uzeti sva brodogradilišta nanovo pod svoje, ili ih naprosto pogasiti. A u prvom slučaju bi se sektor morao povesti onako kako i spada, u sklopu najšire uvezane industrijske politike koju Hrvatska, međutim, uopće nema. Štoviše, ova zemlja ne uspijeva tako uvezati ni sektore poput poljoprivrede koji nastoje slijediti turizam, a na njega su bačene sve karte. Pa ipak, primjer 3. maja pokazuje da određene perspektive za brodogradnju ima i bez privatnika kojima je prioritet njihov vlastiti interes, ne općeprivredni, radnički, javni.

Također aktualni primjer agonije Brodotrogira, s druge strane, pokazatelj je kako prolazi škver čiji novi gazda radi što mu se prohtije, dok vlasti to promatraju pasivno. No državu i privatnike smo ovdje analizirali i kritizirali u kontekstu brodogradnje često i detaljno, i te konstatacije ostaju.

Danas možemo usmjeriti pozornost na preostalu komponentu tobožnjeg tripartitnog odnosa u ovom polju – sindikate. Riječki je škver među ostalim imao sreću da je upozorenje jednog tamošnjeg sindikalista na teške probleme izazvalo lavinu reakcija koja će uroditi spasom. Trogirski je imao nesreću da se njihov sličan glas nije isprva čuo, a potom ga nisu ni slijedile ostale akcije sindikata uz protestnu buku i bijes umjesto tišine koja je legla po navozima.

Sindikalna aktivnost svela se tamo na neke pokušaje ranijeg sindikalnog vodstva, i pojedinačne istupe određenih članova-radnika. Posrijedi je Sindikat metalaca Hrvatske – Industrijski sindikat, pripadnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, nekoć jedno od najjačih domaćih radničkih predstavništava, makar potencijalno. No kad smo se ovih dana obratili jednoj radnici iz Trogira koja je više puta javno istupala zbog problema s upravom novog vlasnika škvera Danka Končara, imali smo što doznati.

Ljiljana Geić ispisala se nedavno iz sindikata, mada je po našem sudu reprezentirala ono najbolje što sindikalna djelatnost nudi i okuplja.

- Trideset godina sam bila članica SMH-IS-a, podružnice Brodotrogir. Bila sam članica povjereništva, odnosno predsjedništva u četiri mandata. Nikad nisam bila predsjednica ili glavna povjerenica, ali sam uvijek bila aktivan član, i svojim djelovanjem sam se pokušavala izboriti za prava i dostojanstvo kolega radnika - kaže ona.

- Međutim, sindikalna borba u Lijepoj Našoj je uzaludan trud! Kao prvo, moraš se pridržavati Zakona o radu koji je u glavnini povoljniji za poslodavca nego za radnika. Drugo, sindikalni rukovoditelji na višim položajima su inertni i s vremenom se birokratiziraju i ispunjavaju formu – sastanci, seminari, izbori itd. – pa često ne vide stvarne radničke probleme - rekla nam je Geić.

Konačno, ona krivnju za neuspjeh adresira i na same radnike, da se ne zaboravi i njihova odgovornost. Jer mnogi od njih često misle da se netko drugi mora boriti za njih, pa se tako npr. na organizirani prosvjed ili štrajk odazivaju u premalenom broju.

- Zbog svih tih razloga nedavno sam se ispisala iz sindikata, jer nema smisla ni pripadati nekoj organizaciji koja nema snage izvršavati svoj osnovni zadatak – štititi radnike - zaključuje naša sugovornica koja već 39 godina radi u Tehničkom uredu škvera kao brodograđevna tehničarka.

Pored radnog zakonodavstva koje preferira kapital ispred rada, skrećemo pažnju na još jednu zakonsku okolnost: sindikate se obavezuje na pogubni tržišni pristup spram samog radništva. Oni dabome ne trže njihovim radom kao robom, nego članstvom koje organizaciji donosi utjecaj, prihod i reprezentativnost, te konkurentnost u odnosu na druge sindikate.

Efekt te zadanosti koja je radništvu i njegovim zastupnicima skrojena poput luđačke košulje osjetili su proteklih godina u Puli. Kad je brodogradilište Uljanik krahiralo zbog makinacija njegove uprave – i za sobom povuklo 3. maj – pokazalo se što tek sindikalni ograničen djelokrug i mizerno zakonsko pravo na akciju znače u slučaju paralelnog djelovanja triju različitih sindikata. Pored dviju većih organizacija, SMH-a i Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, naime, tamo je aktivan i lokalni Jadranski sindikat. I dok su se veći zabavili oko međusobnog odmjeravanja snage, manji je sindikat jedini poduzimao nešto valjano. Nije se to pokazalo dovoljnim, ali je indiciralo ono što tu nikako nije dobro.

- Uvijek smo se razdvajali po sindikatima, uvijek je postojala određena napetost. Jedan veliki je u SSSH-u, drugi u Hrvatskoj udruzi sindikata, i svaki gleda na sebe, bori se za članove, nadmeće s drugim. To inače može izgledati normalno, ali u trenutku najveće krize razotkrilo se kao nerješiv problem - rekao nam je Boris Cerovac, predsjednik Jadranskog sindikata.

Cerovac je do 2013. godine bio predstavnik SIKD-a, pa danas lakše svjedoči o čemu je primarno riječ.

- Kad je sve puklo, trebale su nas povezati središnjice, da se nadvladaju razlike. SSSH i HUS, dakle, ali oni se uopće nisu ponijeli tako. Svi su pokušavali za svoj interes uloviti ono što mogu, a strateška briga za sektor je izostala. No moralo se zajednički reagirati još 2008. godine, kad se počelo govoriti o restrukturiranju. Nismo bili pravi već kad je vlada ugasila Kraljevicu - kaže.

U to doba u brodogradilištu Kraljevica je djelovao samo jedan sindikat, član HUS-a, a njegovu povjereniku nije na pozive upomoć odgovorio nitko. Uzalud je tražio prijem kod ministra, pa se predsjednik Jadranskog sindikata i sad s ogorčenjem prisjeća te prigode, uspoređujući je s prilikama u Uljaniku.

- Nismo se trgnuli ni kad su ostali škverovi došli u neprilike. A nitko sam za sebe ne znači ništa. Na kraju uvijek dođu i po vas. Osam mjeseci bio sam na čelu štrajkačkog odbora, ali nijedan od većih sindikata ili središnjica nije me imao potrebu kontaktirati. Imali su predstavnike u odboru, pa su ipak njegove odluke, o prosvjedu u Zagrebu ili obustavi rada na kruzeru, jednostrano preko noći stavljali van snage. Jedan sindikat o prekidu obustave rada nije ni javio štrajkačkom odboru, nego direktoru škvera i vlasniku kruzera. Nisam to udarao na sva zvona, da ne širim paniku - govori Cerovac.

I tako već par desetljeća: brodogradnja se rastače, od opće dike postaje ruglo, i radnici iščezavaju preko granice, ali sindikati se i dalje izmotavaju kao da su sebi i radnicima oni sami jedina svrha. Škverani tako generalno ostaju i bez ijednog pokušaja krizne suradnje s nekim manjim aktivnim i uspješnim sindikatima, nevladinim udrugama, ad hoc inicijativama, znanstvenim institucijama, strankama.

Nitko još ne poseže za receptom koji je i u Novostima spomenuo tršćanski profesor brodogradnje Giorgio Trincas, opisujući kako su talijanski škverani natjerali državu da pod svoje uzme poduzeće Fincantieri i tako spasi tu nacionalnu djelatnost. Jednostavno, nisu se više obazirali na zadana ograničenja, nego su zablokirali par prometnica i zgrada općine u više mjesta. Ali tek kad su tisuće njih pokazale zajedništvo u otporu, umjesto da ostanu nalik rasutim teretima.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1