>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Siniša Labrović: Raspudić je režimski novinar, a S. P. Novak režimski intelektualac

Postoji grupa ljudi koji su spremni zastupati interese određene političke grupacije ili određenih moćnika i za tu uslugu izvlačiti novčane ili statusne dividende. Nečija mišljenja mogu se poklapati s mišljenjima određene politike, ali trebalo bi vidjeti dobiva li taj netko i neku egzistencijalnu korist od toga

Diplomirani profesor hrvatskog jezika i književnosti Siniša Labrović u umjetnost je ušao 2000. godine radom ‘Zavijanje ranjenika’: na Dan antifašističke borbe, 22. lipnja u rodnom Sinju zavio je skulpturu partizanke s ranjenikom, pieta koju su nacionalisti pokušali oštetiti. Unatoč limitiranim produkcijskim sredstvima, kao produktivan umjetnik nizao je performanse i akcije kojima je reagirao na aktualna pitanja suvremenog hrvatskog društva. Palio je knjige, prodavao kožu, pisao grafite, hodao po vodi, ispijao more… Pažnju svjetskih medija privukao je projektom stado.org, odnosno organiziranjem reality showa s ovcama. Prošle godine reakciju je potaknuo projektom Desnica novih obećanja – DNO, kada je s grupom međimurskih Roma na zagrebačkom Cvjetnom trgu pjevao ustaške pjesme. Dodatni bijes desnice izazvao je na prošlom tradicionalnom Božićnom prijemu SNV-a, kada je razbio 11 dvojezičnih tabli na kojima su bili ispisani stihovi Ive Andrića, Arsena Dedića, Bore Ćosića, Sime Matavulja, Vladana Desnice, Mirka Kovača, Danila Kiša, Dragana Velikića, Sime Mraovića, Grigora Viteza i Branka Miljkovića, jasno se referirajući na proteste koje je izazvalo postavljanje dvojezičnih tabli u Vukovaru.

Mislim da je najnormalnije da država financira svoju kulturu. Bilo bi dobro propitati koliko novca dobivaju privrednici ili jedan Agrokor i kakve to ima veze s javnim dobrom. Takve stvari se ne propituju, ali nas se stalno propituje

Nekadašnjeg ste ministra kulture izazvali na boks-meč, dok sadašnjeg više nema potrebe izazivati jer se aktualna Vlada urušila. Planirate li izaći na izbore u rujnu, s obzirom na to da ste se i na prošlima opredijelili za jednu političku opciju? Može li umjetnik djelovati i bez da se opredijeli za jednu od stranaka?

Kao umjetnici, mi se najčešće ne opredjeljujemo da zastupamo vrijednosti i stavove konkretnih stranaka, ali ja sam član čak tri stranke: HSS-a, SDP-a i HDZ-a. Što se tiče stranačkog članstva, stao sam kod tog broja tri, iako sam imao puno veće ambicije i htio sam zahvatiti cjelokupno političko polje. Umjetnost ne bi trebala padati u dnevnu politiku, mada nisam najpozvaniji da govorim o tome. Često sam se bavio dnevnim događajima i obično mi se to zamjeralo, ali je moje reagiranje izvedbeno ili izražajno ili formalno išlo u smjeru da tu priču ponovno uopći, jer umjetnost bi uvijek trebala imati metaforički potencijal. Zastupanje određene političke opcije je stvar građanskog stava i posebno pragmatike – uvijek sam se trudio odabrati ono što je dobro u odnosu na ponuđene mogućnosti. Svojim izborima često sam bio jako razočaran, ali nisam nikada odustajao od izbora. Ukoliko budem u Hrvatskoj, sigurno ću izaći na iduće izbore i odabrati jednu od ponuđenih mogućnosti.

Sistem je da nema sistema

Umjetnici kod nas, pogotovo na nezavisnoj sceni, žive od državnih sredstava, pa zar ih to ne prisiljava da i sami budu politički pragmatični?

Ne mislim da je financiranje od strane države paradoksalno, a i utemeljeno je u praksama drugih država. Ne mislim da sam plaćen od države: u posljednjih pet godina dobio sam sredstva jedino za poduzetništvo u kulturi, koja su dobili i deseci drugih umjetnika, a poneki i nekoliko godina uzastopno. S druge strane godinama nisam tražio nikakav novac za projekte. Dobio sam jedino 5000 kuna od Grada Zagreba, ali bolje je da ta sredstva nikada nisam ni dobio, jer je rezultat za mene bio porazan i godinu dana poslije toga bio sam u depresiji. Mislim da je najnormalnije da država financira svoju kulturu. Nitko ne pita za državne potpore javnim glasilima u privatnom vlasništvu, poput ‘Večernjaka’ i ‘Jutarnjeg’. Bilo bi dobro propitati koliko novca dobivaju privrednici ili jedan Agrokor, koji dobiva milijune kuna potpore, i kakve to ima veze s javnim dobrom. Takve stvari se ne propituju, ali nas se recimo stalno propituje. Vrlo se lako može provjeriti što je država dobila od novca koji je uložen u kulturu. Istovremeno, smatram da država može biti legitiman naručitelj rada kao i bilo koji privatnik. Gdje to država ne regulira stvari? Neka se ode lijepo u Austriju i pogleda sustav njihovih potpora, i kako to grad Beč otkupljuje radove, i kako država daje potpore umjetnicima mlađima od 30 godina, i kako funkcionira županijski sustav otkupa i sustav galerija. Neka se vidi što to znači kada državne institucije doista podržavaju umjetnike, a za Austriju definitivno ne možemo reći da je socijalistička država.

Zar nam upravo taj izuzetno loš položaj umjetnika u Hrvatskoj ne govori najviše o kulturnim politikama koje se dugoročno provode?

Nema kod nas nikakvih dugoročnih politika, osim ako kulturna politika u našoj državi nema namjeru da se kultura potpuno dotuče. Za vrijeme prošle Vlade došli smo do toga da imamo 0,49 posto izdvajanja za kulturu i od toga je možda 0,49 posto dolazilo do nezavisne kulture. Pa neka se onda u odnosu na to vidi koji to umjetnici izlažu ili su pozivani u inozemstvo i neka se vidi što je država uložila u njihov uspjeh. Koje su to potpore dobili Mladen Stilinović, Sanja Iveković, David Maljković, Andreja Kulunč, Slaven Tolj i mnogi drugi umjetnici? Nemamo kulturnu politiku kao strateško ponašanje prema kojem bi se onda taktički netko mogao postaviti i odrediti prema unaprijed uspostavljenim kriterijima. Namjerno se, kao i u nekim drugim područjima, ostavlja anarhična i potpuno nedefinirana blatnjava situacija u kulturnom polju, u kojem gacamo i u kojem iza nas ne ostaju nikakvi tragovi. U takvom sistemu sistem je da nema sistema, što me podsjeća na vrijeme rata, kada su ljudi govorili da nije bilo moguće kontrolirati privatizaciju. Namjerno je ostavljen privid nereda kako bi upravo u takvom neredu bez posljedica korist izvlačili oni koji su na vrhu piramide.

Koliko onda umjetnik, prije svega, mora biti hrabar i uporan kako bi se i dalje bavio umjetničkim radom? Već godinama hrvatsku kulturu potresaju različite afere, blamaže i porazi, što je kulminiralo dolaskom zadnje Vlade…

Mislim da smo mi gurnuti u neku sudbinsku poziciju. Umjetnici na Zapadu možda mogu birati hoće li se baviti reklamnim poslom, proizvodnjom videoigrica, videospotova… Ovdje su toliko uska polja i mogućnosti da veoma često kada zakoračite u neko polje, iz njega više nikada ne možete izaći, a djelovanje u tom polju je jako usko i skučeno. Deset godina sam bio nezaposlen, što u Sinju, što u Zagrebu, i cijelo to vrijeme tražio sam zamjene u školama. Kao i tada, i danas mi je jasno što znači egzistencija nekoga tko se zove samostalni umjetnik. Takva egzistencija poprilično je neizvjesna i ta neizvjesnost u kombinaciji s mojom nezaposlenošću u školstvu prilično stanjuje živce i utječe na miran san. Jednom sam htio zbrisati iz Hrvatske i umjetnosti. Godine 2011. tražio sam i dobio turističku vizu za Australiju, gdje sam trebao iznajmiti restoran u Tasmaniji od nekih naših ljudi koji su odlazili u penziju. Činilo mi se to kao zgodna situacija za zbrisati iz slobodarstva i cijele te naše uzvišene umjetnosti, koju sam tako slavio i hvalio. Iz nekih obiteljskih razloga na kraju nisam otišao, pa sam ostao u polju umjetnosti. Za bavljenje umjetnošću kod nas treba puno strpljenja i treba zaboraviti na bilo koji građanski standard luksuza i sigurnosti.

Zbog nepostojanja elementarnih produkcijskih uvjeta zapadnete li kao umjetnik u neki vid ogorčenja i malodušnosti? Zar nije i to neki određeni element kontrole?

Nisam posjedovao ni fotoaparat ni kameru sve do 2010. godine, dok mi sinjski poduzetnik Milivoj Librenjak nije kupio prvi fotoaparat koji je imao mogućnost fotografiranja i videosnimanja. Pitanje frustracije odnosi se prije svega na to da kao umjetnik ne možete rasti. Najprije, ne možete ostvariti neku kompleksniju ideju koja traži kompleksniji zahvat. Takva ideja potpuno je nemoguća. A vi kao javna osoba odgovarate na pitanja o svom radu i nitko vas ne pita jeste li to mogli izvesti na ovaj ili onaj način. Ne radi se o egotripu, već o tome da svoje umjetničke ambicije ne možete ostvariti na neki pozitivan način i zbog toga kao umjetnik stojite na mjestu. Osim toga, postavlja se i pitanje obrazovanja, jer se kao umjetnik ne možete obrazovati i hvatati suvremene trendove, niti možete otputovati u inozemstvo i pogledati izložbe u Ljubljani ili Beču, o Londonu da i ne govorimo. Život je rasut i na dnevnoj razini trčite za pet različitih stvari kako biste izgurali egzistencijalni dio. Često se bavim raznim drugim stvarima kako bih mogao platiti račune.

Jednom sam htio zbrisati iz Hrvatske i cijele te naše uzvišene umjetnosti. Godine 2011. dobio sam turističku vizu za Australiju, gdje sam trebao iznajmiti restoran u Tasmaniji od nekih naših ljudi koji su odlazili u penziju, no iz nekih obiteljskih razloga na kraju nisam otišao

U aktivizmu mi nedostaje ironije

Desni dio kritičke javnosti, pogotovo Nino Raspudić, žestoko vas je napadao u svojim tekstovima i istupima, nazivajući vas režimskim umjetnikom, na što ste žestoko uzvratili. Mislite li da je bolje odgovoriti ili ignorirati takve napade?

Mislim da režimski umjetnik ima određeni smisao i sustav značenja. Ako govorimo o Ninu Raspudiću, rekao bih da je on režimski novinar, kao što je Slobodan Prosperov Novak režimski intelektualac. Vjerojatno postoji grupa ljudi koji su spremni zastupati interese određene političke grupacije ili određenih moćnika i za tu uslugu izvlačiti novčane ili statusne dividende. Nečija mišljenja mogu se poklapati s mišljenjima određene politike, ali istovremeno bi trebalo vidjeti dobiva li taj netko i neku egzistencijalnu korist od toga i postoji li neki kišobran koji ga štiti od pljuskova hrvatske stvarnosti. Trebalo bi vidjeti stanje mojih bankovnih računa i stanje mog obiteljskog života, pa onda tek dati odgovor postoji li neki kišobran iznad mene. Raspudiću sam fino uzvratio, ali nisam dobio odgovor. Mislim da se radilo o olakom kvalificiranju u koje se zaletio misleći da šeretski može prošarati crijevom svoje pismenosti po nama. Napadi desne političke javnosti me ne uznemiravaju i ne dotiču, osim kada se radi o faktografskim greškama, i na njih najčešće ne odgovaram.

Često se referirate na kršćanske vrijednosti: koliko tu ima poigravanja ili onoga što vi nazivate mimikrijom, a koliko ironije?

Ovisi od rada do rada. Kao osoba sam vjernik, ali nisam vjernik koji bi pratio uzuse Katoličke crkve ili koji bi bio po volji većini naših župnika. S druge strane u nekom etičkom, društvenom i socijalnom smislu živimo u društvima koja jesu obilježena kršćanskom tradicijom. Moj odnos prema toj vrsti tradicije je odnos onoga što mi jesmo i pokušaj osvještavanja što bi ta tradicija mogla biti kao utopijska priča, odnosno kako kršćanstvo na dnevnoj razini prakticiraju oni koji su nominalni nositelji te religije.

Za razliku od nekih drugih umjetnika koji se vole nazivati aktivistima, za sebe uvijek kažete da ste umjetnik, a ne aktivist…

Jako cijenim aktiviste. Aktivizam je pokušaj da se neke stvari konkretno mijenjaju. Umjetnost to ne može, ali može promijeniti nečije primarne živote, a to nije mala stvar. Veliku utjehu, u ovih pedeset godina koliko živim, pronalazim u krugu aktivista koji vole i cijene umjetnost. Činjenicu da živim u njihovom okruženju vidim kao određenu vrstu blagoslova i životne utjehe. Ne podcjenjujem ni druga okruženja, ali u ovakvom okruženju pronalazim veliku umjetničku i životnu inspiraciju. Mislim da umjetnost ima utjecaj na neke živote isto kao i aktivizam. Ne želim relativizirati situaciju ovom svojom tvrdnjom, ali svakom području pripada neka vrsta utjecaja. Aktivizmu kapa do poda, ali u njemu mi nedostaje ironije, iako je to razumljivo, jer se ti ljudi svakodnevno bave ozbiljnim stvarima. To sam uvidio kada sam se tijekom svog projekta stado.org sukobio s Prijateljima životinja. Tada sam shvatio da im nedostaje ironije i autoironije, neke nesigurnosti. Meni ta nesigurnost i distanca u umjetnosti znače veoma puno, kao i činjenica da nikada neću znati što to jesam i što umjetnost znači. Osobno, umjetnost nastojim doživjeti kao neku svoju individualnu fantazmu koja se u nekom smislu i ne mora ticati ljudi, pa tako svatko može birati u kojoj mjeri to pripada i njemu.

1/1